Dora

Dora je stigla s prenatrpanom sportskom tašnom, malim crnim ruksakom i plastičnom kesom. Od njih se nije odvajala sve vreme četrnaestočasovnog leta, a ni dugo posle. Obukla je nove farmerice, s predugačkim nogavicama koje su se, i pored cipela s visokom potpeticom, vukle po podu. Nova je, očigledno, bila i jarko crvena majica bez rukava, i džemperić u istoj boji, i crvene minđuše.

Kao najusamljenija bulka u Srbiji, Dora je stala ispred jednog od šaltera beogradskog aerodroma, gledajući zbunjeno čas u carinsku službenicu, čas u gomilu papira koju je držala u rukama. Kosu je uplela još u avionu, u desetine sitnih pletenica i, baš sada, pred tim nerazumljivim šalterom, tamne kovrdže su počele da lete i štrče na sve strane. Službenica je tražila pasoš, ruksak je skliznuo s ramena, Dori su se zatresle ruke, počele su da ispadaju iskorišćene i neiskorišćene avionske karte, papiri s gomilom brojeva i šifri, putna dokumenta, fotografije i novčanice.

Službenica je ponovo tražila pasoš, na srpskom je pitala Doru da li zna engleski, na srpskom se zgrozila kako Dora ne zna engleski, mrmljala je kuda će i šta će i kako će ta mulatkinja u Beogradu i, na kraju, pustila je da prođe.

Dora nikada ranije nije videla carinskog službenika. Ni avionsku kartu, ni aerodrom, ni pasoš. Putne torbe nije koristila i nije se sretala s ljudima čiji jezik ne razume. Svaki trenutak otkad je zatvorila vrata svoje male brazilske kuće i napustila favelu Rio das Pedras, bio je trenutak po ničemu sličan već viđenom i proživljenom. Trenutak koji Dora nije mogla ni da nasluti.

Dora je kućna pomoćnica, a kako u Riju kažu: Ili imaš jednu ili si jedna od njih. Empregada, najmnogobrojnije zanimanje među Brazilkama. U Evropu je pošla kako bi pomogla sinu – vreme je, kaže, da nakon dvadeset godina svako krene svojim putem. Bez mene u blizini će valjda početi da razmišlja svojom glavom.

Započeti život znači videti i, po mogućstvu, ostati u Evropi o kojoj većina Latinosa sanja i voli da priča kao o jednoj jedinoj, velikoj i bogatoj državi čiji je glavni grad najčešće Pariz. Bez razlike da li su bogati ili siromašni, Južnoamerikanci obično vide "Evropljane" kao sve ono dobro i napredno što oni iz nekoga razloga nisu, a hteli bi da budu.

Dori je zapalo da glavni grad njene Evrope bude Beograd. Nije vredelo unapred objašnjavati da to možda nije isto što i ono. Na kraju krajeva, sasvim svejedno – nakon što je na jedvite jade prošla carinu uzviknula je: Ovde je isto kao u Njujorku!

Na zadnjem sedištu juga, na putu od aerodroma do nove kuće, Dora se opustila i počela da priča o svemu i svačemu – o dočecima i evropskom načinu ljubljenja, o nebrojenom celivanju uz plakanje, sve to liči na Brazil, i ravnica je pljunuta brazilska, i mala mestašca ista kao favele, liči i jugo na kola njenog brata, ne zna koja ali liči, i vrućina je kao na Kopakabani i uopšte sve je kao kod kuće. I tu stade, baci tašnu na pod, stavi ruke na glavu i prodere se: Roubo! Pljačka!

Trebalo je dosta vremena da shvati kako nema pljački na semaforima i da je razbojnik stari porodični prijatelj koji se slučajno našao na istom mestu kao i mi, izašao iz kola i krenuo k nama.

Prošla je prva nedelja ushićenosti. Dora je šetala Kalemegdanom, virila na ulicu kad padne noć da vidi da li je opasno, gledala izloge, pila neskafu, probala jogurt i burek, pljeskavicu i ajvar. Prošla je i druga nedelja, probala je riblju čorbu, oblačila prvi put u životu vunene čarape, zagledala radijatore, obišla pola Vojvodine i pretražila sve pijace ne bi li našla brazilski crni pasulj, korijander i još neku samo njoj poznatu travku. Onda je iz svoja tri dobro čuvana prtljaga počela da vadi fotografije, priveske, kutijice i jedan DVD prijatelja iz Brazila s oproštajnim porukama "Za Doru i Evropu". U stvari, neskafa nije bila kao njena, brazilska, na filter. Riblja čorba je bez rakova, čarape su neudobne, a crnog pasulja nigde, isto kao ni frizera za afrolokne. To što je komšijsko dete reklo da je Dora zapravo od čokolade nije vredelo kad je gledaju kao da je pala s neke tmurne planete.

Izašlo bi iz tih Dorinih tašni i više stvari da se jednog dana nije vratila kući s novim španskim rečnikom u kom je bila napisana posveta i broj telefona. O tom rečniku koji ne razume neće ni da zucne, samo zamišljeno klima glavom dok sedi na terasi i gleda u noć nad Novim Beogradom i Gazelom.

Nao vou chorar... Nao vou... Neću plakati, neću – zvižduće Dora neku staru sambu iz susedne sobe.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST