40. Bitef – Galeb Arpada Šilinga >

Savremena univerzalnost

Predstava Galeb pozorišta Kretaker iz Budimpešte koju je režirao Arpad Šiling s pravom je dobila najviše priznanje jubilarnog Bitefa

PRVONAGRAĐENI: Iz "Galeba"

Mađarska trupa Kretaker i njen predvodnik, reditelj Arpad Šiling završili su svoj trijumfalni pohod po srpskim festivalima. Posle izuzetno velikog uspeha BlackLanda na 51. Sterijinom pozorju i osvajanja nagrade Počasni krug za najbolju predstavu u programu Krugovi, ista trupa je dobila i gran pri na upravo završenom, 40. Bitefu i to za inscenaciju Čehovljevog Galeba. Na prvi pogled, odluka žirija Bitefa može da deluje čudno, jer je reč o predstavi koja ne pripada "ortodoksnoj" tradiciji ovog festivala: izuzetno je verbalna, statična, realistinka. Ali, to je, zaista, samo prvi (čitaj – pogrešan) utisak.

Arpad Šiling, jedan od vodećih mađarskih i evropskih reditelja mlađe generacije, i njegovi scenografi Marton Ag i Tomaš Banjai smestili su radnju komada na tesan kvadratni prostor, sa tri strane okružen gledalištem, a sa četvrte otvoren prema spoljnom svetu; pošto je u Beogradu predstava igrana u Centru za kulturnu dekontaminaciju, taj "prozor u svet" su bila ulazna i, ujedno, jedina vrata Paviljona "Veljković". Ova vrata su glavnu funkciju ostvarivala u prvom činu, kada je njihov ram predstavljao portal za "predstavu u predstavi", za debitantski, simbolistički eksperiment Trepljeva i Nine Zarečne. U svojoj klasičnoj, tehničkoj funkciji – za ulazak i izlazak glumaca – vrata su korišćena u još nekim scenama, ali ne u svim; ovo je vrlo važno istaći, pošto je većina prizora počinjala/završavala se tako što bi glumci ustali/seli na svoja mesta u publici.

Ta prostorna izmešanost glumaca i gledalaca – povezana s činjenicom da su glumci bili obučeni u modernu i doslovno privatnu odeću, te da im je stil igre bio izrazito realistički i pročišćen i od najmanje primese teatralnosti – artikulisala je prvi nivo rediteljskog koncepta: svet Čehovljevih junaka je naš, običan, savremeni svet. Uz ovu tvrdnju bi trebalo staviti jednu važnu ogradu: Šiling ne sprovodi "aktuelizaciju klasike", on ne traži verodostojne savremene korelate kojima bi zamenio (anahrone) karakteristike epohe u kojima se odvija radnja Galeba. Naprotiv, reditelj ide potpuno obrnutim putem: savremenim kostimom (mnogo je bitnije što je on privatan) i pojedinim dramaturškim promenama, on ne vrši aktuelizaciju, već relativizaciju bilo kakvog određenja – klasnog, nacionalnog, mentalitetskog. Ovim postupkom rediteljske univerzalizacije, postignuto je da u tematsko središte predstave dođu opšta pitanja Čehvoljeve drame, ona koja se tiču individualne psihologije likova, složenih ljubavnih odnosa i posebno – umetnosti.

Kao što je, naime, odlično poznato, Galeb nije komad koji postavlja samo uobičajene Čehovljeve teme: dolazak ljudi iz grada koji remeti palanački mir i učmalost, nemogućnost ostvarivanja srećnog ljubavnog spoja (svako voli osobu koja voli nekog drugog), poraz svih napora da se čovek suštinski ostvari... Pored ovih, bitna tema Galeba je i pitanje stvaralaštva, mogućnosti da se, novim formama, potisne dominantna, mediokritetska i konzervativna umetnost, koju oličavaju likovi provincijske glumačke vedete Arkadine i njenog ljubavnika, osrednjeg i popularnog pisca Trigorina. Onim već analiziranim relativizovanjem podele na glumce i publike, onim bukvalnim intimističkim usisavanjem gledalaca u predstavu, Šiling je postigao da se upravo ovo pitanje – pitanje pozorišta i umetnosti – posebno scenski izdvoji, a u tome bi se, onda, sastojao i drugi bitan nivo rediteljskog koncepta.

Tema umetnosti se, u Čehovljevoj drami, dalje razrađuje kroz konkretne dileme koje otvaraju likovi Trepljeva i Nine. Da li se on bavi pisanjem da bi se, kao edipovac, borio protiv majčinog ljubavnika koji je takođe pisac, ili je neurotičar koji je umislio da je umetnik, ili je stvarni talenat izgubljen u provinciji; da li je ona provincijalka zaneta glamuroznim svetom umetnosti oličenim u čoveku koga voli (Trigorinu), ili iskreno i strasno želi da glumi? Kao ni sam Čehov, tako ni Šiling ne daje jednoznačne odgovore na ove dileme, ali se, i pored sve otvorenosti, višeznačnosti i suptilnosti njegovog čitanja, stiče utisak da reditelj, ipak, brani autentičnost i snagu umetničke vokacije dvoje junaka. U tumačenju Žolta Nađija, Trepljev ne deluje nimalo komično – kao histerik ili umišljena veličina – već je, naprotiv, smiren, ozbiljan, zamišljen, uronjen u sebe; potresan plač Nine Zarečne (Anamarija Lang) u četvrtom činu samo je potvrda već ranije stečenog utiska da je ova devojka u glumi, zaista, pronašla svoju ljudsku punoću i integritet...

Pored ovo dvoje glumaca, čiji je rad izdvojen jer se u njemu ponajpre artikuliše tema umetnosti, iz sjajnog i potpuno uravnoteženog ansambla predstave, trebalo bi još izdvojiti, kao prvu među jednakima, sublimnu Ester Čakanji kao Arkadinu. U njenoj psihološki krajnje uverljivoj igri, s veoma blagim i rafiniranim komičarskim nijansama, razvijen je neverovatno bogat dijapazon karakternih osobina – što je, inače, vrednost koja generalno odlikuje glumu u ovoj predstavi; ako bi neke od njih, gotovo na silu, trebalo izdvojiti u prvi plan, onda bi to bila snaga Arkadine, autentično i smireno osećanje potpune superiornosti i njena izuzetna vitalnost kojom svaku situaciju preokrene u svoju korist.

Uloga Ester Čakanji potvrđuje početnu tezu da je predstava Galeb pozorišta Kretaker iz Budimpešte, a koju je režirao Arpad Šiling, s pravom dobila najviše priznanje jubilarnog Bitefa. To se, nažalost, ne može reći i za bizarnu odluku da Specijalnu nagradu dobije danska predstava Samo se čini da sam mrtav, koja nije naišla na dobar prijem ni kod publike ni kod najvećeg dela kritike. Ova odluka je tim spornija kada se zna da je u programu Bitefa bilo bar nekoliko predstava koje više odgovaraju ovoj nagradi koja treba da podrži najradikalnije i najprovokativnije teatarske prakse: postdramski, dokumentaristički teatar Štefana Kaegija, ili poltički teatar radikalne livingovske provokacije Rodriga Garsije... Možda bi ove nagrade mogle da otvore ozbiljnu debatu o ispravnosti takmičarskog koncepta Bitefa, koji je, čini se, odavno prevaziđen, kao i o nekim drugim dilemama koncepcijske prirode. Čekamo 41. Bitef i njegovu avanturu radikalne promene.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST