Iz ličnog ugla – teorija politike >

Blisko igri i životnom iskustvu

Uvodnik za knjigu Vojislava Stanovčića; "Politička teorija (I)", "Službeni glasnik", Beograd, 2006, str. 838

Dr Slobodan Beljanski

Rasprava o dobro uređenom društvu stara je koliko i civilizacija. Ako prihvatimo da je pretpostavka svake teorije to što otvara mogućnost poređenja, tada bi začetke političke teorije trebalo tražiti u postuliranju prvih dihotomija između političkih ideala i društvene zbilje. Kod Heraklita, na primer, kada s jedne strane nalazi da je zakon i volji jednoga biti pokoran i da javno nasilje treba gasiti pre nego gradski požar, a s druge strane, poručuje da se narod mora boriti za svoj ustav kao što se bori za zidine sopstvenog grada. Pogotovo kod Platona, kada u zamišljenom dijalogu između Atinjanina i Kleinije (Zakoni) najpre formuliše stav da je svako državno uređenje, uključujući i merilo pravde, veština trajnog održavanja nadmoćnijega na vlasti, da bi ovaj stav potom suprotstavio stavu da vlast mora biti potčinjena zakonima i da je država u kojoj zakon zavisi od volje upravljača na pragu propasti.

Od tada je o politici uređenja i vođenja države, i o mišljenju o toj politici, napisana literatura dovoljna da ispuni čitave biblioteke. Značajan doprinos pojedinim oblastima političke nauke i njoj srodnim granama, sa težištem ne samo na politikološkom, nego i na sociološkom, pravnom ili filozofskom aspektu, dao je u novije vreme ne tako mnogobrojan krug naših autora (Stanovčić, Vračar, Vasović, Matić, Podunavac, Goati, Čupić, Vujačić, Damjanović, Lošonc, Molnar). Ipak, odvažiti se danas na pristup političkoj teoriji na način svojstven sistematskom mišljenju, sa pretenzijom na istorijsku, tematsku i analitičku sveobuhvatnost, prevazilazeći punim autorskim i kritičkim doprinosom nivo udžbeničke interpretacije, ravno je pravom stvaralačkom podvigu.

Nedavno objavljeni prvi tom trotomne Političke teorije Vojislava Stanovčića najavljuje upravo takav podvig: plod dugogodišnjeg rada velikog znalca, delo velikog plana i enciklopedijskog domašaja.

Stanovčić određuje predmet svog dela kao kritičko razmatranje osnovnih ideja, pojmova i kategorija političke teorije. Pri tom, političku teoriju označava kao metodološki sistematično dolaženje do stavova o političkim pojavama, pojmovima, institucijama, načelima i pravilima na kojima se zasnivaju pojedini politički sistemi i ustanove, kao i opisa, objašnjenja i kritičkih analiza tih stavova, ali i ustanova, sa tumačenjem njihovih rezultata i ciljeva. Ne zanemarujući tradicionalne teorije (o političkoj antropologiji, klasifikacijama političkih oblika, političkom moralu, društvenoj moći, ili odnosu vlasti i slobode, normativnog i empirijskog, cilja i funkcije, nosilaca i konzumenata vlasti) opredelio se da više mesta posveti idejama i institucijama novijeg doba, kao što su nacionalna država, suverenitet, ljudska prava, građansko društvo, ili poredak i autoritet.

Prvi tom Političke teorije podeljen je u tri celine. U prvom delu autor analizira osnovne pojmove o prirodi "političkog", u drugom se bavi epistemološko-metodološkim pitanjima, a u trećem problematizuje razvitak političkih teorija. Osobenost prvog toma čine obimna uvodna studija o panoptikonu političkih ideja i podjednako iscrpna, korisno klasifikovana i pregledna bibliografija.

Jedna od retkih odlika ovog dela je odvažan spoj naučne akribije i esejističke asocijativnosti. Česti izleti na margine filozofskih sistema, u rukavce glavnih rasprava, u događaje iz života, a ponajpre korišćenje primera iz lepe književnost, ne samo kao usputnih ekskursa, nego i kao istorijske građe i dokaza o svesti određene epohe, nisu plod nepotrebne raspričanosti, već dragocen doprinos razumevanju političke teorije i njenog izvođenja iz širokih temelja kulture. Čak i ocene o nekim filozofskim idejama, koje iznosi letimično i ilustrativno, kako to čini u uvodnoj studiji, Stanovčić daje sa zavidnim spojem tačnosti i lapidarnosti. Na više mesta, često u veoma iscrpnim fusnotama, autor sa izuzetnom živopisnošću i posebnim darom za dramaturški zaplet daje prave male leksikografske celine o pojedinim ličnostima, delima, događajima ili pojmovima, bez čijeg poznavanja bi se prekidala nit razmatrane materije i njenog istorijskog konteksta. Takve su, na primer, napomene o holizmu, sreći, hibrisu, ili lobiranju. Takve su i storije o Rolsovoj Teoriji pravde, o usponima i padovima Karla Šmita, ili o razlogu zbog koga je Kelzen, ne menjajući shvatanja, iz engleskog izdanja svoje Opšte teorije prava i države posle Drugog svetskog rata izostavio odeljak u kome zastupa stav da i u despotijama vlada pravni poredak.

U tom pogledu Stanovčićevo delo na tragu je Gadamerovog ukazivanja na teoriju koja je, s jedne strane, bliska igri, pukom posmatranju i čuđenju, ali je, s druge strane, pomerena i u same temelje najstarijeg životnog iskustva.

Rezultat svega poseban je ton prvog toma Stanovčićeve Političke teorije. Pristup problemima, razgovetnost izlaganja i sjajan stil, osim o predmetu o kome se raspravlja, otkrivaju i narav samog autora, njegovu otmenu blagost i njegov oprezni optimizam. Tako, na primer, iako, kako sam kaže, bez namere da sledi Hegelovu ideju o putovanju i uvećavanju duha slobode, veruje da danas prisustvujemo otvaranju mogućnosti da se, umesto nametanja silom, do progresivnih pravnih rešenja (u civilizacijskom smislu) dođe uz pomoć pažljivih i racionalnih razmatranja, Stanovčić ne zanemaruje opasnost od novih utopija, u kojima se nacionalni interesi projektuju kao suština racionalnosti, a sopstveno "pozitivno" pravo nameće kao "objektivno" i večno.

Zbog toga, s razlogom, podseća na skepticizam Dejvida Ricija, koji je zaključio da nedostatak velikih političkih mislilaca i činjenica da ideološki uticaji uveliko ugrožavaju objektivno istraživanje činjenica, za političke nauke imaju tragičan učinak. Uostalom, Rici u tome nije bio usamljen. Uviđajući da sve teže pouzdanje u činjenice otežava empirijsku proverljivost hipoteza, i drugi su (Luman, na primer) upozoravali na "rezignaciju" koja razara sam pojam teorije. Ali, upravo u svom maniru, iako će parafrazirajući Ricija i sam postaviti pitanje "Da li je nekadašnja ‘kraljevska nauka’ doživela tragediju?", Stanovčić perspektivu sistematskog mišljenja o politici vidi u kombinovanju stečenih znanja i primene novih metoda, pomoću kojih se može napredovati u analizi političkih ustanova, a time i u iznalaženju uslova za komplementaran razvoj konstitucionalizma i individualnih sloboda.

Kada su u pitanju dela ovakvog istorijskog i teorijskog formata, sa koncepcijom i pristupom autora uvek se može polemisati. Otuda je moguće da neko ko se oslonio na Kantove stavove o summum imperium ne bi lako prihvatio sud da je ovaj filozof na etičkoj teoriji zasnivao pravnu teoriju. Moguće je, takođe, da se neki Poperov učenik ne bi, bez iscrpnog dopunskog objašnjenja (kakvo je, istina, Stanovčić na dva mesta započeo), složio sa ocenom da je njegov učitelj zastupao projekat društvenog inženjeringa, ali da nije reč o društvenom inženjeringu kao utopijskoj avanturi u kojoj se, pre preduzimanja ma kakve praktične akcije, formira krajnji politički cilj ili "Idealna Država", nego da je reč o ideji, na koju je Poper bio naveden jednim uzgrednim zapažanjem Roska Paunda, o socijalnom "korak po korak inženjeringu" koji će, kako sam Poper kaže, radije usvojiti metod za otkrivanje i borbu protiv najvećih i najprečih zala društva, nego metod za otkrivanje i borbu za svoje najveće i krajnje dobro. Biće i takvih koji će zameriti razuđenosti analogija, tome što su uprkos obimnom uvodu i neka druga poglavlja zadržala osobine prolegomene, što je u referentnim poglavljima nekome posvećena veća, a nekome manja pažnja, ili što su, kada su u pitanju domaći autori, u bibliografiji manje strogi kriterijumi. Ovakvi prigovori, međutim, gubili bi svaku uverljivost pred značajem koji ovo delo donosi širinom i dubinom naučnog zahvata, bogatstvom građe, autorovim briljantnim vladanjem tom građom, a posebno njegovim shvatanjima i sadržajem njegovih tumačenja.

Zbog toga sa posebnim nestrpljenjem očekujemo naredna dva toma Političke teorije. Pogotovo kada znamo da u drugom tomu Stanovčić obrađuje oblike i sredstva autoritarne vlasti, od orijentalnih despotija do evropskog apsolutizma, istoriju traganja za najboljim oblikom vlasti, borbu za prevlast crkve i države, učenja o "državnom razlogu" i suverenitetu i odnos političkih teorija i društvenih promena, a da nas u trećem tomu očekuju razrada tema o "sistematskoj" političkoj teoriji, o elitama i njihovoj cirkulaciji, građanskom društvu, revolucijama, pravnoj državi, totalitarizmu i borbi za ljudska prava.

Kao jednog od najznačajnijih utemeljivača naše političke teorije, uprkos činjenici da toj teoriji još uvek doprinosi i utire puteve, Vojislava Stanovčića nesumnjivo već sada možemo smatrati njenim klasikom. Stanovčićevo delo obeležavaju bar dve osobine koje je Tomas Sternz Eliot smatrao odlučujućim za označavanje veličine, trajnosti i značaja nekog stvaraoca. A to su – zrelost i sveobuhvatnost.

Zrelosti individualnog duha, međutim, kako je primetio Eliot, potrebna je i zrelost socijalnog tla. Nevolja svih nas, međutim, u tome je što zrelost Stanovčićevog duha prednjači nad zrelošću naše istorijske svesti, i što, nadilazeći socijalnu spremnost na uzajamnost komparativnih civilizacija, spremnost da se uči, utiče i uticaj prima, na svojevrstan način govori i o auditorijumu do koga će ovakvi osvešćujući glasovi dopirati sporo i fragmentarno.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST