Partner 2007 >

Braća po oružju

Sajam naoružanja nije Sajam automobila tako da se nije ni očekivalo da se neko na licu mesta pohvali da je nešto kupio ili nešto prodao; od onih koji kupuju ili, tačije rečeno, utiču na odluke ko će šta kupiti mogle su se čuti uglavnom kurtoazne izjave o "upoznavanju sa srpskom namenskom industrijom", "zanimanjem za pokazano", "željom za saradnjom"

PREZENTACIJA: Radnice Akademije tehničkog ronjenja

Na Beogradskom sajmu održan je od 26. do 29. juna treći po redu Sajam naoružanja i vojne opreme po nazivom "Partner 2007" u organizaciji Jugoimport-SDPR-a i Beogradskog sajma, a pod pokroviteljstvom Ministarstva odbrane Republike Srbije. Ono po čemu se već na prvi pogled ova manifestacija razlikuje od drugih koje se održavaju pod kupolama Beogradskog sajma jeste da je posetilac-namernik malo šta od izloženog i prikazanog – izuzimajući publikacije i suvenire na štandu NC Odbrane (ex NIC Vojska za one koji se još sećaju malo starijeg naziva) – mogao kupiti i poneti sa sobom. Ruku na srce (sa ili bez "Mile Dragić" pancira ispred srca), ovakvi sajmovi nisu ni predviđeni za gorepomenute posetioce-namernike, već skoro isključivo za relativno uzak krug ljudi gde se uglavnom tačno zna ko je ko, da li mu nešto treba, šta mu treba, za šta će da ga koristi i koliko može da plati; tako da nije čudno što su prva tri dana sajma bila zatvorena za širu javnost, dok je u petak 29. juna dozvoljen ulaz svim zainteresovanim, uz kupljenu ulaznicu.

OPTIMIZAM I PROTOTIP: Sajam naoružanja nije Sajam automobila (mada se i na "Partneru 2007" in vivo moglo videti da se atraktivne hostese slažu sa vojnom opremom) tako da se nije ni očekivalo da se neko na licu mesta pohvali da je nešto kupio ili nešto prodao; od onih koji kupuju ili tačije rečeno utiču na odluke ko će šta kupiti mogle su se čuti uglavnom kurtoazne izjave o "upoznavanju sa srpskom namenskom industrijom", "zanimanjem za pokazano", "željom za saradnjom". Političari su isticali uspešnost reformi vojnobezbednosnog sistema i potencijale namenske industrije, a sve to gledano kroz prizmu evroatlantskih integracija uz nezaobilazna deficitarna sredstva, ali i nadu da će ih ubuduće ipak biti bar malo više; Stevan Nikčević, direktor Jugoimporta-SDPR-a kao "integratora nastupa srpske odbrambene industrije", u govoru povodom otvaranja manifestacije izneo je nadu da "...možemo brzo da povratimo i unapredimo poziciju Srbije kao regionalnog lidera kada je u pitanju proizvodnja naoružanja i vojne opreme".

Nikčević smatra da snaga Srbije u ovoj oblasti "...leži pre svega u tradiciji u projektovanju i proizvodnji sredstava NVO-a, bogatom dugogodišnjem iskustvu, ali i ‘pameti’, odličnog stručnog kadra, koncentrisanog u vojnotehničkim institutima..." U svom optimizmu – koji još uvek, bez obzira na sve, imaju – mnogo su oprezniji upravo oni stručnjaci koji rade na pojedinim naučnoistraživačkim projektima za potrebe bilo vojske bilo namenske industrije: razgovori skoro uvek počinju i završavaju se komentarom o nedostatku sredstava i procenama koliko brzo bi projekat – bilo da je to projektil, bespilotna letelica ili školski avion – mogao biti završen ukoliko se odobri "samo onoliko koliko je neophodno"; jedan inženjer iz Vojnotehničkog instituta je finansiranje projekta na kome radi ilustrovao rečima: "Dali su mi para taman toliko da sačuvam ekipu, da se ne raspadne", dodajući na to u struci sveprisutno mišljenje da država mora sačuvati vojnu industriju.

Prototip školskog aviona "Lasta 3"

Centralno mesto na Sajmu "Partner 2007" zauzimao je jedan od dva, još nezavršena prototipa domaćeg školskog aviona "lasta 3". "Lasta" je projekat domaćeg školskog aviona koji korene vuče iz sredine osamdesetih godina prošlog veka prvobitno je zamišljen kao vazduhoplov koji bi u procesu školovanja pilota bio između aviona za osnovnu obuku ("utva 75" u srpskom slučaju) i mlaznog aviona za naprednu obuku ("super galeb"). Izrađena su dva prototipa i šest predserijskih aviona (još šest je naručeno za rezervu u tzv. zelenoj fazi, nekompletirano). Dva aviona, jedan prototip i jedan predserijski, uništena su u udesima tokom ispitivanja, a preostali primerci, spremljeni za isporuku RViPVO-u su, umesto isporuke, dočekali NATO bombardovanje i uništeni su u martu 1999. u fabrici aviona Utva u Pančevu. Krajem devedesetih razvijana je i "lasta 2", ali nije odmakla dalje od projekta. "Lasta 3", ili "lasta 95", avion je nastao po redefiniranim zahtevima iz 1995. koji predviđaju da se koristi i za osnovnu i selektivnu obuku. Da bi se udovoljilo tom zahtevu, izmenjen je oblik krila i repa što je smanjilo brzinu sletanja na 110 km/h. Za razliku od prve "laste" koja je po letnim osobinama oponašala mlazni avion (po znatno nižoj ceni od mlaznog), "lasta 3" projektovana je tako da bude znatno lakša za letenje i tolerantnija prema greškama pilota-početnika. Za poletanje sa trave predviđeno je da "lasti 3" treba 480 metara piste, a sa betona 50 metara manje. Pre tri godine potpisan je ugovor o izradi dva prototipa. U pančevačkoj Utvi se nadaju da će prvi od njih poleteti krajem ove ili početkom naredne godine, a da će potom uslediti i narudžbina serije aviona za ViPVO po ceni od 500.000 do 600.000 evra po komadu, zavisno od broja naručenih aviona i opreme.

...top-haubica "Nora"

"Lasta" je bila izložena u sklopu postavke Vojnotehničkog instituta (VTI), od čijih se stručnjaka, direktno odgovornih za ono što će biti prvi avion proizveden posle duže vremena u Srbiji, moglo čuti i da je "...izlaganje ‘laste’ na Sajmu pritisak i na vojne i civilne vlasti da se posao dovede do kraja". Pored Utve, u realizaciji projekta koji je "težak" 380.000 radnih časova učestvuje i Prva petoletka iz Trstenika, koja je isporučila stajni trap.

JEDNOSTAVNO I JEFTINO: VTI je prikazao i projekat mini bespilotne letelice težine 20 kilograma, razmaha krila 2,7 metara, koja može poneti do pet kilograma terateta – recimo izviđačke opreme – i trajanja leta do 2,5 časova. Bespilotna letelica ima na zemlji tročlanu posadu: pilota, zaduženog za upravljanje; navigatora, koji upravlja komunikacionom i navigacionom opremom, i tehničara leta, a predviđena je i opcija samostalnog leta po unapred definisanoj putanji. VTI je razvio i kontejner za školske avio-bombe, čijom se upotrebom ostvaruju znatne uštede prilikom uvežbavanja bombardovanja, a može se podvesiti pod "orao" ili "super galeb". Institut Lola je razvio takođe školsku bombu, oznake "XM-3/23". VTI radi i na projektu laserski vođene bombe "LBV-250F", koji napreduje u srazmeri sa sredstvima koja su na raspolaganju, blago rečeno. "LVB-250F" je nadogradnja klasične avio-bombe od 250 kilograma sistemom za navođene (napred) i stabilizaciju (nazad). Za razliku od Sajma "Partner 2005" pre dve godine, kada je predstavljena TV vođena raketa "grom-B", kompatibilna sa američkim "meverikom" ("AGM-65 Maverick") koji je u upotrebi i na srpskim "orlovima", ove godine je od "groma" ostala TV glava za samonavođenje velikog kalibra (305 mm), potpuno funkcionalna, kažu inženjeri VTI-ja. Razvijena je i TV glava malog kalibra (136 mm) na bazi iste tehnologije. Montiran na projektil, ovaj sistem navođenja treba da omogući "ispali i zaboravi" (fire and forget) svojstva. Suočeni sa opaskom kako sve to već postoji na svetskom tržištu i može se nabaviti, ljudi iz VTI-ja odgovaraju kako "moramo odlučiti da li ćemo samo da kupujemo ili i da razvijamo i proizvodimo", ali i dodaju "da verovatno niko neće prodati samo, primera radi, glavu za vođenje, već isključivo zajedno sa sredstvom (bombom, raketom...) koje je samo po sebi jednostavno za proizvodnju i jeftino, ali ne u ovakvom paketu".

ADUTI: Dok su VTI i ostale naučnoistraživačke i obrazovne ustanove, kako im i naziv kaže, zadužene za nauku, istraživanje i obrazovanje i na Sajmu "Partner 2007" nastupale su u organizaciji Ministarstva odbrane; za prodaju onoga što ima potencijala na svetskoj pijaci naoružanja i usluga iz oblasti vojne industrije stara se Jugoimport-SDPR, barem kada je reč o srpskim proizvodima. Od svega ponuđenog, najviše pažnje (pa i šanse za tržišni uspeh) dobili su raketni sistem ALAS i modernizovani samohodni sistem NORA-B/52-K. Nazvan avangardnim, projekat ALAS (Advanced Light Attack System – napredni laki sistem za napad) lansira se sa kopna – razmatra se integracija i na plovila, čak i na helikoptere – i služi za napad na zemaljske ciljeve. Ono što ALAS čini zanimljivim jeste sistem za vođenje koji uključuje TV ili infracrvenu glavu za samonavođenje, ali i optički kabl pomoću koga operater na zemlji dobija povratnu informaciju o kretanju projektila i može vršiti navođenje van dometa vidljivosti. U Jugoimport-SDPR-u ističu kako je jedna od prednost ovakvog sistema činjenica da do samog udara u cilj, čovek – a ne mašina – odlučuje o napadu ili odustajanju, što pored povećanja preciznosti smanjuje i mogućnost greške i toliko nepopularne u javnosti kolateralne štete. Takođe, za razliku od, na primer, rakete "maljutka", koja je u upotrebi i u srpskoj vojsci, pri čijem ispaljivanju operater do udara rakete mora biti u optičkoj liniji sa ciljem koji gađa i samim tim potencijalna meta, optički kabl na ALAS-u i povratna informacija, odnosno slika sa glave u realnom vremenu, omogućuju gađanje i iz zaklona ili kada ne postoji optička vidljivost. Predviđeno je da ALAS može da nosi tri bojeve glave – tandem kumulativna probija 800 mm oklopa, čak i iza reaktivnog eksplozivnog oklopa. Planiran domet je za sada 25 kilometara sa mogućnošću povećanja do 60 kilometara. ALAS se lansira pomoću raktenih motora, a po dostizanju visine od oko 300 metara za let koristi turbomlazni motor "mungos", domaće konstrukcije i proizvodnje. NORA-B/52 (skraćenica od Novo ORuđe Artiljerije) jedan je od najjačih izvoznih aduta srpske vojne industrije – u materijalu Jugoimport-SDPR-a navodi se kako je ovo sredstvo u serijskoj proizvodnji, ali koliko je poznato ne nalazi se u naoružanju Vojske Srbije. Državni trgovci oružjem po pravilu svoje poslovne uspehe ne ilustruju konkretnim podacima o kupcima i količini, ipak, u javnosti su se mogle naći informacije o prodaji u Mijamaru, a i Indija je svojevremeno pokazala interesovanje za ovo oruđe. NORA-B je samohodna (montirana na šasiju kamiona) top-haubica kalibra 155 milimetara i dometa 44 kilometara sa posebnim projektilima (ERFB/BB) dok je domet sa ‘običnim’ granatama "M107" oko 20 kilometara. Razvija se i varijanta projektila koji će "NORI" omogućiti gađanje ciljeva udaljenosti do 65 kilometara. Najnovija varijanta NORA-B/52K ima visok stepen automatizacije svih funkcija: prevođenja iz marševskog (transportnog) u borebeni položaj, proračuna gađanja i punjenja koje omogućava ispaljivanje tri granate u 20 sekundi u dva položaja: suprotno pravcu kretanja i unapred, preko kabine kamiona. Ukupne mase bezmalo 30 tona, NORA-B se po asfaltnim putevima kreće i do 100 km/h, a na makadamu do 25 km/h. Od ostalih noviteta, bar što se tiče domaće publike, prikazana je serija lakih minobacača 60 milimetara velikog dometa sa cevima od 1200 i 1500 milimetara, ručni bacači granata 40 milimetara, artiljerijski projektil V-LAP od 155 milimetara i raketa 262 milimetara dometa do 65 kilometara...

PANCIRI I PEINTBOL: Najveći privatni proizvođač koji se pojavio na Sajmu je zrenjaninski "Mile Dragić" poznat koliko po svojim uniformama i zaštitnim proizvodima toliko, bar u široj javnosti, po aferi "pancir" u vezi sa ugovorom o nabavci opreme za Vojsku tada Srbije i Crne Gore (u ponedeljak je Okružno javno tužilaštvo u Beogradu podiglo optužnicu protiv vlasnika Mileta Dragića u kojoj ga terete da je izvršio krivično delo prevare u pokušaju i nezakonito držanje oružija). "Mile Dragić" je izložio široki spektar svojih proizvoda; posebno su ponosni na nove, lakše, zaštitne ploče od kevlara i (de)minersku čizmu koja je testirana na otpornost od eksplozije 70 grama eksploziva. Izložena je i vojnička uniforma M03 u kamuflažnim bojama Vojske Srbije sa tzv. digitalnom šarom koja je prilično trendy u svetu; "Mile Dragić" je na Sajam doneo, ali nije javno izložio, i predlog nove vojničke uniforme koja će tek biti predložena Vojsci Srbije na ocenu i eventualno naručivanje. Oko 70 odsto proizvodnje "Mileta Dragića" radi se za izvoz pa nije čudno što je skoro pola lutki bilo obučeno u uniforme na kojima su preovladavale pustinjske kamuflaže – u zrenjaninskoj firmi su se pohvalili da su im klijenti sa Bliskog istoka (ili im je tamo radno mesto), iz Južne Amerike, iz regiona...

Na Sajmu "Partner 2007" predstavila se i Akademija tehničkog ronjenja (Tehnical Diving Academy), formalno-pravno obrazovna ustanova čijim je, za razliku od većine ostalih, tip-top sređenim, izložbenim prostorom, dominirao uglancani sjajnocrni terenac "hamer", mnoštvo veoma "haj-tek" opreme kakvu koriste specijalne jedinice i, atraktivne devojke – za koje je autoru objašnjeno da nisu hostese, već su zaposlene u TDA. Iz razgovora sa vlasnikom Akademije moglo se saznati da su osnovani 1992. i da blisko sarađuju sa "domaćim i stranim, pre svega italijanskim" specijalnim jedinicama, prvenstveno malim sastavima, u izradi, nabavci, modifikaciji i testiranju opreme koju specijalci koriste; kao i u obuci, uglavnom u hipo i hiper baričnim uslovima – oblast interosovanja im je ono što se dešava ispod površine vode i u vazdušnom prostoru. Izloženo je više različitih sistema za disanje pod vodom, navigacioni i komunikacioni "gedžeti", poput sistema radio-veza koji je povezan sa GPS-om i omogućava preciznu lokaciju svakog člana tima, i padobran za HALO operacije (visoko iskakanje, nisko otvaranje). Zanimljiva je i inovacija montirana na haubu "hamera" (a nisu već pomenute dame): kamera čija se slika projektuje u realnom vremenu na ekran u kabini vozila spregnuta sa puškom za peintbol: zamisao je da, kako je potpisniku ovih redova slikovito objašnjeno, policija "umesto da bije, samo obeleži bojom" izgrednika koga bi kasnije privela, a video-snimak prosledila tužilaštvu kao dokazni materijal.

Pored domaćih izlagača na "Partneru 2007" predstavili su se i jedna od najvećih svetskih korporacija na tržištu telekomunikacine opreme "Tales" (Thales), austrijski "Rode-Švarc" (Rohde-Schwarz), MMC, Dumida (Ivekov program vojnih vozila) i Dr Nemo iz Slovenije i Enviroviks Oj iz Finske.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST