Tužilačka afera >

Pozadina političke pozadine

Specijalni tužilac morao bi da se potrudi da dâ uverljive odgovore o tome zašto su glavni likovi pretkrivičnog postupka tužioci iz ranijih vremena, iako je upravo za tužioca Mioljuba Vitorovića kriminalac Dušan Spasojević tvrdio "da je lud, jer se ne može ni kupiti, niti zastrašiti" i koji je planirao da ga ubije dok se vozi na posao s posla na običnom biciklu

PODGREJAVANJE I PRETUMBAVANJE: Slobodan Radovanović,...

Sve što se ovih dana valja po medijima u vezi sa "tužilačkom aferom", tabloidnog prizivanja detalja puštanja iz pritvora vođa kriminalnog Zemunskog klana Dušana Spasojevića i Mileta Lukovića, već smo čuli tokom proteklih godina: ovi navodno novi detalji – sa potpunom sigurnošću možemo tvrditi – nisu ništa drugo no "pretumbavanje" datuma, činjenica i nadležnosti (odgovornosti) u funkciji nekoj drugoj, političkoj, a ne pravnoj. Suđenje za ubojstvo premijera Zorana Đinđića u maju ove godine je, nakon četiri godine, završeno osuđujućom presudom, kojom su organizatori i izvršioci atentata 12. marta 2003. godine oglašeni krivima i osuđeni na visoke kazne zatvora. Cijeli četverogodišnji postupak, kao što je javnosti poznato, bio je praćen opstrukcijama i neočekivanim događajima: od kadrovskih promjena tužilaca (jedan otišao u advokate usred procesa, jedan uhapšen zbog odavanja službene tajne, pa umro u pritvoru, jedan degradiran s mjesta specijalnog tužioca – i autora optužnice – u zamjenika tužioca) do odlaska predsjednika sudskog vijeća Marka Kljajevića i pitanja da li će se proces uopće dovesti do kraja. Sutkinja Nata Mesarević, koja je proces kao predsjedavajuća preuzela nakon Kljajevićevog odlaska u jesen prošle godine, dovršila je nedovršeno, ponovo je izvela dokazani postupak i izrekla presudu, odbivši pritom silne prijedloge stranaka u postupku: od braniteljskih, pa do prijedloga zastupnika oštećenih, prvenstveno advokata Srđe Popovića, za ispitivanje "političke pozadine" ubojstva premijera, odnosno preciznog Popovićevog zahtjeva da se ispita oružana pobuna, koju su političari – voljni da se miješaju u sudske i tužilačke stvari – gotovo bez iznimke nazivali "protestom" Jedinice za specijalne operacije MUP-a Srbije.

...Mioljub Vitorović,...

Na početku ove novo-stare storije valja se prisjetiti riječi iz obrazloženja presude sutkinje Mesarević, koje se odnose na zahtjev advokata Popovića da se optužnica proširi na krivično djelo oružane pobune: "Pravo je svakog da podnese zahtev za proširenje optužbe i to je punomoćnik oštećenog obrazlagao u završnoj reči, međutim, znamo da je to podneo specijalnom tužiocu tokom postupka i to mnogo, mnogo ranije, a da je sud o tome dobio saznanje na kraju dokaznog postupka. Ne može se prihvatiti da je sud trebalo na glavnom pretresu da se bavi rasvetljavanjem oružane pobune. Nažalost, to je bio posao nekog drugog, ili u konkretnom slučaju specijalnog tužioca i organa progona", jer – kaže sutkinja Mesarević vrlo jasno – sud je vezan konkretnom optužnicom.

Uoči same presude specijalni tužilac za borbu protiv organiziranog kriminala Slobodan Radovanović zahtjev advokata Popovića – kojem je, inače, usmeno i u prisustvu svjedoka obećao pokretanje postupka za oružanu pobunu JSO-a čim Nata Mesarević presudi "osnovni predmet" – svoje obećanje (u intervjuu majskom broju časopisa "Pravda u tranziciji") demantira tvrdnjama da je cijela stvar "pritisak" na tužilaštvo i njegovu nezavisnost. Samo još jedan citat sutkinje Mesarević: "Podržavamo u potpunosti izjavu specijalnog tužioca da se treba odupreti svim pritiscima, ali nije pritisak to kako će postupiti na legitiman predlog punomoćnika oštećenih (čitaj: advokata Popovića, op.a.), to nije stvar suda da li će on pokretati novi krivični postupak u vezi sa oružanom pobunom".

...i Rade Terzić

UVERTIRA: Sve navedeno neophodna je uvertira u najnoviju proizvedenu "tužilačku aferu". Specijalni tužilac Radovanović, naime, usprkos "službenoj tajni" koja prati njegov rad u velikoj većini predmeta (podsjetimo se: najavio je da će rezultate nanovo otvorenog "slučaja Ćuruvija" javnosti predočiti još prošlog septembra!), svoju novopokrenutu predistragu u "formiranom predmetu" pod nazivom "politička pozadina ubojstva premijera" iznio je u javnost usprkos službenoj tajni i u intervjuu pod naslovom "Uhapsićemo zaverenike" smjestio početak "političke pozadine" u 2001. godinu, kad su iz pritvora pušteni vođe Zemunskog klana, Spasojević i Luković i ostatak njihove ekipe. "Spasojevićevo puštanje iz pritvora odrađeno je, sa tužilačke strane, apsolutno neprofesionalno!", konstatira specijalni tužilac Radovanović u prošlotjednom intervjuu "Večernjim novostima", kao i u dan ranije izdanom saopćenju, dovodeći činjenicu puštanja Spasojevića i drugih iz pritvora u vezu s atentatom na premijera gotovo dvije godine kasnije. Pritom, ne naznačivši da će mu oružana pobuna, koju zakon predviđa kao krivično djelo, biti osnova eventualnog novog postupka, umjesto "političke pozadine", što baš ništa ne znači u krivičnopravnom smislu.

Za neupućene, ukratko: tokom 2001. godine protiv Spasojevića i Lukovića i članova njihove bande pokreću se pred Četvrtim opštinskim tužilaštvom postupci za falsifikat službene isprave (pasoši) i otmice, nakon što su uhapšeni u Parizu (doslovno izvučeni iz aviona koji je, na letu ka Bogoti, već bio na pisti) i nakon što se došlo do podataka da su oni otmičari Miroslava Miškovića i još nekih dobrostojećih biznismena. Postupci idu svojim tokom, tužioci iz Četvrtog opštinskog – Biljana Radovanović i njen zamjenik zadužen za predmet Mioljub Vitorović – u više navrata na jedvite jade (a njihovo mišljenje dijele i vijeća koja odlučuju o pitanjima pritvora u tim predmetima) uspijevaju zadržati klanovce u pritvoru. Da ne duljimo, stvar se lomi u trenutku kad tužioci Radovanović i Vitorović – na svoje inzistiranje, jer se nakon silnih zavrzlama, poricanja svjedoka koji su dotad na teret pritvorenih još i bili prozborili ponešto, protive njihovom puštanju iz pritvora, čak i nakon što je za Spasojevića bila ponuđena kaucija od 250.000 tadašnjih njemačkih maraka – za suglasnost na takvu odluku traže obavezno uputstvo višeg, okružnog tužioca (Rade Terzić). Uputstvo okružnog tužioca Terzića, uz silne peripetije – na zahtjev nižih tužilaca – stiže najprije faksom, a potom na njihovo inzistiranje i "na papiru". Protivno svom uvjerenju (Vitorović čak piše službenu bilješku da se protivi, usprkos tome što u samom sudskom spisu nema dokaza protiv Spasojevića), tužioci se suglašavaju s odlukom o oslobađanju Spasojevića iz pritvora, jer nemaju izbora, nakon čega se potpuno suvišnim ispostavlja i pritvor protiv ostalih (od devetorice okrivljenih u tom trenutku šestorica su na slobodi, a trojica u pritvoru). U vrijeme dok se cijela ta stvar lomi i dok iz Okružnog tužilaštva stižu pritisci da se "Zemunci" oslobode pritvora – još je u toku istraga za otmicu na organizirani način; taj predmet, na zahtjev Okružnog tužilaštva biva povučen na razmatranje, tamo ostaje u nečijoj (čijoj?) ladici i na njemu se ne radi ništa do 25. septembra 2001. godine. U međuvremenu, Spasojević i ostatak društva su na slobodi i uredno se, nakon što im je pritvor određen zbog "opasnosti od bekstva" ukinut, odazivaju na sudske pozive, na osnovu čega se može zaključiti da niti tužioci, niti sudsko vijeće koje je o pritvoru odlučivalo nisu učinili nikakvu grešku: niti zakonsku, niti u procjeni.

OPTUŽBE: Ta priča, u kojoj se kriju još mnogi detalji, ovih dana izlazi u javnost potpuno izokrenuta i na toj izokrenutoj verziji specijalni tužilac gradi svoj slučaj "političke pozadine" ubojstva premijera. Tužioci Biljana Radovanović i njen tadašnji zamjenik Vitorović su, naime, po svjedočenjima i analizama brojnih kolega – i što je važnije, po stanju sudskog spisa – postupali po zakonu. Njima nadređeni okružni tužilac Terzić tražio je obaveznim uputstvom da postupe protivno svom stavu o pritvoru za okrivljene: danas Terzić, ne osporavajući da je obavezno uputstvo dao, tvrdi da su se tužioci mogli žaliti na tu njegovu odluku. Nisu: do promjene zakona, do 1. januara 2002. godine, nije bilo mogućnosti da se niži tužioci u slučaju neslaganja žale na obavezno uputstvo republičkom tužiocu, a ova se stvar događa 2001; tek nakon toga zakonom je uvedena mogućnost da svoje neslaganje izraze prigovorom republičkom tužiocu.

Specijalni tužilac, međutim, upravo na tom slučaju "Zemunaca" iz 2001. godine gradi svoju eventualnu buduću istragu, te nadležne tužioce iz tog vremena ovih dana ispituje policija, po osnovu "prikupljanja obavještenja od građana".

Već tu moramo zabilježiti nezakonitost: tužioci, kao i suci, slobodni su u odlučivanju u konkretnim predmetima – ta garantirana profesionalna sloboda proizlazi iz Ustava i zakona – te je pitanje: što policija, makar i po zahtjevu specijalnog tužioca, ima pitati tužioce? Sve relevantno oni su, kao i sudska vijeća koja su u krajnjoj instanci odlučivala o tome hoće li netko na slobodu ili ne, rekli tokom postupka i sve je to zabilježno u sudskim spisima. Nema zakonskih osnova da se tužioci i suci o stvarima koje se u spisima nalaze dodatno izjašnjavaju, pogotovo ne na policiji.

U slučaju da su tužioci u tom – ili bilo kojem slučaju te 2001. godine – ipak počinili neko krivično djelo, moglo bi se (uz veliko "natezanje") eventualno raditi o nesavjesnom radu u službi, za koje je maksimalna zaprijećena kazna tri godine zatvora, ili zloupotrebi službenog položaja, za što slijedi kazna od šest mjeseci do pet godina zatvora. Na stranu činjenica da u konkretnom slučaju tužilaca Radovanovićeve i Vitorovića nema elemenata tog krivičnog djela, naprotiv: ne samo da su postupali po zakonu i sa puštanjem okrivljenog na slobodu se suglasili tek na osnovu obavezujućeg uputstva višeg tužioca, već bi u nekom drugom, hipotetičkom slučaju do danas već nastupila zastara.

Bivši tužilac Terzić, kao i aktualni specijalni tužilac Radovanović, međutim, tvrde drugačije. Terzić, umjesto da objasni motive svojih postupaka, proziva tadašnje tužioce Biljanu Radovanović i Mioljuba Vitorovića zbog toga što nisu uložili prigovor na njegovo obavezno uputstvo. U jednom od javnih istupa ("Danas"), on čak kaže u prvoj rečenici da je tadašnja četvrta općinska tužiteljica Biljana Radovanović "insistirala na uputstvu" – njegovom, nota bene – da bi u idućoj rečenici kazao da nije pokazala "ništa kako bi pokazala svoje neslaganje s tim uputstvom", zanemarujući činjenicu da za to ona nije imala baš nikakvu zakonsku mogućnost.

Specijalni tužilac Radovanović pak ide dalje, pa u intervjuu – kojega, kao i saopćenje daje usprkos "službenoj tajni" zbog navodnog "interesa javnosti" – ustanovljava da je "očigledno da su se ‘Zemunci’, zbog načina na koji su izašli iz pritvora, osetili mnogo jakim i moćnim, da im niko ništa ne može", te svaljuje strašan teret na tadašnje tužioce i na tendenciozno novinarsko pitanje "što nekog tužioca može navesti da postupa tako neprofesionalno?", on doslovno odgovara: "Neko može da postupa iz neznanja, neko iz zle namere. Nije moje da procenjujem rad nižeg tužioca. To je posao republičkog tužioca."

U posao republičkog tužioca, koji je na vrhu hijerarhijske tužilačke organizacije, specijalni tužilac se upravo u ovoj stvari umiješao, pozivajući čak i policiju da preispituje tužilački rad, usprkos tome što su mu svi predmeti koje je za svoj predmet "političke pozadine" zatražio dostavljeni iz tužilaštava raznih nivoa.

POZADINA I STVARNOST: Advokat Srđa Popović podsjeća da je priču o navodnom "nezakonitom puštanju" Spasojevića i društva ("Francuza", kako ih se tad nazivalo s obzirom na to da su tada uhapšeni u Francuskoj) ovih dana pokrenuo bivši ministar policije Dušan Mihajlović, sve ne bi li se obranio od policijskih sumnji u navodnom "slučaju Subotić" i švercu cigareta i da li je ili nije Subotiću pokazivao dotadašnje rezultate policijske akcije u toj stvari. Između puštanja Spasojevića i drugih – o čemu je sud, a ne tužioci, donio odluku – nema uzročno-posljedične veze, te to ne može niti biti "politička pozadina" nečega što se događa dvije godine kasnije.

U vrijeme kad se, te 2001. godine, događa ta početna točka od koje je specijalni tužilac počeo rasvjetljavati "političku pozadinu" ubojstva premijera, osim toga, nije postojao Zemunski klan: Surčinci su, na čelu s Ljubišom Buhom Čumetom, bili organizacija koja još nije imala snagu po kojoj ju danas prepoznajemo. Tek kad se Milorad Ulemek Legija povezuje s njima, tek kad njegova pucnjava u Kuli i nasilje u pozorištu "Bojan Stupica" privlače pažnju javnosti, a kad je Čume već spreman na suradnju s državnim organima, nastaje ono što danas podrazumijevamo pod Zemunskim klanom. Uzgred, što se dogodilo s Legijinim incidentom u "Stupici" u pravosudnom smislu, ako znamo da je tek nakon njegove predaje u maju 2004. procesuirana pucnjava u Kuli?

Pravosuđe o cijeloj toj priči uglavnom šuti i tek će pojedinci anonimno ponešto progovoriti o "tužilačkoj aferi" i svemu što se događa. Opći je zaključak da je riječ o političkoj priči – jer, činjenice uglavnom već znamo – pogotovo s obzirom na to da aktualnom specijalnom tužiocu mandat ističe 23. jula, a da je upravo Vitorović po kuloarima važio za mogućeg nasljednika. Ima i dodatak: slijedi nam imenovanje novog republičkog i beogradskog okružnog tužioca, s obzirom na to da su danas na tim funkcijama penzioneri, te će sve ovo što se događa poslužiti aktualnom specijalnom tužiocu da kaže da je postigao vidne rezultate, pa makar i sam presuđivao posljednjih dana u stvarima u kojima se ne bi smio niti oglašavati i makar još nismo vidjeli – osim optužnica, čiji je krajnji ishod još neizvjestan – konačne rezultate njegovog rada.

Specijalni tužilac morao bi se potruditi da u ovoj "tužilačkoj aferi", u interesu javnosti, u narednih dvadesetak dana, koliko mu traje ovaj konkretni dvogodišnji mandat, dâ uvjerljive odgovore o tome zašto su glavni likovi pretkrivičnog postupka tužioci iz ranijih vremena: Biljana Radovanović, koja uskoro ide u penziju nakon 35 godina karijere općinskog i okružnog tužioca, i Mioljub Vitorović, koji je upravo Radovanovićevom voljom otišao iz Specijalnog tužilaštva za organizirani kriminal, iako je upravo za njega taj isti kriminalac Spasojević tvrdio "da je lud, jer se ne može ni kupiti, niti zastrašiti" i koji je planirao da ga ubije dok se, sirotinja tužilačka, vozi na posao s posla na običnom biciklu.

"Političku pozadinu" trebalo bi potražiti još u nečemu: nakon ubojstva premijera Đinđića komisija Vlade Srbije, predvođena Žarkom Koraćem, donijela je prijedlog mjera koje bi trebalo provesti: od utvrđivanja odgovornosti konkretnih osoba koje su bile posredno ili neposredno zadužene za osiguranje premijera, do usklađivanja svih zakonskih i podzakonskih akata u toj materiji. Također, da se preispita rad sudova i tužilaštava u predmetima koji su u vezi sa zemunsko-surčinskim klanom, što do danas nije učinjeno. Upravo je tužilac Vitorović iznio podatak prije nekoliko dana: "Protiv te bande podneto je 75 krivičnih prijava, od čega je 20 procesuirano, 12 je osuđujućih presuda, od čega su četiri zatvorske kazne." Što je bilo s neprocesuiranim krivičnim prijavama, nismo čuli do danas, niti se one dovode u vezu s "političkom pozadinom" atentata na premijera.

Još po nečemu je izvještaj "Koraćeve komisije" zanimljiv: predloženo je da MUP Srbije i BIA formiraju komisije i hitno izvrše unutrašnju kontrolu radi utvrđivanja propusta vezanih za sistem osiguranja premijera Đinđića, te je procijenjeno da bi za taj posao bilo dovoljno 45 dana. Taj prijedlog, međutim, Vlada Srbije nije tad prihvatila, a o toj temi – za razliku od mnogih drugih navodno povezanih – tad nadležni ministri ne kazuju nam niti riječ.

Umjesto prljanja časnih ljudi pod krinkom zakonski nepostojeće "političke pozadine", vjerojatno bi se upravo u tom neprihvaćenom prijedlogu, kao i ispitivanju zakonski postojeće oružane pobune kao krivičnog djela, moglo naići na još neke krivce za ubojstvo premijera: inspiratore, pomagače, podstrekače itd., koji bi – za razliku od tužilaca koji su se držali zakona i obaveznih uputstava– mogli biti označeni kao organizirana kriminalna grupa, pa time i predmet interesa tužilaca zaduženih za borbu protiv organiziranog kriminala.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST