Mrkenta

Riječi mrkenta, mrkinta, mrkjenta, mrkijenta, mrkljenta, markenta su inačice pojma definiranog najčešće kao "stjenovit, hridinast pojas između mora i prve zelene vegetacije" ili jednostavnije kao "gola kamena obala neposredno uz more".

Kao svaki jezgrovit opis i ove definicije su neprecizne. Samo na prvi pogled to je pojas bez zelene vegetacije i gola kamena obala. Suprotno tome mrkenta je živo i komplicirano područje. Nepristupačnost mrkente s mora i s kopna također je razlog malog broja upućenih.

Kada je more jako, prilaz nije moguć, a svatko imalo iskusan zna da na Jadranu tada treba brodom otići što dalje od obale, na valove, odmaknuti se od mrkente. S gornje strane, prilaz mrkenti ovisi o konfiguraciji griža i spretnosti prilaznika. Zbog nedostupnosti i opasnosti mrkentu prate stihovi i izreke negativne konotacije: "I po ovom smrtnom moru, punom sika i mrkenta"; Bartul Kašić spominje "Poginu meju mrkintami... Drijevo nasuka se posred oceana na mrkinte ili grebene"; u Orebiću ima kletva "Mrkenta ti postelja bila!", a u susjednom Kućištu "Mrkente te izile!" A "izile" su mnoge. Na njima se nalazi raznih doplova, ostataka drvenih brodova (jarbol moje barke, na primjer, donijelo je more na mrkentu otočića Sestrice; ustupio mi ga je Đuro svjetioničar); dijelova tereta koje su valovi odnjeli s paluba teretnjaka; boksovi cigareta što su ih krijumčari pred policijom bacali u more u noćnim trkama glisera; utopljenika koje su struje nanijele na mrkentu južnih strana otoka (kada su Nijemci u Drugom svjetskom ratu između Lastova i Mljeta bombardirali talijansku flotu koja je nakon kapitulacije bježala u Italiju, još danima poslije na mrkente južnih vala Korčule Zavalatice, Prižbe i drugih, more je izbacivalo mrtva tijela talijanskih vojnika).

Križevi na mrkenti označavaju mjesto smrti domaćih ljudi, ribara što ih je skupa s barkama more bacilo na mrkentu, nesretnika čija su tijela nađena na grižama. I tako oduvijek. Na južnoj strani Korčule na jednoj griži dan-danas se jasno vidi ogromna okamina nekog pradavnog bića tisućama godina zakovanog za mrkentu. Po mrkentama se skupljalo i drvo za ogrijev u kominima. U današnje doba nađe se tu mazuta, stakla, plastike, mrtvi dupin s ranom od metka, potrošene konzerve. Danas po otocima ima djelova mrkente zalivenih betonom ispod vikendica i hotela za udobnije sunčanje, ali beton na mrkenti privremena je izraslina za koju će se more vremenom pobrinuti. Osim okamine davne nemani sve ostalo, posebno kratkotrajne ljudske tragove ispratiće more, a mrkenta ostati čvrsta, čista i puna života.

Svijetla strana mrkente počinje lijepotom. Mrkenta uvijek je različito lijepa: od šiljatih griža do ravnih ploča velikih na Glavatu kao igrališta, od kamenitih mostova i bezbroj špilja ispod površine do onih iznad razine mora. Na tisućama kilometara mrkente Jadrana nema dva ista prizora. Čvrstina mrkente je impresivna. Jurica Andrijić u drugom razredu napisao je u pjesmi More: Valovi su bili/ Kako vojnici bez milosti/ A mrkenta kako tvrđava. I u pjesmi Olivera Dragojevića kaže se: Cure luške s kojima san fraja/još su lipe da bi misto cvalo/ka mrkinta tvog se držim kraja/lipa moja velaluška valo.

Poslije je zvuk. Mrkenta nije nijema. More u njoj stalno govori. Buče udarci valova, a provlačenje mora po grotama u mrkenti glazba je neponovljiva. Čak i kad je utiha nije sve bezvučno, i po bonaci more u mrkenti mrmori.

Na mrkenti buja život i to je najvažnije. Tu su "halofitske zajednice grebenjača razvijene u pukotinama priobalnih grebena u zoni zračne posolice i prskanja morskih valova" ili na slovenskom "to so slanoljubne rastline, ki potrebujejo velike koncentracije soli". Prva je mrižnica, biljka koja raste iz kamena, mala, vrlo čvrsta, potpuno u obliku mreže; moguće da je bila model (template) za prvu mrežu, ionako je tu gdje se kreću ribari. Nađe se i zeljasta caklenjača, kapara, trputac, lučika i mitska biljka motar koja zaslužuje posebnu storiju. Naravno, mrkenta je i stanište životinja prije svih lumpara, grca, rakova i račića, po njoj jure gušterice. Pri dnu su nastanjene cijanobakterije što se za oseke može lijepo vidjeti kao tamni, gotovo crni pojas u donjem dijelu mrkente.

Do prije pola stoljeća većina otočana preživljavala je vještinom korišćenja prirodnih darova. Gotovo sve što raste na škoju se jede (danas su to vrhunski specijaliteti prirodne ishrane), a životinje na kopnu i iz mora nisu bolje prolazile. Mrkenta je bila važan izvor života samo u najgorim vremenima kada bi se potrošilo sve ostalo (mrazom ili sušom uništene ljetine, a najviše u doba rata). Tada se hrana nalazila na posljednjem izvorištu, na teško dostupnoj mrkenti.

Na sjevernom Jadranu ritual obilaženja mrkente i plićaka ispod mrkente zove se banjošugo. Banjošugo potjeće od iskrivljenog talijanskog izraza mokro-suho. U Korčuli banjošugo je izraz koji označava razdvojnicu dijela barke uronjenog u more i dijela iznad površine. Područje plime ili oseke uza sam rub mora, područje je banjošuga. B. Žižović lijepo ga je opisao: "U pet ujutro je ura otići na banjošugo. Kad je najveća šekada. Uvijek s dozom ljubomore gledam one koji bazaju po tamnim prevlakama otkud se more privremeno povuklo. Potpuno izdvojeni iz cijeloga svijeta, nosa zabijenog u obraslo kamenje, pijesak ili blato, svako malo se sagnu, pa nešto prćkaju, pa to nešto nađeno ubace u sić ili kanticu. Zavidim im na potrazi, ali i na marendi ili objedu koji će iz toga nastati."

U zoni banjošuga kriju se potencijalne delicije od malih zalogaja. Prvi je alga bračić koja se u malo brašna zarumeni na vrelom ulju, ukusna je i vlasulja na isti način, od lumpara i grca može se spremiti jedinstveni rižot, a najvažniji je motar, izvrstan kuhan lešo ili ostavljen u kvasini kao salata. Sjetim se moje babe koje je još dugo poslije rata govorila: "Da mi se je opet naist motara lešo."

U ranim ljetnim jutrima kada je oseka najjača može se doći i do jako zelene alge koju je Igor brao i stavljao u vrše. Više o tome ne smijem napisati, nosi oznaku ribarske tajne. U svakom slučaju vrlo često bi zelena alga dozvala u vršu i po cijelo jato (također zelenih) salapa. Iako i dalje lovi, Igor više ne bere alge. Otkako je mrkenta ispod njegove kuće zalivena betonskim gatovima Korčulanske marine, nestalo je i alge i ranojutarnjeg gušta.

Mrkenta je izazov svakoj ambicioznijoj osobi još od djetinjstva. I danas mala djeca grade usađene instinkte skačući po mrkenti i istražujući njene tajne. Nekada, počeci su bili manje romantični. Upoznavalo se s mrkentom tako što su ih roditelji vodili skupljati sol zaostalu po bezbrojnim nepravilnim bazenčićima griža. Valovi donose more u udubine, a sunce ga poslije isuši. Ostaje čista sol. Nerafinirana. Skupljajući je, djeca su se zbližavala s mrkentom, otkrivali joj život neposrednim dodirom. S tim u vezi svidio mi se prijedlog da se brzo hodanje po mrkenti uvede kao jedan od novih ekstremnih sportova. Bio bi to dobar trening za budućnost. Ako zatreba.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST