Zemlja ljudi - Patagonija >

Klopka za dušu (2)

Negde između El Nihuila i Malargue sam se zaljubila – u Argentinu i Argentince. Bez ikakvog razloga, prosto zauvek

Nema planova i nema korišćenja kupatila. Nema zaustavljanja pored svakog žbuna, nema propuštanja benzinskih pumpi. Nema paljenja bez lampica, nema komentarisanja vremenskih prilika, nema nameštanja kreveta. Pampa, pampa i pampa... I krave. Najmanje pedeset miliona argentinskih krava, a sve je počelo, kažu, kada je nekoliko njih pobeglo španskim osvajačima, sakrilo se kod Indijanaca i tako zauvek ostalo u argentinskoj pampi. Od tih 50 miliona ja sam od Buenos Ajresa do San Luisa, gradića u blizini Mendoze, popreko na putu od istoka do zapada tamo gde je Argentina najšira, videla jednu, i to na saobraćajnom znaku "Krava na putu". Ta krava na saobraćajnom znaku je bila i jedina ili skoro jedina pojava koju sam videla pored nepreglednog prostora za koji se ne zna gde završava, prostora koji je toliko velik da se ne vidi ni horizont. To prostranstvo prepuno eukaliptusa i suvog šipražja ne meri se arima i hektarima, već leguasima (oko 2500 hektara). Ponekad je ograda oko poseda skuplja od zemlje, pa tako stoje zarđale žice, ko zna kad postavljene, na nečijoj ili ničijoj zemlji, ogoljenoj i spaljenoj, gde je nekoliko desetina hektara potrebno da bi se nahranila – jedna krava.

Krava, naravno, ima na rančevima ili "estancia", u vlažnoj pampi, tamo gde su gaučosi nacionalni heroji i gde se roštilja – tradicionalni "asado".

BESKRAJNO NIŠTA: Šta je onda to veliko ništa, Patagonija Horhea Luisa Borhesa, gde se i Bog može prošetati punoj veličini. El Nuhuil je gradić na kraju sveta, u vulkanskoj pustinji, nedaleko od hidroelektrana, kompleksa I, II i III, na reci Dijamante. El Nihuil je u stvari jedini spas i najgore mesto gde se može ostati bez benzina. "Ima li ovde benzinska pumpa?" Naravno da ima! Prva ulica levo. Prva ulica levo i ništa. Opet ukrug. "Gde je benzinska pumpa?" Prva ulica levo! Levo i ništa, s jedna strane barakice, s druge zarasla poljana sa košem za koji je vezan mršav konj. "Izvinite, gde je benzinska pumpa?!" Tu, iza ćoska! "Elf", treća kuća sleva, malo dalje je "Šel". I onda shvatimo da previše očekujemo od jedne benzinske pumpe u El Nihuilu. Pored table "Elf" vise ruže puzavice, a prošli smo je najmanje pet puta. Benzinska pumpa je senjor Osvaldo i njegova žena Angela, njihovo kuče Dina i mala kućica u cveću. "Prababa je u Argentinu došla još 1905, kaže Osvaldo dok nam naliva benzin iz plastičnog kanistra. Ja sam iz Italije s roditeljima otišao posle Drugog svetskog rata. Ko zna zašto. Osvaldo je tu mešao i partizane i besparicu i Musolinija, ali El Nihuil i njegovih jedva 2000 stanovnika ne bi menjao ni za šta na svetu. "Ne dešava se ništa posebno u našem gradiću", kaže Osvaldo, "ali zato ne moram da kupujem alarm za auto. I navratite još ponekad, samo nemojte kod onog iz ‘Šela’, gadan neki čovek."

Negde između El Nihuila i Malargue sam se zaljubila – u Argentinu i Argentince. Bez ikakvog razloga, prosto zauvek.

Restoran El kinčo de Maria su zatvorili – zbog fieste, i otvorili – zbog nas. Činčulines, hrskava juneća crevca, morcilla, krvavica koja se topi u ustima i miriše na prezlu, rinones – bubrezi, i mollejas – mekane brizle. Sve u svemu, nikada ih ne bih jela, ali to ne vredi u Argentini kad vlasnik restorana otvori flašu vina, sedne malo dalje od nas, njegovih jedinih gostiju, i uzme harmoniku u ruke. Za kraj, kordero – jagnjetina i sladoled od vanile sa čokoladom i listićima badema. Otišla sam iz Malargue i rekla nešto što ću ponavljati u svakom narednom mestu: "Vratiću se, kad-tad."

Nalazim se na Ruti 40, 7500 kilometara dugačkom putu, kaldrmi, kozjoj stazi prepunoj rupa i kamenja, na kojima pucaju osovine i gume, gde se ne može razgovarati od buke, ruti od severa ka jugu, u dolini Anda, nedaleko od granice s Čileom. Tu negde, na polovini puta, u blizini grada Neukuen počinje veliko Ništa – jedna trećina Argentine u kojoj vreme i prostor postaju relevantni samo kao metafora za beskonačnost, Patagoniju.

Probudilo nas je komešanje na ulici i tri centimetra prašine posle osam sati noćne vožnje, prašina koja se pri svakom pokretu uvlačila u nos, uši, kosu, koja nas je pokrivala celu noć u Buta Rankil. Skupila sam prašnjavu zavesu, što je iz nekog razloga izazvalo smeh dece okupljene oko kampera.

BOGINJA PILAN: Parkirala sam umorna u centru mestašca punog Mapuće Indijanaca, misleći da je gradski park neka udaljena suma a ne jedini trg oko kog su nanizane pošta, banka, prodavnica, pekara, berbernica. To jutro smo izašli prašnjavi i prljavi u potrazi za metlom, koju nam Valter iz Buenos Ajresa nije dao i neću mu nikada oprostiti, kao što mu neću oprostiti ni ručnu kočnicu koja je otkazala na 150 kilometara našeg putovanja. Metle nema i nema. Ili ja ne znam da objasnim šta je to, ili Mapuće Indijanci ne koriste metlu. Mokra krpa je bilo jedino što sam dobila, a pomešana s prašinom značilo je blato, na radost dece, naše i one indijanske koja su nagrnula da prvi put u životu vide veliku kuću na točkovima.

Ruta 40 je u Patagoniji dugačka 2500 kilometara i ne postoji nijedan – bar ne meni poznat – put koji povezuje toliki broj glečera, vulkana, jezera i šuma. Prvi vulkan bio je Domujo, 4710 metara visok, iznad mesta Buta Rankil, iznad našeg doručka sa Indijancima u senci Araukarija – do 40 metara visokog zimzelenog drveća, pehuen na mapuće jeziku.

U Laninu, vulkanu u blizini grada Junin de los Andes, živela je nekada boginja Pilan – tako kažu Mapuće Indijanci – nezadovoljna zaštitnica prirode. Zbog njenog besa vulkan Lanin je svako malo izbacivao lavu i vatru, sve dok se šamani nisu dogovorili da žrtvuju najlepšu devojku, princezu Huilefun, koju je veliki kondor poneo do kratera. Od tada vulkan Lanin nije aktivan, a njegovo ime na jeziku Mapuće znači "ugašen"

"Kondor dos Andos" je najveći kondor na svetu. Njegovo perje je crno, glava bela, težak je 13 kilograma i živi povučeno na visokim liticama. Kada raširi krila, od jednog do drugog kraja to su tri metra. Darvin ih je posmatrao i otkrio pinta rocas stene obojene izmetom kondora, na osnovu čije količine je još u XIX veku Argentinu proglasio zemljom kondora. Na nekoj drvenoj osmatračnici pored puta mogli smo videti kondore, da ih je bilo. Videli smo izmazane stene i to jedva. Nije važno, kada znamo da su tu u nekoj šupljini i da nas gledaju. Više ne brojim modroplava jezera okružena planinama, ne brojim ni vulkane niti gledam Ande. Ne brojim ni stotine kilometara puta bez ijedne kuće, bez ijednog susreta. Samo se pitam, kao nekada Čarls Darvin, zašto je ova zemlja zarobila moju dušu...? Biće da je zbog horizonta koji mašti podari krila.

PAS POLIGLOTA: U stvari, osećam se kao Robinzon Kruso u Švajcarskim Alpima. Imam i Petka – moj je doduše ulični pas, koji se ušunjao u naš kamper i nije nas napuštao naredna tri dana. Naš Perro, pas na španskom, najpametniji je pas kog sam ikada videla. Razumeo je četiri jezika, branio nas je od svih ostalih pasa i štitio od puma. Pume se, zapravo, nisu pojavile, ali su mogle. Do kampa Kvila Kvina krenuli smo ne znajući da je put uzbrdica od ko zna koliko stepeni, da je šljunkovit i pun krivina. Da smo bar znali da će nam i one jedine preostale kočnice početi da otkazuju, verovato nikada ne bismo videli Patagoniju. Iskakanje iz kola nije bilo najudobnije, isto kao i čekanje u ko zna kojoj šumi na ko zna koju pumu. Ali tu je bio Perro i, kao u filmu, iz potpunog mraka su se pojavila četiri brata, četiri mlada Mapuće Indijanca. I spasli nas. Probudili smo se u njihovom dvorištu, okruženi kozama i jarićima. Negde na kraju sveta.

TEMPERATURA: Čile, Puerto Mont. Polazak za Porto Natales je u 14 sati. Nije to brod krstarica, to je običan teretni brod sa krevetima na sprat koji su odvojeni zavesama, prepun kamiona i raznih mašina. Kada vam dete dobije temperaturu na brodu, onda je to što sam napisala otprilike sve što se može zapamtiti od zanimljivosti i prirode. Ostalo pamtim dobro: "Gospodine Kapetane, molim vas, vratite se u luku." Šta da radim? "Molim vas, okrenite brod i vratite se u luku, moja ćerka ima temperaturu 40" Nažalost, prvu luku ćemo videti za tri dana, nema povratka. "Dobro onda, zovite helikopter." Previše smo udaljeni, nema helikoptera. "Pobogu, uradite nešto!" I onda dođe brodski lekar, takođe jedan Mapuće Indijanac i gleda dete 15 minuta, bez ijedne reči, kao i svi Mapuće, samo gledaju, posmatraju, bez ikakve šanse da se nešto pročita na njihovom licu. "Stavite peškir u led i prekrijte je peškirom od vrata do stopala." "Kakav led, to je sok, upala pluća, ne može!" "Sa upalom pluća može da se izdrži i tri dana, sa ovakvom temperaturom teško." Sednem na palubu a sve crno oko mene, nijedno svetlo u daljini, nijedan gradić, samo brda, ostrvca, molim se svima koje znam i ne znam... Pored sedne kapetan, i kaže – sunčanica je to, proći će. I prošlo je.

Bio je i Žan Luis na brodu, i Daniela iz Dortmunda, i Erih iz Salcburga, i Džejn sa Novog Zelanda, i njen verenik i Vilfred iz Holandije, i četiri mladića iz Danske i svi smo navijali za Bubicu. Stigli smo i da slavimo, rekli su mi da glečer nije ni bio nešto posebno, a delfina je bilo samo tri. Gde živiš, Žan Luis? U Francuskoj. Dobro, to znamo, ali gde? U jednom mestu koje nema ime. Koliko stanovnika ima to tvoje mesto? Ima 200, zapravo 199 jer sam ja sada ovde. Vilfred je došao biciklom iz Buenos Ajresa do Puerto Monta. Novozelanđani su na brodu raskinuli veridbu. Najmanje trojica Danaca se zaljubilo tokom ta tri dana. Svi smo, možda zbog Bubice, možda zbog sunca, možda zbog "kuba libre", ispričali svoje najveće strahove i tajne. Slavili smo sve, kao najbolji prijatelji i nikada se više nismo videli. Na izlasku u luku Puerto Natales pitala sam šta bi bilo da se, recimo, radilo o akutnoj upali slepog creva. Kapetan je ćutao. Ćutala sam i ja.

ČIJA SU OSTRVA: Mala crkva u gradiću Dorotea, nedaleko od luke Puerto Natales, više podseća na plehane radničke barake nego na crkvu, otprilike je i poslednja znamenitost na čileanskom tlu pre ulaska u Argentinu. Nakon nje pa sve do prve table sa natpisom "Bienvenido a la republica Argentina", preostaje nekoliko kilometara vožnje nacionalnim parkom i još jedna tabla zvanične plave boje, postavljena na argentinskom graničnom prelazu – "Las Malvinas son Argentinas".

"To znači da su Foklandska ostrva argentinska", prilično nezainteresovano objasnio je carinik. Više od te podrazumevajuće činjenice većinu Argentinaca u vezi s Foklandskim ostrvima i ne zanima. Niti ih je ikada zanimalo. Geografski, ova ostrva pripadaju južnoameričkom kontinentu, politički ona su deo britanske krune. Ostrva su kolonizovali Francuzi, zatim su došli Španci, na kraju i Englezi. Tek kad je general Galtiri, poslednji u nizu argentinskih diktatora, odlučio da zauzme ostrva 1982. godine, a tadašnja premijerka Margaret Tačer to nije dopustila, svet je saznao da uopšte postoji ovo parče zemlje u Atlantskom okeanu. Argentinci su poslednju akciju moralno degenerisane vojne hunte platili životima 649 mladih, demoralisanih i neiskusnih vojnika. Na drugoj strani život je izgubilo 350 engleskih vojnika, ali je zato pobeda u Foklandskom ratu omogućila premijerki da se izvuče iz tadašnje krize popularnosti i da na kraju pobedi na izborima.

Diplomatski odnosi Argentine i Velike Britanije su ubrzo zatim uspostavljeni, a tokom dve decenije nakon rata, osim driblovanja na fudbalskim terenima, većih incidenata vezanih za ostrva nije bilo. Ipak, sve češće se u argentinskim medijima pomenu nedužni mladići i veterani sa "Malvinasa" koji nikada nisu preboleli svoje "compacerose" – između 350 i 450 veterana je nakon rata izvršilo samoubistvo. Pominje se i rodbina poginulih koja do svojih najbližih, sahranjenih na groblju "Darvin" ne može da dođe – put u skupu englesku koloniju, samo 500 kilometara udaljenu od Argentine, košta oko 3000 evra. Na Foklandskim ostrvima danas živi 600.000 ovaca, 300.000 gusaka a, za razliku od Argentinaca koji još uvek plaćaju za krizu iz 2002. godine, 2000 ostrvljana ima najveći prosečni dohodak po glavi stanovnika na zapadnoj hemisferi. Samo za oko 150.000 tona tunjevine koju ulove japanski i tajlandski ribolovci, ostrvljani na osnovu prodatih lincenci zarade 50 miliona evra po sezoni.

Kada smo u noć stigli ispred hotela Alto Kalafate, portiri u bordo odelima i s belim rukavicama su se nakašljavali, gledali u stranu, smeškali. Boja našeg kampera nije bila ni bela ni siva, već žuto-crna. Unutrašnjost je izgledala još gore, a kada sam prvom portiru, koji je prišao da mi objasni kako je ovo hotel veoma, veoma..., stavila u ruke jedno uspavano dete uvijeno u ćebe, nastao je tajac. Nismo mogli više. Jedan dan, samo jedan dan, u mirišljavoj posteljini, sa tušem koji nije u kampu, sa doručkom u kome nema peska i prašine, u sobi bez komaraca, samo jedan jedini sapun upakovan u kesicu, samo jedan sat u kadi koju inače ne volim.

Ono sto je El Kalafate učinilo poznatim je glečer Perito Moreno. Posle su došle i El Kalafate čokolade i El Kalafate slatko od bobica i El Kalafate džet-set. Perito Moreno je monstrum dugačak 40 kilometara, širok četiri-pet kilometara i svaki dan se pomeri za 40 centimetara – uz buku i galamu, da se zna da Perito Moreno poklanja ogromne komade leda jezeru boje smaragda.

ZEMLJA VELIKIH STOPALA: Božić jedan i drugi, slava, ova i ona, imendan i dva rođendana, završetak škole, Tri Kralja, četiri oproštajne večere, sve to u tri nedelje najomraženije nedelje. Nova godina, a ja na putu pored Rio Galegosu, 51 stepen i nešto geografske širine, i jedan kamion za osam sati. Noć je pala posle ponoći, ili nije nikada.

Magelan je, kažu, sedeo u svojoj kabini sa dva pištolja uperena u vrata. Ko je probao da ih otvori, više to nikada nije ponovio. A ti jadni španski mornari zajedno sa svojim kapetanima i Magelanom su zaslužni što se Patagonija zove Patagonijom. Bar tako kažu. Kažu, stanovici San Juliana, gde se usidrio Magelan u potrazi za prolazom ka Pacifku, imali su velika stopala, pa su ih prozvali Patagoni. Nakon što se usidrio u luku San Julian 31. marta 1520. godine, na tri od pet brodova njegove flote izbili su nemiri. Rekonstrukcija broda Viktorija je i jedina atrakcija u San Julienu, gradu koji ne baš tako uspešno proizvodi konzerve sardina. I ništa više. Ispred plehane kučice stajao je Karlos sa zelenom dinjom u ruci, napunjenom šampanjcem i ledom. "Uzmite, da se osvežite." Uzela sam, a Karlos nas je pozvao u njegovu iz ničega sklepanu kućicu u kojoj živi s dva sina. Dve daske umesto stolica, zemljani pod i u ćošku jedno na krst razapeto jagnje, kako je to običaj u Patagoniji. "Hajde da večerate s nama." Nisam progovorila ni reč, nisam mogla. Ne znam da li je bio stid, ne znam da li sam osećala da se nalazim u hramu svih bogova, ne znam da li su me veliki nežni pogledi njegove dece rastužili ili obradovali, da li je zemljani pod, otac s dva dečaka i raširen štrik sa dečjom garderobom u dvorištu bio toliko poražavajuć – prvi put u životu nisam znala šta da kažem. Zato je njegov sin uzeo harmoniku, Karlos gitaru i rekao: "Dobro, niste gladni, onda, za srećan put, jedna pesma."

Prespavati na nekom parkingu u Bahia Blanka nije bilo bez razloga. Mogli smo ići i dalje do prvog kampa, ali to je poslednje mesto, poslednji grad u kome se završava Patagonija. Tu u Bahia Blanka završava se Patagonija, sa njene atlantske strane. I opet, samo se pitam, zašto je ova zemlja zarobila moju dušu?


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST