Deset događaja koji su obeležili 2007.

 

1. Propast kosovskih pregovora

U kosovskim pregovorima u banji Baden kod Beča nije bilo pomaka, posrednička trojka (Išinger, Vizner, Harčenko) prosledila je izveštaj Savetu bezbednosti, koji je oko tog pitanja 19. decembra, na sednici na kojoj je govorio premijer Koštunica, ostao podeljen, a da nije bilo čak ni predsedničkog saopštenja. Predsednik Srbije Tadić najavljuje da bi se u januaru mogla očekivati još jedna sednica Saveta bezbednosti UN-a o Kosovu, kojoj će on prisustvovati. Prethodne nedelje srpska vlada je naložila svim ministarstvima da pripreme odgovor za slučaj da Kosovo proglasi nezavisnost. Taj akt je ranije najavljivan za 10. decembar, ali je odložen posle odluke EU-a da na Kosovo pošalje svoju misiju i razgorevanja međunarodnih sporova o produžavanju pregovora (Rusija, Kina, Južnoafrička Unija, Indonezija za nastavak pregovora; SAD, Britanija, Francuska protiv daljeg pregovaranja). Kosovski Albanci slušaju savet svojih zapadnih sponzora i odlažu odluku o nezavisnosti. I Evropljani odlažu, na rečima zbog predsedničkih izbora u Srbiji, što više otežava položaj svakog proevropskog predsedničkog kandidata nego da su povukli neki potez. Ponavlja se u težem obliku situacija iz januara 2006. kada je Ahtisari pre formalnog okončanja izbora, u Beograd doneo svoj plan koji je Beograd pročitao kao plan za nezavisnost Kosova. Koštunica, tada čuvar vlade u prelaznom periodu, odbio je da se sretne s njim. Beograd je uspeo da se izbori za slanje posmatračke misije UN-a na Kosovo početkom maja, kako bi pokušao da vrati u igru zaboravljeni izveštaj Kaija Eidea, koji zapravo govori o neuspehu međunarodne misije kad je reč o povratku prognanih s Kosova. Blok zapadnih zemalja koji podržava nezavisnost nije uspeo potom da progura rezoluciju u Savetu bezbednosti na osnovu koje bi bio primenjen Ahtisarijev plan. Počinje novi bečki pregovarački proces koji vodi posrednička trojka čije ponašanje beogradski pregovarači ocenjuju kao konstruktivnije od Ahtisarijevog. Amerikanci, Britanci i Francuzi ponavljaju da je kosovska nezavisnost jedino rešenje. To albansku stranu ohrabruje da ne pregovara, već da ponavlja da je nestpljiva u čekanju nezavisnosti. Evropljani se jedan po jedan svrstavaju na Američku stranu, dok simbolički značaj kosovskog pitanja raste u međunarodnim relacijama koje obeležava povećana zategnutost velikih i političko komešanje u desetak secesionističkih regiona. Beograd postepeno podiže ton, vladajuća koalicija za sada uspeva da održi međusobnu saglasnost i koordinisan pregovarački nastup, ali je ubrzanje stavlja na veliku probu.

2. EU paraf u zagradi

Predsednik Srbije Tadić je u sredu 7. novembra u Briselu prisustvovao parafiranju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa Evropskom unijom, koristeći taj više tehnički nego politički događaj da naglasi značaj evrointegracije za Srbiju. Vlada je uspela da 13. juna posle prekida od trinaest meseci nastavi pregovore sa Evropskom unijom o asocijaciji i pridruživanju, a posle junske i julske runde, i da ih završi u septembru, a ugovor parafira u novembru, izdržavši kinjenje zbog nepovoljnih ocena saradnje s Haškim sudom. U evropske pregovore vlada je ušla posle asistencije srpskih službi u isporučivanju optuženog generala Vojske Republike Srpske Tolimira Hagu, kao i lociranja odbeglog policijskog generala Đorđevića u Crnoj Gori, ali su kontroverze oko (ne)saradnje Srbije s Haškim sudom ostale i posle poslednje posete Karle del Ponte Beogradu u novembru.

Funkcioneri neposredno uključeni u pregovore najavljuju da bi Srbija mogla taj parafirani sporazum o pridruživanju da potpiše u februaru 2008, mada na tapetu ostaje saradnja Srbije sa Hagom. Po potpisivanju, sporazum bi počeo da važi odmah, a njegovo ratifikovanje može potrajati dve godine, a možda i duže.

U prvih pet godina primene sporazuma svi srpski poljoprivredni proizvodi biće zaštićeni, a evropski proizvođači će plaćati carinu, ali će biti u povlašćenom položaju u odnosu na treće zemlje koje izvoze u Srbiju.

Potpredsednik vlade Božidar Đelić je evropskim zvaničnicima dostavio srpski akcioni plan u kojem je istaknut cilj da do kraja 2008. godine Srbija postane kandidat za članstvo u Evropskoj uniji, a građani Srbije da se nađu na "beloj šengenskoj listi". Dobijanje statusa kandidata ne znači i da će istovremeno biti određen datum za početak pregovora o članstvu. Najuspešnijima, Sloveniji i baltičkim zemljama, od kandidature do članstva trebalo je osam godina, a neke prognoze govore da je zemljama zapadnog Balkana, u koje spada i Srbija, potrebno između deset i 15 godina. Iz beogradske kancelarije za pridruživanje dolaze uveravanja da Srbija može biti spremna 2012.

U decembru je došlo do napetosti posle izjave britanskog premijera Gordona Brauna u kojoj su povezivani status Kosova i brzina a i sudbina pridruživanja. Usledio je Koštuničin odgovor da Srbija može u Evropu samo cela i da je za nju ponižavajuća takva ponuda. U javnosti su se pojavili predlozi (Leon Kojen) da Srbija ne potpiše SSP, to jest da reaguje slično Češkoj kada su joj pred ulazak u EU postavljani uslovi oko Sudetske oblasti. U javnosti se postavlja pitanje da li zaoštravanje retorike znači da Srbija neće potpisati taj sporazum. U međuvremenu je došla vest da je Vlada Srbije pre ove polemike bila već ovlastila vicepremijera Đelića da taj sporazum potpiše. Međutim, 21. decembra koalicija DSS–ND saopštenjem poručuje DS-u da se ova koalicija izričito protivi dolasku misije EU-a ako pritom ne bude poštovan suverenitet Srbije i traži da se ovo pitanje potpuno razreši pre potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. DS nije za to da se zbog nepovoljnog razvoja događaja oko Kosova žrtvuje priključivanje Evropi uz argumentaciju da u EU-u ima i zemalja koje podržavaju srpski stav, a da, na primer, Srbija ne bi trebalo da izađe iz Ujedinjenih nacija, ako tamo ne ostvari svoj nacionalni cilj. U načelu, ova stranka prihvata razgovor na te teme, a kako stvari stoje znaće se možda već tokom pripreme nove rezolucije o Kosovu koju srpska skupština treba da donese pošto sasluša izveštaj o kosovskim pregovorima.

3. Druga vlada Vojislava Koštunice

Skupština Srbije izabrala je novu vladu Vojislava Koštunice 15. maja, pola sata pre ponoći, kada je isticao ustavni rok. Zbog dugog sastavljanja sadašnje vlade demokratske koalicije, mnogi su bili izgubili živce, mada je na dugi period pregovaranja o njoj uticalo mnogo faktora – eho starih nepoverenja, narcizam malih razlika, premošćivanje značajnih načelnih razlika kad su u pitanju budući potezi (oštrina reakcije na najavljivano proglašavanje nezavisnosti Kosova i protiv onih koji to budu podržali i aranžirali, evropska politika itd.). Ahtisarijev pokušaj da uruči paket kad oba roditelja nisu bila kod kuće i velika diplomatska bitka od februara do maja bili su takođe usporavajući faktor, mada su isti razlozi nalagali da se institucije brzo konsoliduju. Kontre i rekontre. U finišu pregovora o vladi, onog trenutka kada je glasovima DSS-a radikal Tomislav Nikolić izabran za predsednika Skupštine, DS, DSS-NS i G17 plus približili su se tački svoje najveće udaljenosti, uzbuđenje u medijima je poraslo, a bilo je i izvesnog poremećaja berze. Posle sklapanja tog koalicionog sporazuma, smene Nikolića sa mesta predsednika skupštine i formiranja koalicione vlade došle do tačke slaganja DS-a i DSS-a najvećeg posle 7. oktobra 2000, do saglasnosti oko pet ključnih programskih principa vladine politike u vezi sa Kosovom i Metohijom, evropskih integracija, saradnje sa Tribunalom u Hagu, socijalne i ekonomske politike i borbe protiv kriminala i korupcije.

Vladajuća koalicija se dugo razmeštala na osvojene položaje, o čemu je postignut sporazum tek u poznu jesen, i očito vodila teledirigovani medijski rat oko toga.

Kohabitacija predsednika Tadića i premijera Koštunice, započeta u drugom krugu predsedničkih izbora 2004. je posle mnogo obrta prerasla u koaliciju, čija se sudbina rešava u kampanji pred predsedničke izbore zakazane za 20. januar.

Do sada najozbiljnija zategnutost u vladajućoj koaliciji je nastala kada je 12. decembra, predsednik Skupštine Dulić raspisao predsedničke izbore, a DSS koji je težio tome da se održavanje izbora odloži do okončanja kosovskih pregovora poručila da je DS prekršio koalicioni dogovor. Pre toga, vladajuća većina je po dogovoru zvanom "izbori posle 10. decembra" izglasala zakone o predsedniku, izboru predsednika, vojsci, diplomatiji i službama bezbednosti, čijim je donošenjem po ustavnom zakonu uslovljeno održavanje predsedničkih izbora. Tenziju je povećavalo i odbijanje DSS-a da se do Koštuničinog povratka sa sednice SB-a o Kosovu 19. decembra izjasni o tome da li će podržati kandidaturu predsednika Tadića, kao i to da li će se iz vladajuće koalicije pojaviti i drugi predsednički kandidat Velimir Ilić. U trenutku kada je ta izborna kriza izbila vlada je, na primer razmatrala čak 52 tačke dnevnog reda na svojoj sednici, a i jedni i drugi ministri su nastojali da pokažu da među njima sporova nema.

U petak 21. decembra u skupštini dolazi do taktičkog odlaganja glasanja o budžetu, dok istovremeno koalicija Demokratska stranka Srbije – Nova Srbija poručuje da su bez dogovora sa DSS-om i NS-om raspisani izbori i da se zemlja već nalazi u predizbornoj kampanji, ali da ostaje otvorena za ozbiljan razgovor i iskrenu saradnju ukoliko postoji interes Demokratske stranke za utvrđivanje zajedničke politike na predstojećim predsedničkim izborima, a pre svega traži da se razmotri odnos prema EU-u u kosovskom kontekstu, da se razmotri odnos prema NATO-u i ponavlja da Srbija treba da proglasi vojnu neutralnost. Neka od tih pitanja su i pre ovoga bila sporna u vladajućoj koaliciji, ali je rasprava o njima odlagana zato što nisu sada na dnevnom redu. Neka od njih su sada postala vruća i u narednim danima će biti najveći test vladajuće koalicije i druge vlade Vojislava Koštunice. I još ponečeg.

4. Proces protiv Kertesa, Marka, Caneta...

Specijalno tužilaštvo za borbu protiv organizovanog kriminala je 13. marta u Beogradu podiglo optužnicu protiv Mihalja Kertesa, nekadašnjeg direktora Carine, ali protiv Slobodana Miloševića, bivšeg predsednika SRJ, i bivših potpredsednika savezne vlade – Nikole Šainovića i Jovana Zebića. Dvojica od poslednje trojice su umrli i protiv njih se proces ne može voditi, kao ni protiv trećeg koji odgovara u Hagu.

Pominjanje odsutnih objašnjava jedna izjava specijalnog tužioca za organizovani kriminal Slobodana Radovanovića o tome da ovom optužnicom namerava da razmota klupko kriminala režima Slobodana Miloševića i slomi današnji kriminal koji vuče korene iz tog doba. Oni se terete da su u periodu od 1994. do 5. oktobra 2000. godine oštetili budžet za višemilionski iznos nakon što su prebacivali na Kipar velike količine novca od carine, koji je po nalogu Slobodana Miloševića Mihalj Kertes uplaćivao na poseban račun kod Beogradske banke, a ne u budžet. Novac su iz zemlje u vrećama iznosili radnici Carine, Državne bezbednosti, kao i pojedini optuženi. Bilo je, navodno, oko milion operacija u pedeset zemalja i tom novcu se izgubio trag, mada je posle 2000. trajala euforična potraga za njim. Prema medijskim izveštajima novac je korišćen za finansiranje Državne bezbednosti, MUP-a, Vojske, Jedinice za specijalne operacije, ali po tužiocu i za finansiranje i Socijalističke partije Srbije i za lične potrebe.

Istraga u ovom slučaju započeta je u maju 2001. godine, posle hapšenja Slobodana Miloševića koji je o tome ispitivan dok je ležao u Centralnom zatvoru u Beogradu. U jednoj njegovoj pisanoj izjavi, koja je svojevremeno bila dostupna javnosti, navodi se da je bilo nužno te izdatke tretirati kao državnu tajnu i da stoga nisu mogli biti uključeni u godišnji budžet. On je zapravo tvrdio da je to bio tajni ratni budžet.

Tužilaštvo ne misli tako i pokušava da razdvoji tajni ratni budžet od pljačke biblijskih razmera. Usledile su istrage o švercu cigareta za šta se goni Cane Subotić za kojim je raspisana poternica. Policija ga sumnjiči da je organizovao grupu čijih je osam od 15 članova uhapsila. Veruje se da on poseduje veliko bogatstvo. Tu i tamo vidljivi su i pokušaji njegove medijske odbrane, kao i u slučaju nekih drugih optuženih tajkuna, što baca lošu senku na neke naše novinare i neke naše političare. O njemu je bilo mnogo reči 2001. godine kada je obznanjeno da je u jednoj prilici novoj demokratskoj vladi pozajmio svoj avion, a o tome čiji je Cane prijatelj sada je obnovljena stara politička prepirka uz više najava tužbi za klevetu.

Specijalni tužilac Slobodan Radovanović, pokrenuo je u istom kontekstu i istragu protiv Marka Miloševića i njegove majke Mirjane Marković zbog navodnog šverca cigareta kojim je oštećena država za oko 40 miliona evra. Tužilac je najavio da će podneti zahtev za zamrzavanje njihove imovine u Srbiji i u inostranstvu. Oboje su u telefonskim intervjuima za ovdašnje medije negirali optužbe i izjavili da se neće pojaviti na sudu.

Takozvana Markova grupa počela je navodno da se bavi švercom 1996. godine, kada se na moć sina Slobodana Miloševića oslonio Vladimir Kovačević, zvani Vlada Tref, koji je 1997. ubijen u sačekuši i čija je firma tada opljačkana. Policija sada traga i za njegovom udovicom koja je u bekstvu.

5. Profesori u zatvoru

Teška lekcija prosveti. Protiv desetoro profesora i saradnika Pravnog fakulteta u Kragujevcu Okružno tužilaštvo u Smederevu podnelo je u nedelju 25. februara pre podne zahtev za sprovođenje istrage. Trinaestoro njih je uhapšeno pod sumnjom da su primali mito – novac i poklone – da bi studentima omogućili polaganje ispita. Do hapšenja je došlo nakon što je jedan student prijavio korupciju, a policija organizovala praćenje i snimanje.

Trećina nastavnog osoblja Pravnog fakulteta u Kragujevcu je lišena slobode – dekan, prodekan, šef Studentske službe, profesor Ustavnog prava, docent na predmetu Uvod u pravo, bivši sudija Ustavnog suda Srbije. Među uhapšenima je i profesorka Rimskog prava Emilija Stanković, pomoćnica ministra prosvete, koja je, inače, pre dve godine u ime tog ministarstva podržala kampanju Studentske mreže da se napravi i akcioni plan za borbu protiv korupcije u visokom obrazovanju. Troje uhapšenih profesora bili su članovi Komisije za pravosudne ispite od oktobra 2002. do aprila 2004. godine, kada ih je ministar pravosuđa smenio zbog prigovora koji su dolazili na njihov račun. Ministarstvo unutrašnjih poslova Srbije proveravalo je diplome policajaca koji su diplomirali ili magistrirali prava u Kragujevcu. Slučaj čeka sudski epilog. Trenutno je pred Vrhovnim sudom Srbije žalba protiv odluke Okružnog suda u Smederevu kojom su 14. decembra pušteni iz pritvora da se brane sa slobode Dragana Petrović, profesor Krivičnog prava, i Sveto Purić, profesor Političke ekonomije i dekan fakulteta u vreme hapšenja.

6. Naoružane vehabije

Mirsad Prentić, Fuad Hodžić, Vahid i Senad Vejselović iz Novog Pazara, uhapšeni su 16. marta, u blizini kampa kod sela Žabren, blizu Sjenice.

Kontradiverziona jedinica policije je u jednoj klisuri podno vrha planine Ninaja našla nekoliko šatora, automatske puške, municiju, sedam kilograma plastičnog eksploziva sa satnim mehanizmom i detonatorima, bombe, desetak zolja, zaštitne maske, kompase, dvoglede, bajonetske noževe, jednu sablju, geografske karte, različite vrste vojničkih uniformi, priručnike o rukovanju automatskim oružjem, vojne priručnike za preživljavanje, hranu, sanitetski materijal, više kanistera vode i nafte.

Vehabije su u medijima povezivane s onemogućavanjem koncerta grupe Balkanika u Novom Pazaru u junu prošle godine, kao i sa oružanim incidentom u novopazarskoj Arab-džamiji u novembru 2006. godine, nakon koga su podnete krivične i prekršajne prijave protiv 17 aktera.

Posle višemesečne istrage koja je vođena pred Posebnim odeljenjem Okružnog suda u Beogradu protiv 15 vehabija podignuta je optužnica za tri krivična dela: udruživanje radi protivustavne delatnosti, terorizam i nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija. Optuženom Senadu Ramoviću se osim ovoga na teret stavlja i krivično delo teško ubistvo u pokušaju.

Po članu 320. Krivičnog zakona Srbije za pripremanje dela protiv ustavnog uređenja i bezbednosti Srbije, zaprećena je kazna od najmanje pet godina zatvora.

7. Rehabilitacija Slobodana Jovanovića

Sudski je rehabilitovan Slobodan Jovanović, rektor Beogradskog univerziteta, predsednik Srpske kraljevske akademije nauka, predsednik jugoslovenske kraljevske izbegličke vlade. Odlukom Okružnog suda u Beogradu, utvrđeno je da je presuda Vojnog veća Vrhovnog suda FNRJ od 15. jula 1946. godine ništavna od trenutka njenog donošenja i to u delu kojim je Slobodan Jovanović osuđen na kaznu lišenja slobode s prinudnim radom u trajanju od 20 godina, gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od deset godina, konfiskaciju celokupne imovine i na gubitak državljanstva. Slobodan Jovanović je bio osuđen zajedno sa 24 lica, na suđenju Draži Mihailoviću koje je trajalo od 10. juna do 15. jula 1946. godine. Suđeno mu je kao predsedniku jugoslovenske kraljevske izbegličke vlade u Londonu od 11. januara 1942. do 26. juna 1943, kada je vršio i dužnost zamenika ministra vojske u otadžbini (do 10. avgusta 1943. godine bio potpredsednik).

Odluka Okružnog suda doneta je na osnovu Zakona o rehabilitaciji koji je Skupština Srbije usvojila 17. aprila 2006. Zahtev za rehabilitaciju podneli su Advokatska komora Srbije, Udruženje književnika Srbije, SLS, Omladina DSS-a, Udruženje pripadnika Jugoslovenske vojske u otadžbini i Udruženje žrtava komunističkog režima i Nada Tomić-Vuković.

U obrazloženju Okružnog suda u Beogradu, koje je potpisala predsednik veća sudija Marina Govedarica, konstatuje se da su u sprovedenom postupku protiv Jovanovića 1946. bila pogažena neka od osnovnih ljudskih prava i temeljni pravni principi kao što su pravo na odbranu i dvostepenost postupka.

8. Presuda za ubistvo premijera Đinđića

Za ubistvo premijera Zorana Đinđića, na po četrdeset godina zatvora osuđeni su 23. maja zamenik komandanta Jedinice za specijalne operacije Zvezdan Jovanović, kao neposredni izvršilac, i nekadašnji komandant te jedinice Milorad Ulemek Legija, kao organizator. Ulemek je zapravo osuđen na tri pojedinačne kazne od 40 i 12 i deset godina zatvora, za ubistvo premijera, dva pokušaja ubistva i ugrožavanje ustavnog poretka, ali je mu izrečena jedinstvena kazna od 40 godina, pošto se po krivičnom zakonu kazne ne sabiraju.

Specijalni sud je proglasio krivim dvanaestoricu pripadnika "crvenih beretki", tajne službe i zemunskog klana. Pored pomenute dvojice iz "crvenih beretki" su još Željko Tojaga, osuđen na 30 godina zatvora, i Saša Pejaković, na osam. Iz Bezbednosno-informativne agencije je Branislav Bezarević osuđen na 30 godina zatvora.

Iz "zemunskog klana" su Aleksandar Simović, Ninoslav Konstantinović, Vladimir Milisavljević i Sretko Kalinić, osuđeni na po 35 godina zatvora, kao i Dušan Krsmanović, Miloš Simović i Milan Jurišić, na po 30 godina zatvora. Miloš Simović, Konstantinović, Milisavljević, Kalinić i Jurišić su u bekstvu. Svi optuženi osim Pejakovića su, posle izricanja kazni, napustili sudnicu ne saslušavši obrazloženje.

Izricanju presude za ubistvo premijera prisustvovali su predsednik Srbije Boris Tadić, nekoliko ministara u Đinđićevoj vladi i sadašnjih ministara iz Demokratske stranke.

Finiš trogodišnjeg suđenja za ubistvo premijera Zorana Đinđića, tekao je uz veliko interesovanje javnosti i uz televizijsko prenošenje završnih reči optužbe, zastupnika oštećenih, odbrane i optuženih. Zamenik specijalnog tužioca Jovan Prijić je u završnoj reči tvrdio da su motivi optuženog Milorada Ulemeka Legije za organizovanje atentata bili u tome da eliminiše opasnosti od Haškog tribunala, da spreči razotkrivanje vlastite uloge u zločinima na Ibarskoj magistrali, ubistvu Ivana Stambolića (za šta je pre toga izrečena poslednja presuda Vrhovnog suda) i – vlast. Optuženi Legija, u crnoj majici sa aplikacijom vuka otvorenih čeljusti, simbolom JSO-a, tvrdio je da nema nikakve veze sa atentatom, da nije imao motiv za to ubistvo i da je sa Đinđićem bio u prijateljskim odnosima.

Srđa Popović, zastupnik porodice Đinđić, ocenio je da je u potpunosti dokazano da su optuženi krivi, ali da se on nada da će možda imati priliku da pravu završnu reč da na nekom sledećem suđenju – kada se bude sudilo onima koji su ubistvo premijera Đinđića organizovali i naredili. O političkim i drugim okolnostima atentata u javnosti vlada kakofonija optužbi i kontraoptužbi, kao što je u toku i na kraju suđenja bilo sukoba raznih grupa za pritisak i provokacija.

Specijalni tužilac za organizovani kriminal Slobodan Radovanović, počeo je tokom leta sa prikupljanjem činjenica o pozadini atentata na premijera Đinđića, što je obećao na kraju procesa. Iz Specijalnog tužilaštva je do sada došla samo izjava o saznanjima da su bez zakonskog osnova 2001. godine pušteni iz pritvora Dušan Spasojević i Miodrag Luković pripadnici "zemunskog klana" tada osumnjičeni za otmicu biznismena Miškovića, a kasnije likvidirani u poteri za izvršiocima atentata na premijera.

Specijalno tužilaštvo kaže da je za oslobađanje jednog od zemunaca odgovoran tužilac Rade Terzić, (kasnije uhapšen pod sumnjom za pripadništvo "zemunskom klanu", ali okrivljen za zloupotrebu službene dužnosti).

9. Koncesija

Po 800 miliona evra vrednom ugovoru o koncesiji za izgradnju autoputa Horgoš–Požega, potpisanom 30. marta 2007. godine Konzorcijumom španske i austrijske kompanije F C C Construcion i Alpine Mayreden Bau, treba do 2012. da izgradi 106 kilometara leve trake autoputa od Horgoša do Novog Sada; da održava 68 kilometara autoputa od Novog Sada do Beograda i da izgradi 148 kilometara autoputa od Beograda do Požege. Koncesionar može odmah da počne da naplaćuje putarinu na već završenom delu autoputa između Beograda i Novog Sada, a da na celom putu ubira prihod najmanje 25 godina. On je dužan da na početku uplati deset miliona evra i da plaća mesečnu naknadu u iznosu koji je kao i drugi detalji regulisan u 1000 stranica desetine aneksa.

Posle insistiranja predsednika Skupštine Vojvodine Kostreša, poverenik za dostupnost javnih informacija Rodoljub Šabić naložio je vladi da objavi ugovor, na šta se ona žalila Vrhovnom sudu. Vlada je odbijala da objavi ugovor uz objašnjenje da neki njegovi delovi moraju da ostanu poslovna tajna, potpredsednik vlade Đelić je najpre pregovarao s koncesionarima da se odreknu klauzule o tajnosti, a ministar za kapitalne investicije Ilić je posle pozivanja na službenu tajnu iznenada najavio da će i sam predložiti da vlada objavi osnovni ugovor. Pošto su novinari mogli da vide deo ugovora, u javnosti su počele da se šire sumnje da tajnost možda omogućuje korupciju i vlada je na kraju na svom sajtu učinila dostupnim i anekse ugovora.

Pored prava javnosti da bude obaveštena o državnom poslu, vidljivi su bili sporovi centralne vlasti sa autonomnom vlašću Vojvodine, ali, kako izgleda, i različita neraskrinkana lobiranja u korist drugih izvođača i drugih koridora.

10. Nove formule: No. 3Đoković, No. 3Janković

Od devetog jula 2007. No. 3. svetskog tenisa (na ATP listi) je Novak Đoković Nole, Beograđanin, doduše, trenutno, stanovnik Monte Karla u Monaku. Na Otvorenom prvenstvu Amerike Đoković stiže do finala. Poražen od prvoplasiranog Federera 7-6 (4), 7-6 (2), 6-4, a osvojio naklonost publike.

On pokazuje nešto što ranije nije bilo svojstveno srpskom i srpskom sportskom duhu. Naše plahovite naravi karakterišu iznenadni podvizi, kratki dah, nagli padovi duha i po pravilu slabost u zavšnici. Tirke je davno smislio izgovor za to:

Zašto gubimo od Nemaca sa 4:2 posle našeg vođstva od 2:0?

Glupi Nemci igraju do kraja, našim intelektualcima, kad daju gol, odmah je jasno da su pobedili.

Na stranu izgovori, izgleda da ovaj momak zaista zna ono što većina ovde ne zna – zna da igra do kraja. Na Vimbldonu 2007. Đoković je u četvrtfinalu savladao Kipranina Markosa Bagdatisa rezultatom 7-6 (4), 7-6 (9), 6-7 (3), 4-6, 7-5, u meču koji je trajao pet sati, samo pet minuta manje od najdužeg meča u singlu u jednom danu u celoj istoriji Vimbldona. I posle kraja još imitira svoje prijatelje i konkurente Karlosa Moju, Rafaela Nadala, Mariju Šarapovu. Time "javlja" da je to ipak samo igra. Kada je na Kanada mastersu voditelj greškom rekao da je pobedio Džokovič iz Hrvatske nonšalanto je razbio osećaj neprijatnosti komentarom: "Don’t worry, I’m not mad, it’s the same thing." "Nema veze, nisam ljut, to je isto." Kasnije je dodao: "Jednom smo živeli zajedno, sada smo, na nesreću, razdvojeni." Teško da on to vreme pamti. Đoković je rođen je 22. maja 1987, tri godine pre početka ratova raspada, a dva dana pre nego što je jedan čovek izgovorio rečenicu: "Niko ne sme da vas bije." Odrastao dok nas je posle, dve decenije, tuklo i kuso i repato. Ima očito i nekog sinrdoma kompenzacije koju sportski uspeh proizvede u masi i zato se sada mnogima čini da oni, a ne Nole vladaju dropshot/slice bekhendom, čak i kad to ne umeju ni da izgovore. Sport se ovde često i olako povezuje i sa politikom i sa društvenim zbivanjima, i služi kao neka simbolička zamena za stvarnost, a zvezde se ovde lako zavole, ali i još lakše odbace.

Teniski profesionalac od 2003. dvadesetogodišnji Đoković 2007. u tenisku stratosferu ulazi, kako se nekad govorilo, kao Merkur. Igra tenis od svoje četvrte godine (počeo na teniskom kampu na Kopaoniku), sa 12 godina je na minhenskoj teniskoj akademiji "Nikola Pilić", godine 2005. je 78, godine 2006. šesnaesti, 2007. treći...

Treba učiti od tog momka.


 

Najdramatičniji događaj za redakciju

Najdramatičniji događaj za redakciju

To se zbilo u noći od petka na subotu, 13. na 14. april, u 2.50. Tada je na simsu prozora stana novinara "Vremena" Dejana Anastasijevića eksplodirala ručna bomba M52/75; druga bomba istog tipa, smeštena zajedno sa prvom, nije eksplodirala i nađena je kasnije u neposrednoj blizini lica mesta. Fragmenti bombe probili su duple prozore i metalne venecijanere i zabili se na nekoliko mesta u spavaćoj sobi; jedan se zabio u zid 20 centimetara iznad glava bračnog para Anastasijević. Dejan i njegova supruga bili su u trenutku eksplozije u stanu, otišli su na spavanje oko jedan posle ponoći. Njihova ćerka, tinejdžerka, otišla je te večeri na neki rođendan, i vratila se kući neposredno posle eksplozije, a da je stigla samo malo ranije mogla je da naiđe ravno na eksploziju.

Predsednik Republike Boris Tadić došao je u "Vreme", održao veoma oštar govor i proveo sat vremena sa redakcijom. Dejanu i redakciji "Vremena" javili su se ministar Jočić, direktor BIA Bulatović; premijer Koštunica dao je oštru pisanu izjavu.

Prva patrola OUP-a Vračar stigla na lice mesta nekoliko minuta nakon poziva, a njen uviđaj je trajao satima. Na insistiranje Republičkog javnog tužilaštva slučaj je okvalifikovan kao terorizam. Prema izjavi ministra policije Jočića policija je ispitivala veliki broj svedoka i kontrolisala automobile. I pored visoke političke podrške i obimne policijske akcije, nije saopšten neki opipljiv rezultat istrage.

Šest meseci posle napada Anastasijević je saopštio javnosti ("Ko mi je stavio bombe na prozor"; "Vreme" br. 876 od 18. oktobra), i inspektorima da je prošle godine iz Haškog suda bio upozoren da je lider radikala Vojislav Šešelj sastavio nekakav spisak potencijalnih svedoka koje bi trebalo eliminisati ili zastrašiti, te da je na tom spisku i on, a da je Šešelj taj spisak poslao u Beograd po svojoj supruzi Jadranki, kojoj je nakon što je to otkriveno jedno vreme bilo zabranjeno da posećuje muža. U izjavi za list "Pravda" Jadranka Šešelj je potom uz uvrede najavila da će Anastasijevića zbog te tvrdnje tužiti sudu, radikali su pojačali kampanju protiv Anastasijevića koju su počeli ranije i koja zbog tona kojim se vodi nije vredna pomena.

Anastasijević u pomenutom tekstu saopštava i da su ga ponovo potražili ljudi iz Tribunala i saopštili mi svoju želju da ga vide u Hagu kao svedoka i protiv Jovice Stanišića. Rekli su mu da je na listu svedoka stavljen 2. aprila i da je taj spisak još tada dostavljen Stanišićevim braniocima, ali ga ni posle šest meseci nisu obavestili, navodno, zato što su zaboravili, "jer je u Tribunalu velika fluktuacija kadrova". Zamolio je tužioce da ga izbrišu sa te liste i da o tome obaveste Stanišićeve advokate, a svima zainteresovanima poručio da neće svedočiti protiv Stanišića ni u kom slučaju, a da neće ni protiv Šešelja.

O tim okolnostima organi gonjenja se nisu izjašnjavali.


POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST