Filmski festival - Berlinale 2007 (8–18. februar) >

O duši i ostalom

Film vodećeg južnokorejskog reditelja Parka Čan-voka Ja sam kiborg i to je OK, sigurno je najbolji film prve polovine ovogodišnjeg Berlinala

Za "Vreme" iz Berlina

Iz filma Ja sam kiborg i to je OK

Možda je najintrigantniji podatak ovog Berlinala da je čak 57 filmova na njegovom programu na ovaj ili onaj način nemačko – u celosti, kao višestruke koprodukcije ili male koprodukcije. Berlinski market postao je treći po veličini i značaju posle jesenje filmske pijace u Milanu i majske u Kanu. Jedna od najnovijih vesti odatle je da je sa milion dolara nemačkog novca zatvorena i finasijska konstrukcija filma o Lavu Tolstoju Poslednja stanica, u kome će Tolstoja igrati Entoni Hopkins, a njegovu ženu Meril Strip. Ovako velikim ulogom Nemačka je htela da pokaže da se ne libi ni od koprodukcija sa Amerikancima i da je spremna da se upusti i ponudi svoj novac i usluge i u superspektaklima. Uostalom, ima i odakle – novoosnovani Nemački filmski fond za 2007. iznosi 60 miliona evra. Pored ovoga, Berlinale je poslužilo i kao svojevrsna politička platforma. U dva dana 12. i 13. februara na Berinalu je boravilo 26 ministara kulture i medija iz svih zemalja članica Evropske unije, i to na poziv svog nemačkog kolege Bernda Nojmana. Održan je kraći savetodavni sastanak o političkim temama vezanim za kulturu i medije, a sve ovo u čast nemačkog predsedavanja Evropskom unijom. Čini se da Nemačka smišljeno želi da od Francuske preuzme filmski primat u Evropi.

FILMSKE ČARI: Film koji je otvorio festival, La Vie en Rose Olivijea Dana, sjajno je sačinjenja biografska priča o životu poznate šansonjerke Edit Pjaf, mozaične strukture sa vremenskim skokovima koji prate život pevačice do 1963, kada je u svojoj 47. godini umrla obhrvana alkoholom, drogom i bolešću. Edit Pjaf sjajno je odigrala Marion Kotijar. Ipak, film Ja sam kiborg i to je OK vodećeg južnokorejskog reditelja Parka Čan Voka sigurno je najbolji film prve polovine ovogodišnjeg Berlinala. Posle njegove ubedljive hit trilogije o osveti (Naklonost za gospođu Osvetu, Oldboy, Lejdi Osveta) tamnih tonova i teških ishoda, pred nama je romantična komedija, tačnije jedna sasvim "uvrnuta" romantična komedija. Priča se dešava u ludnici a glavna junakinja umišlja da je robot i ne jede, nego sisa baterije. Glavni junak je od rođenja neizlečivi kleptoman, a uz njega su i čovek-zec, koji zamišlja da može da pojede ljudsku dušu, žena mitomanka, čovek koji ne hoda nego se valja po patosu. "U svojim ranijim filmovima bavio sam se nasiljem jer mislim da ono pokreće svet", izjavio je reditelj. "Kad čovek počini nasilje, on razori svoju dušu. Te parčiće sam na svojevrstan način hteo da sakupim u svom filmu. Hteo sam da se gledaoci zapitaju šta je svrha življenja, čemu egzistencija ako ona nema smisla. To sam učinio koristeći mnogo "boje", poigravajući se, ali sa jednim filozofskim otklonom želeći da prikažem jedinstvenu, a moju viziju ljudske duše." I uspeo je.

Još jedno pravo filmsko zadovoljstvo pružile su nam Džudi Denč i Kejt Blančet u sjajnom američko-engleskom filmu Beleške o skandalu Ričarda Era. Priča o čudesnom emotivnom kolopletu o naklonosti između dve profesorke snažan je filmski iskaz o tome kako nas tek prave emocije mogu dovesti do spoznaje ko smo u stvari. Marion Kotijar, Džudi Denč i Kejt Blančet za sada slove kao najozbiljniji kandidati za nagradu Srebrni medved za najbolju žensku ulogu.

Poznati francuski reditelj Andre Tešine predstavio se odličnim filmom Svedoci, galski lakom i naoko neobavezujućom pričom o neuobičajenom ljubavnom četvorouglu. Reč je o 1984. godini kada se svet prvi put ozbiljnije susreće sa sidom. Zaražen je u filmu mladi Manu, koji je u vezi sa dvojicom muškaraca: oženjenim policajcem i doktorom koji će učiniti sve da ga spasi. U tom trouglu policajčeva žena bi bila suvišna da nije spisateljica koja će ovo zamešateljstvo zabeležiti i pretvoriti u roman.

ZVEZDA: Kejt Blančet na crvenom tepihu u Berlinu

AMERIKANCI U BERLINU: Amerikanci ne izostaju iz Berlina jer je početak godine pravo vreme za promociju novih filmova u Evropi kao i kandidata za Oskare. No, možda je u prvoj polovini festivala bilo i najzanimljivije videti upravo nove američke filmove. Amerikanci kao da su se poprilično okrenuli prošlosti. Najpre žanrovski, pa smo tako videli svojevrstan omaž film noaru četrdesetih, Dobrog Nemca Stivena Soderberga sa "upeglanim" Džordžom Klunijem. Film je prepun dokumentarnog, arhivskog materijala, koji je izazvao zanimanje nemačke publike. Na žalost mnogih Klunijevih obožavateljki, glumački primat u ovom filmu mu je preotela njegova partnerka Kejt Blančet u ulozi Jevrejke Lene koju on, zajedno sa mužem naučnikom oko koga se otimaju Rusi i Amerikanci, želi da zauvek izvede iz Nemačke. Sve ovo dešava se u vreme trojnog sastanka u Potsdamu (Truman, Čerčil, Staljin) sa koga je on (Kluni) došao da izveštava kao dopisnik AP-a iz Berlina. Film nije dobro prošao u Americi, ali tipuje na Evropu. Čini se da mu je ipak pre mesto na polici nekog muzeja, kao zanimljiv pokušaj da se posle 60 godina snimi film poput onih iz četrdesetih prošlog veka (jednom kamerom i sa sočivima iz četrdesetih). Čemu, ne znamo, ali eto!

Dobri pastir Roberta de Nira je drugi rediteljski zahvat ovog poznatog glumca (Priče iz Bronksa). Najzanimljivije je što je to film koji možda prvi put u američkom filmu ponire u intimni život jednog "dobrog pastira" službe CIA, njenog visokog službenika Edvarda Vilsona (Met Dajmon). Vilson se lišava svoje jedine prave ljubavi, sreće u braku, onemogućava i sina da se oženi devojkom koju voli, a sve zarad toga da bi napredovao u službi i ostao joj veran. Met Dajmon u filmu prosto blista, dok ženski deo ekipe predvodi Anđelina Džoli u ulozi žene Edvarda Vilsona. Ako je Robert de Niro imao svu medijsku pažnju, koja je pojačana njegovim komentarom na Putinovo najavljivanje ponovne ere "hladnog rata"("Ja sam dete ‘hladnog rata’ i ne bih želeo da se to vreme ponovi", izjavio je De Niro), onda je sa najviše uvažavanja u Berlinu ipak primljen film Klinta Istvuda Pisma sa Ivo Džime, prirodni nastavak filma Zastave naših očeva, koji se u američkim bioskopima pojavio u oktobru. "Zastave... sam snimio podstaknut istoimenom knjigom Džona Bredlija", kaže Istvud, "u kojoj sin, kao u trileru, traga za učincima ratnog angažmana svoga oca. Pisma sa Ivo Džime sam snimao iz vizure Japanaca, američkih neprijatelja u Drugom svetskom ratu. Prirodno je da se jedan glumac, poput mene, lako može uvući u tuđu kožu. Dosta mi je bilo američkih crno-belih ranih viđenja u kojima su Amerikanci uvek ’dobri momci’, a svi ostali su loši."

MI U BERLINU: Naši su prošli dobro. Guča Dušana Milića primljena je kao pravi biskopski film, žurka sa trubačima je bila hit (Orkestar Bobana Markovića), a ovaj film će otvoriti i festival u Sofiji, koji počinje ubrzo posle našeg FEST-a, dok će Klopka Srdana Golubovića, koju strani novinari za razliku od publike nisu baš oduševljeno prihvatili, otvoriti FEST. Srdan Golubović se u svom drugom igranom delu, rađenom po istoimenom romanu Nenada Teofilovića, bavi jednom velikom ljudskom dramom. Moralna dilema glavnog junaka, oca porodice (Nebojša Glogovac) je da li da ubije čoveka za 30.000 evra koliko je potrebno za operaciju koja će spasiti njegovog sina. Introspektivna uloga, kakvu Glogovac do sada nije igrao, sasvim svedena priča i isti takvi dijalozi (scenario: Melina Pota-Koljević i Srđan Koljević), sa ponekim glumačkim uzletom (Anica Dobra u ulozi udovice ubijenog čoveka), solidni Nataša Ninković (majka) i Predrag Miki Manojlović (naručilac ubistva), i to je otprilike sve. Novinarima je bilo čudno i nerazumljivo da u jednoj zemlji danas nije moguće naći, pozajmiti 26.000 evra za operaciju bolesnog deteta, nego čovek zbog toga treba da postane ubica?! Pa, nije moguće... pokušali smo da objasnimo.

U utorak, na dan zaključenja ovog broja "Vremena", u glavnoj konkurenciji je prikazana Irina Palm Sema Garbarskog, u kojoj naš Predrag Miki Manojlović igra glavnu rolu i konkuriše za Srebrnog medveda za glavnu mušku ulogu. Do kraja ovogodišnjeg Berlinala još se dosta očekuje od filmova Jiržija Mencla, Žaka Riveta, Fransoa Ozona, Pola Šredera (van konkurencije), no Berlin ne bi bio Berlin da sve ne iznenadi neki novi autor. Zato, uostalom, festivali i postoje.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST