700 godina od rođenja cara Dušana >

Nekad beše carevina

Dušan je umro u punoj snazi, iznenada, pod nepoznatim okolnostima, pre nego što je napunio petu deceniju života. Svoj krajnji imperijalni cilj, osvajanje Carigrada, nije uspeo da ostvari. Ostavio je srpsku državu teritorijalno najveću u njenoj istoriji, ali je naslednik, sin Uroš, od narodnog pevača nazvan Nejaki, nije uspeo sačuvati

Car Dušan, freska iz crkve manastira Lesnovo kod Kratova

Retke su ličnosti, ne samo kod nas nego i u svetu, kojima se ime kroz istoriju pominje vekovima. Stefan Dušan (1308–1355) jedna je od njih. Iznikla iz srednjovekovne državotvorne dinastije Nemanjića, Dušanova ličnost je u kolektivnom pamćenju srpskog naroda ostala do današnjih dana simbol moći.

Dinastija Nemanjića je stolovala Srbijom dva veka, od 1169. do 1371. godine. U osam naraštaja, koliko ih je bilo po muškoj liniji, po imenu je poznato više od šezdeset članova dinastije, dok je njih devetnaest Srpska pravoslavna crkva proglasila svetim. Utemeljivač srpske srednjovekovne države i rodonačelnik dinastije bio je veliki raški župan Stevan Nemanja.

Pri nasleđivanju Nemanjići neće poštovati pravilo primogeniture, pa će Nemanju naslediti srednji sin Stevan. Sa Stevanom počinje kraljevska grana Nemanjića (uz ime mu se dodaje i Prvovenčani), pa slede kraljevi: Radoslav, Vladislav, Uroš I, Dragutin, Milutin i Stefan Dečanski.

Prizrenski zapis Dušanovog zakonika

Ali Nemanja nije utemeljio samo srpsku državu već i srpsku crkvu. U toj aktivnosti će ga naslediti i nadmašiti sin Rastko, potonji sveti Sava, koji je srpsku crkvu osamostalio (1219) i postao njen prvi arhiepiskop.

CAREVINA: Zenit državne moći srednjovekovna Srbija je dostigla u vreme vladavine cara Dušana (1331–1355). Prethodno proširivši državu – prostirala se od Save do Jonskog i Egejskog mora, računajući i Svetu goru – sin Stefana Dečanskog proglasio se za cara (krajem 1345), da bi u Skoplju, na Uskrs 16. aprila 1346. godine, bio i svečano krunisan. U pripremu za krunisanje spadalo je i podizanje srpske autokefalne arhiepiskopije u rang patrijaršije, pa je Dušan carsku krunu i blagoslov primio od prvog srpskog patrijarha Joanikija.

Dušan je umro u punoj snazi, iznenada, pod nepoznatim okolnostima, 20. decembra 1355. godine, pre nego što je napunio petu deceniju života. Svoj krajnji imperijalni cilj, osvajanje Carigrada, nije uspeo da ostvari. Ostavio je srpsku državu teritorijalno najveću u njenoj istoriji, ali je naslednik, sin Uroš, od narodnog pevača nazvan Nejaki, nije uspeo sačuvati. Uroš je umro u svojoj trideset i trećoj godini, 4. decembra 1371. godine, što se uzima kao godina pada srpskog carstva.

ZAKONIK: Car Dušan nam je ostavio u nasleđe najznačajniji pisani spomenik srednjovekovne Srbije – po njemu nazvan Dušanov zakonik. On je za vladara predstavljao potvrdu moći i prava na carsku krunu, ali je, pre svega, trebalo da bude u funkciji učvršćivanja i stabilizacije znatno proširene države.

Prvi deo Zakonika donesen je na državnom saboru u Skoplju 21. maja 1349. godine. Njegovih 135 članova bili su temeljeni na vizantijskom pravu jer je Dušan, proglašavajući sebe za cara Srba i Grka, istakao i svoju pretenziju na legitimno vladanje svim podanicima Vizantijskog carstva. Dinamičan razvoj moćne države uslovio je nove situacije, pa je već 1354. godine Zakonik dopunjen sa još 66 članova, pa ih je ukupno bilo 201.

Milan Stojanović, Fon Heren i Milan Kašanin na dan vraćanja prepisa Zakonika u Srbiju

Zakonik je pre svega regulisao položaj crkve, posle vladara najuticajnijeg faktora u carevini. Država je štitila crkvu, dok je ona, za uzvrat, svojim uticajem na vernike obezbeđivala poslušnost državnoj vlasti, kojoj je u svojim propovedima propisivala božansko poreklo. Takođe, Zakonik je sadržavao i niz odredbi koje su onemogućavale dejstvo agresivne politike katoličke crkve prema Istoku. Zaštita pravoslavlja bila je u prioritetu i samog cara, pa se nikada nije desilo da se car i patrijarh nađu na suprotnim stranama. Na ovom mestu je važno napomenuti i nešto što će se desiti kasnije: za vreme viševekovnog ropstva pod Turcima, srpski narod je od tuđina jednim delom poprimio običaje, jezik, nošnju, pa i mentalitet, ali je zato vera ostala potpuno čista – ni jedan jedini element islama nikada nije ušao u pravoslavlje.

Sledeća po uticaju u Dušanovom carstvu bila je vlastela, koja je sa vladarom bila u suparništvu: vladar je težio jakoj centralnoj vlasti, dok je vlastela želela jačanje svoje moći i uvećanje poseda. Odredbama Zakonika Dušan je uspeo da ograniči vlastelu u njenom naumu.

Građansko i nasledno pravo su u Dušanovom zakoniku bili zastupljeni malim brojem odredaba, verovatno zato što je za tadašnje pravne odnose, u mnogim slučajevima, važilo običajno pravo.

Velik broj članova Zakonika odnosio se na krivično pravo ili na "sagrešenija". Kazne su bile u saglasnosti sa stepenom krivice, od globe u novcu ili stoci, preko batinanja i sakaćenja (onaj deo tela kojim je izvršeno krivično delo), do smrtne kazne. Telesne i smrtne kazne su izvođene javno, građanstvu za opomenu i da bi za krivca poniženje bilo što veće.

IZGUBLJEN PA PRONAĐEN: Original rukopisa Dušanovog zakonika nije sačuvan, ali je pronađeno oko 20 prepisa iz perioda od XIV do XVIII veka. Posebno interesantna je sudbina Prizrenskog prepisa. Naime, jedan nemački vojnik je u toku Prvog svetskog rata spasao rukopis, sa još nekim arhivalijama, iz zapaljenog voza kod Kruševca. Rukopis je odneo u Nemačku i posle par godina odlučio da ga proda. Jedan dobar znalac starina zapazio je rukopis u antikvarnici, da bi ubrzo zatim bio u posedu nemačke vlade. Na prigodnoj svečanosti, priređenoj u Beogradu 9. septembra 1935, nemački poslanik u Beogradu Fon Heren predao je prepis Zakonika Milanu Kašaninu, direktoru Muzeja Kneza Pavla.

Dušanov zakonik, najznačajniji pisani spomenik srednjovekovne Srbije, danas se čuva u Narodnom muzeju u Beogradu, dok njegov tvorac i prvi srpski car počiva u crkvi Svetog Marka, takođe u Beogradu.


 

Zorica Janković


POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST