Zakon i izbeglice >

Ko pokušava da zaradi na najvećoj srpskoj sirotinji

Kako se novi zakon o izbeglicama prilagođava ličnim ambicijama komesara i da li to i kakve veze ima sa Sandom Rašković-Ivić, novosadskim tajkunom Branislavom Švonjom i liberalizacijom viznog režima...

U vrhu vlasti u Srbiji, daleko od očiju nezainteresovane javnosti za izbeglice, vodi se borba oko velikog kolača – izbegličkih stanova. Komesar za izbeglice Dragiša Dabetić, kao čuvar prestola vrednog feuda Sande Rašković-Ivić, upravo pokušava da novim izbegličkim zakonom obezbedi sebi i prijateljima bezbedan i visokim bedemima ograđen posed u čijoj bi zavetrini na miru mogao da preprodaje, zida, pa opet preprodaje stambene kvadrate namenjene najvećoj srpskoj sirotinji. Sreću mu, međutim, kvari mnogo moćniji feudalac, ministar za kapitalne investicije Velimir Ilić, koji je pokazao veliko interesovanje za istu trgovinu. Dabetić i Rašković-Ivić zaigrali su ipak na sve raspoložive karte. Sve je spremno, u slučaju da novim zakonom izdejstvuju licencu za stanogradnju, obezbeđen je čak i "izvođač radova" Branislav Švonja, novosadski investitor i njihov višegodišnji poslovni partner.

Predlog zakona koji je osmislio komesar Dabetić krši i čitav niz ozbiljnih međunarodnih ugovora koji se direktno mogu odraziti na proces liberalizacije viznog režima. Ironično je da komesarova kratkovidost ne doseže do činjenice da bi oglušavanje o upozorenja UNHCR-a tim povodom značilo ujedno i zavrtanje međunarodnih kreditnih slavina od kojih on planira da živi.

TAKTIKA I ODSTUPNICE: Predlog zakona o izmenama i dopunama zakona o izbeglicama gori je i manupalitivniji od starog, važećeg zakona, za koji se verovalo da u tom smislu nikada neće biti prevaziđen.

Već u članu 1, Predlog zakona donosi i presedan sa uvođenjem državljanstva i integracije u "izbegličko" zakonodavstvo.

Izbeglice i državljanstvo su dva suprotna pojma koja se međusobno, pojednostavljeno rečeno, poništavaju. Upravo je u tome i "kvaka" sa izbeglištvom: jedan izbeglički ciklus počinje efektivnim gubitkom državljanstva (odnosno gubitkom zaštite države čiji su državljani) i završava dobijanjem novog državljanstva (integracijom) ili povratkom pod okrilje domicilne države. Treći "model" gubitka izbegličkog statusa je odlazak u "treće zemlje". Međunarodno izbegličko pravo bavi se zaštitom izbeglica u periodu njihovog izbegličkog života, pa na tom osnovnom postulatu treba da se baziraju i zakoni potpisnica Konvencije o izbeglicama i njoj pratećeg Protokola. Tu logiku morao bi da sledi i naš zakon (vidi okvir s naslovom "Ko su izbeglice").

U praksi je veoma retka tolerancija posedovanja izbegličkog statusa i državljanstva, i to isključivo kada se iz humanitarnih razloga žmuri na jedno oko, u tranzitnom periodu lica između starog i novog života. Takvi "tolerantni" motivi spram izbeglica u slučaju republičkog komesara za izbeglice Dragiše Dabetića, idejnog tvorca novog zakona, svakako nisu primarni.

Zašto je komesaru bilo važno uvođenje državljanstva u zakon o izbeglicama? Da bi u zakon mogao da uvede integraciju koja prvenstveno podrazumeva stambeno zbrinjavanje. Ima li tu humanih motiva? U intervjuu "Vremenu", novembra 2004, komesar jednim drugim povodom (prisilno raseljavanje ljudi koji su "navalili" na Beograd, praksa takođe u suprotnosti sa Konvencijom) kaže: "Nismo mi turistička agencija koja prati želje ljudi." Istom prilikom on najavljuje i izgradnju "20.000 stanova za godinu dana". Motivi komesara se, po svemu sudeći, kriju na jednom sasvim drugom mestu – u novčaniku. Predlog zakona nedvosmisleno ukazuje da postoji namera uspostavljanja apsolutne kontrole Komesarijata nad izgradnjom i raspodelom stanova, kako već izgrađenih, pretežno od donatorskih para, tako i onih koji će se tek graditi, pretežno kreditnim sredstvima. Za prevlast u ovoj oblasti u Vladi postoji poprilična konkurencija. Velike ambicije u tom smislu već je pokazao Velimir Ilić, ministar za kapitalne investicije, koji je svakako mnogo moćniji od komesara Dabetića, i koji po važećim zakonskim propisima ima i "licencu". Naime, Zakon o izbeglicama, kao ni uredbe koje su mu usledile, ne predviđa mogućnost rešavanja stambenih potreba izbeglica. Takvu mogućnost donela je Nacionalna strategija iz 2002. godine, kada je formirana i međuministarska Radna grupa koja je trebalo da se bavi realizacijom investicija u stambeno zbrinjavanje. Po dolasku na mesto komesara, Dabetić je ukinuo Radnu grupu i osnovao Komisiju, sa identičnim sastavom, koju čine predstavnici pet resornih ministarstava, a među njima i za temu stanova nadležna Dabetićeva konkurencija – Ministarstvo za kapitalne investicije.

Tako se pred Dabetićem na stolu našao izazovan problem osmišljavanja zakonskog okvira koji će izbegličke stanove jednom za svagda vratiti pod okrilje Komesarijata. Nacionalna strategija, koja je još važeći dokument, potpuno je marginalizovana, i praktično nikada nije ni primenjivana. Iako taj dokument precizno i dovoljno dobro "legalizuje" izbegličku gradnju – za vreme ranijih komesara stanovi su građeni pod okriljem Komesarijata iako to zakon nije predviđao – Dabetić, koji inače za sebe tvrdi da je "tvorac Nacionalne strategije" ("Vreme", pomenuti intervju), radio je punom parom na tome da dobije prvenstvo nadležnosti.

Tako se u Predlogu zakona kaže: "Izbeglicama i članovima njihovog domaćinstva koji su podneli zahtev za prijem ili su stekli državljanstvo Republike Srbije radi njihove integracije, Pepublika Srbija može rešavati stambene probleme". Ti problemi se mogu rešavati davanjem državne svojine na korišćenje, u zakup, u otkup i kreditiranjem izgradnje ili kupovine nepokretnosti kroz druge programe. Potom u zakonu sledi 19 potčlanova (!) kojima se detaljno definiše "rešavanje stambenih problema".

ČIJI SU STANOVI: U Predlogu zakona se navodi da su "nepokretnosti pribavljene iz budžeta Republike Srbije, domaćih i inostranih investicija u državnoj svojini", kao i one nepokretnosti koje su "pribavljene" do "stupanja ovog zakona na snagu".

Ukoliko Predlog zakona prođe, ova dva člana će predstavljati pravi međunarodni skandal. Naime, donatori, a pre svih ostalih UNHCR, smatraju da su nekretnine koje su do sada izgrađene za izbeglice vlasništvo izbeglica, a ne države, i sredstva koja su u tu vrstu pomoći uložena nisu bila predviđena za naknadno bogaćenje države. Komesar, naime, Predlogom zakona "nudi" izbeglicama mogućnost otkupa stanova i kuća kupljenih ili izgrađenih donatorskim sredstvima u kojima ljudi već godinama žive i za koje su dobili papire. Svi ugovori, bar oni koje je sa korisnicima nekretnina potpisivao UNHCR (a takvih je najveći broj), sadrže klauzulu o vlasništvu, a u slučaju potrebe prenosa vlasništva (kada je samogradnja uz pomoć doniranog građevinskog materijala u pitanju) maksimalan iznos koji izbeglica treba da plati na konto regulisanja ukupnih troškova infrastrukture je 800 dolara. To je dogovor koji je UNHCR postigao još za vreme komesara Bratislave Morine. U vezi sa ovom idejom komesara Dabetića da izbeglicama proda ono što je njihovo – a sve pod izgovorom da bi se taj novac slivao u fond za izgradnju novih stanova – zaista postoji pravna praznina oko pitanja vlasništva nad nekretninama izgrađenim od donatora. Izvesno je, međutim, da se UNHCR, iako to nije želeo da komentariše za "Vreme", snažno protivi ovakvoj komesarovoj nameri. Komesar već duže vreme traži način kako da "obrne" nekretnine koje su dobile izbeglice. Kako saznajemo iz veoma pouzdanih izvora bliskih i komesaru i UNHCR-u, Dabetić je najpre pokušao da progura izvestan zakon o agenturi kojim bi bila osnovana (okvirno nazvana) Agencija za stambeno zbrinjavanje, sa mandatom za upravljanje narečenim i spornim poslovima sa stanovima. Kako to nikako nije prošlo u krugovima u kojima bi se morali složiti s tom idejom, komesar nije imao druge nego da stanove ugura u novi izbeglički zakon, koji najavljuje kao "spreman" od dolaska na čelo Komesarijata 2004. godine. Zato se Predlog zakona tako dugo i kuva.

BIVŠI I SADAŠNJI: Komesari Sanda Rašković-Ivić i...

U normalnom svetu, ovaj problem se reguliše zakonom o socijalnom stanovanju, dok u nadležnosti Komesarijata treba da budu izbeglice (dakle ne i državljani i njihova integracija), kao što mu to ime i kaže.

Ministar Velimir Ilić je marta 2005. godine najavio da je Vlada Srbije "pripremila zakon o socijalnom stanovanju koji će pomoći bržem stambenom zbrinjavanju izbeglica". Tu izjavu je dao na promociji Programa stanovanja i trajne integracije izbeglica, koji je sa 15 miliona evra finansirala italijanska vlada. Pouzdano saznajemo da je komesar pobesneo kada mu je ministar Ilić ispred nosa preuzeo posao izgradnje 670 stanova od ove investicije.

Ministar je sa velikim elanom prepustio organizaciju pomenutog Programa svojim ljudima u stranci. Odabrano je sedam opština u kojima će biti izgrađeni stanovi, u skladu sa zastupljenošću izbeglih u tim opštinama. Slučajno ili ne, u četiri od njih Nova Srbija je sa svojim koalicionim partnerom SPO-om na vlasti (u Kragujevcu je u pitanju nedavno otcepljeni ogranak SPO-a). NS je preuzeo kompletnu organizaciju i primenu projekta, i u opštinama odredilo svoje predstavnike koji u saradnji sa opštinskim vlastima i lokalnim poverenicima za izbeglice biraju buduće vlasnike stanova. Od korisnika Programa "nije traženo da se učlane u stranku" pa se u Pančevu, na primer, "tek jedan korisnik do sada učlanio u Novu Srbiju". U istom gradu, inače, "izbeglice odlično reaguju na angažovanje stranke".

...Dragiša Dabetić

"Ljude ne uslovljavamo ničim i politička stranka je samo kanal kroz koji se pomoć odašilje", rekao je naš sagovornik, koji je inače i sam izbeglica iz Hrvatske.

Da li će Predlog zakona komesara Dabetića promaći oštrom oku ministra Ilića, ostaje da se vidi. Za sada je komesaru iz Vlade primedbe dao jedino ministar finansija Mlađan Dinkić, povodom stava o oslobađanju od poreza na prenos apsolutnih prava; bar koliko je nama poznato.

Po pitanju vlasništva nad nekretninama velike zamerke ima i lokalna samouprava, i to pre svega u Vojvodini, gde će se najviše stanova i zidati i gde je nastanjeno 52 odsto izbeglica od njihovog ukupnog broja u državi. Opštine će biti obavezne da obezbede infrastrukturu i zemljište, dok će stanovi biti u vlasništvu Republike. Ipak, opštine nisu "primetile" da se rešava problem ljudi koji žive na njihovoj teritoriji, i koji će opštinskim vlastima i plaćati zakupnine za nekretnine.

KOMESAROVE BROJKE: Komesaru će u "najgorem" slučaju na raspolaganju ostati samo ona grana na kojoj već sedi i on je sigurno neće seći. "Smanjenje broja izbeglica ne treba tumačiti kao nekakav veliki uspeh", rekao je komesar za "Vreme" februara 2005, povodom najave registracije izbeglica i očekivanja da će njihov broj biti znatno manji.

ORIGINAL I FALSIFIKAT: Potpis Sande Rašković Ivić (tekst - drugi antrfile)

Prilikom poslednje registracije – koja još nije statistički obrađena u potpunosti iako je završena februara prošle godine – odazvalo se 141.680 izbeglica, a potvrđen je 106.931 izbeglički status. Veliki je broj onih koji smatraju da registracija – na čije se rezultate čekalo više nego na registracije Bratislave Morine koja je volela da izbeglicama prebrojava i krvna zrnca – nije dala tačan uvid u broj izbeglica u Srbiji. Ima više razloga zbog čega je tako, i tu odgovornost dele i MUP i Komesarijat, ali i same izbeglice koje pokušavaju da sede na više stolica istovremeno. Ipak, komesar Dabetić je više od svih ostalih polagao nade u što veći broj registrovanih. Trgovina brojem izbeglica, baš kao i trgovina izbegličkim stanovima, nije Dabetićev izum; u tom smislu, on je naslednik Bratislave Morine, i od nje se razlikuje jedino što u tom smislu ne sprovodi Vladinu "platformu", već više "solira". Komesarova privatizacija zakona o izbeglicama pravi je odraz feudalne raspodele moći u vrhu države. Izbeglice je, još 2004. godine, kao nagradu za lojalnost, od premijera Koštunice "dobila" Sanda Rašković-Ivić, i nema sumnje da će se komesar pobrinuti i za njen deo od budućeg kolača. Dabetić je bio zamenik u vreme dok je Rašković-Ivić bila komesar, ona ga je postavila na sadašnju funkciju, i njihova saradnja traje do danas. Bio je njen pratilac kada je (još pre stupanja Vladine odluke na snagu) otišla u Čovićev kabinet na primopredaju dužnosti.

Sekretarica Sande Rašković-Ivić u Komesarijatu Gordana Urošević bila je među prvima koji su dobili novi posao nakon preuzimanja Koordinacionog centra. Tako je (najmanje) za septembar i oktobar 2005. Uroševićeva primala platu i u Komesarijatu i u KC-u, čime je počinjeno krivično delo iz oblasti budžetskog sistema. Ali, to je tek kap u moru zajedničkih poslova ovog tandema (vidi okvir o proneverama Komesarijata). Za sada, komesar radi na tome da sebi obezbedi udoban zakonski okvir; ako ni zbog čega drugog, onda se zbog "repa" koji se za njim vuče iz perioda 2001–2003. godine apsolutno ne može verovati u njegovu dobronamernost. Dodatne sumnje unosi i višegodišnja poslovna saradnja između Sanda Rašković-Ivić i Dragiše Dabetića sa novosadskim tajkunom Branislavom Švonjom (vidi okvir "Švonja").

SPISAK MIMO PROCEDURE: Komesarov izbor

Na kraju, ali ne i manje važno, zapanjujuća je osionost sa kojom je čitav Predlog zakona prvenstveno usmeren na centralizaciju pozicije za komesara – uključujući produženje mandata sa četiri na pet godina, i otvaranje posebnih računa (Komesarijat je kao organ Vlade obavezan da sredstva realizuje preko jedinstvenog računa izvršenja budžeta). U odnosu na izbeglice, pak, kreira se veoma bezbedna distanca koja ostavlja velik manipulativni prostor. Tako se, na primer, kolektivni smeštaj više ne "obezbeđuje" kao u važećem zakonu, već se "može obezbediti". Zanimljivo je i da se proširuje lista članova domaćinstva izbeglice, i to tako da se pod članovima "u smislu ovog zakona" smatraju čak i pastorci, roditelji bračnih drugova i dr. Tako se u članovima u kojima se definišu uslovi pod kojima se gubi pravo na pomoć, zakup i ostalo kaže da se pravila odnose na bilo kog člana domaćinstva. Ako, na primer, pastorak kupi stan, eto prilike da Dabetić potpiše novo rešenje. I tako redom, sve u duhu puno obaveza za izbeglice a veoma malo i restriktivno ograničenih prava. Jedan jedini "pokroviteljski", član 4 važećeg zakona, u kojem piše da "Republika Srbija obezbeđuje kolektivnu zaštitu ličnih, imovinskih i drugih prava i sloboda izbeglica i obezbeđuje im međunarodnu pravnu zaštitu na način koji je utvrđen za njene građane" – izbačen je.


 

Ko su izbeglice

Još od kad je 1992. godine donesen prvi srpski zakon o izbeglicama, na javnoj sceni kritički se govori o zakonskoj regulativi ove oblasti. Ipak, kako su izbeglice u Srbiji – gde ih ima najviše u Evropi – uvek bile, a i ostale među poslednjim rupama na svirali vlasti, novog zakona još uvek nema. Poslednje vesti koje smo dobili od pres službe Vlade Srbije jesu da će predlog novog "izbegličkog" zakona u narednih nedelju do dve dana biti razmatran na Vladinom zasedanju, a potom i prosleđen parlamentu na usvajanje. Što će reći, očekuje se da će biti usvojen.

To nikako nisu dobre vesti.

Već u prvom članu Predloga zakona tek se delimično redefiniše jedan od najspornijih stavova starog zakona, pa se tako navodi da su "izbeglice, u smislu ovog zakona, državljani SFRJ iz bivših jugoslovenskih republika i druga lica sa prebivalištem u tim republikama koja su zbog događaja i njihovih posledica nastalih od 1991. do 1998. godine... bila prinuđena da izbegnu u Republiku Srbiju...". U starom zakonu, baš u duhu svoga vremena, izbeglice su "Srbi i građani druge nacionalnosti koji su usled pritiska hrvatskih vlasti ili vlasti u drugim republikama, pretnje genocidom.... bili prinuđeni da izbegnu na teritoriju Republike Srbije...".

Obe verzije prvog člana Zakona definišu izbeglice vezano za određenu teritoriju (stare Jugoslavije) i za određeno vreme (sukoba). Primera radi, UNHCR zagovara jedan zakonski okvir za izbeglice, bilo da one dolaze iz Avganistana ili iz Bosne. Ponavlja se, dakle, istorija kršenja međunarodne Konvencije o statusu izbeglica iz 1951. godine i Protokola o statusu izbeglica iz 1967. godine, koji su na ovim prostorima ratifikovani 1960, odnosno 1967. god. (za vreme tadašnje FNRJ) i koji su "deo unutrašnjeg pravnog sistema Srbije i Crne Gore i, u skladu sa principima Ustavne povelje državne zajednice, primenjuju se neposredno kao deo unutrašnjeg pravnog poretka" (citat mr Tatijane Pavlović-Križanić, "Izbegličke studije", grupa 484). Protokol iz 1967. godine donesen je upravo da bi se korigovala "(evropocentrična) geografska i vremenska ograničenja povezana sa (Drugim svetskim) ratom", čime je izbeglištvo konačno tretirano kao "univerzalna pojava" (navodi iz eseja Lize H. Malki, navedeno delo).

Član 1 nije jedini koji je u disproporciji sa obavezama preuzetim potpisivanjem ovih važnih i obavezujućih međunarodnih ugovora; i stari i "novi" zakon praktično u celosti nisu u skladu sa međunarodnim pravom.

Nekoliko slučajeva pronevera i propusta Komesarijata

Postoji sumnja da su komesar Sanda Rašković-Ivić i njen zamenik Dragiša Dabetić u peridu od marta 2001. do marta 2003. počinili više prekršajnih i krivičnih dela, ali te sumnje nisu do sada bile potvrđene. Zahvaljujući Zakonu o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja – a nakon što su sve nadležne institucije bile neraspoložene za saradnju – uspeli smo da utvrdimo sudbinu nekoliko tužbi koje su protiv pomenutih lica bile podnete, od strane različitih institucija.

Komesar Ozren Tošić je protiv svoje prethodnice Sande Rašković-Ivić podneo četiri krivične prijave, od kojih nijedna nije procesuirana, bar sudeći po dostupnim informacijama.

1.

Komesarijat je 2002. godine kupio iz više razloga spornih 28 stanova. Za šest "stanova" se ispostavilo da predstavljaju poslovni prostor, u suterenu, i da su krajnje neuslovni. Potom, za kupovinu stanova nije ispoštovana zakonska procedura – ugovor je zaključen sa jedinim ponuđačem, nije pribavljeno mišljenje Republičke direkcije za imovinu Republike Srbije i odluka Vlade Srbije, i tako redom. Komesar Dabetić je, čak i u odgovoru na Zahtev prema Zakonu o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja, negirao postojanje bilo kakvih nepravilnosti. Ispostavilo da komesar ne govori istinu, i da nije pokazao poštovanje ni prema instituciji Poverenika.

Od Ministarstva za finansije dobili smo potvrdu da je budžetska inspekcija utvrdila niz nepravilnosti u poslovanju za period poslovanja komesara Sande Rašković-Ivić i njenog zamenika Dragiše Dabetića. Utvrđeno je da je zaključeno više ugovora o kupoprodaji nepokretnosti u ukupnoj vrednosti od 53.775.857,00 dinara "bez dobijene saglasnosti" Direkcije. Dalje, zaključen je ugovor o sufinansiranju, projektovanju i zajedničkoj izgradnji sa preduzećem Hidrotehnika Beogradnja u ukupnoj vrednosti od 47. 864.500,00 dinara "neposrednom nagodbom, bez javnog nadmetanja i bez dobijene saglasnosti Direkcije". Na osnovu "navedenih nezakonitosti" Ministarstvo finansija je protiv komesara za izbeglice Sande Rašković-Ivić podnelo zahtev za pokretanje prekršajnog postupka Gradskom sudiji za prekršaje, 4. 12. 2003.godine.

Od Gradskog sudije za prekršaje na Zahtev smo dobili obaveštenje o postupanju po zahtevu Ministarstva finansija za pokretanje postupka. Prekršajni postupak je pokrenut 12. 2. 2004. godine, a za prekršaje iz člana 46 stav 1 tačka 1 Zakona o sredstvima u svojini Republike Srbije. Potom je dve nedelje kasnije od Komesarijata zatraženo da sudiji Ani Milovanović dostavi Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji Komesarijata, jer su konstatovane "određene nedorečenosti u pogledu odgovornosti". Nema potvrde da je Pravilnik dostavljen. Rašković-Ivić je 28. 4. 2004. dostavila pismenu odbranu i osporila navode zahteva Ministarstva, i predložila u svojstvu svedoka Bojana Anđelkovića, Dejana Keserovića i Dragišu Dabetića. Prva dvojica se nisu pojavila na saslušanju održanom 21. 9. 2004. "jer im nije bilo moguće uručiti pozive za svedočenje budući da više ne rade u Komesarijatu". (Ova institucija poseduje adrese na kojima žive navedena lica, ali su Keserović i Anđelković za novo rukovodstvo već bile persone non grata.) Dabetić je svoj "izostanak opravdao".

I tako je čitav slučaj zastareo; zahtev za pokretanje postupka je, kaže se u odgovoru Gradskog sudije za prekršaje, predat 15 dana pre nastupanja relativne zastarelosti "čime je skraćeno vreme postupanja Gradskog sudije za prekršaje... i u međuvremenu došlo i do potpune zastarelosti za prekršajno gonjenje".

2.

Dok je 28 stanova još bilo u opticaju, Sanda Rašković-Ivić je mimo Komisije za dodelu stanova predsedniku Komisije Bojanu Anđelkoviću dostavila spisak ljudi kojima je želela da dodeli stanove. Nakon Anđelkovićeve pobune zbog pokušaja zaobilaženja procedure i očiglednog pokušaja zloupotrebe – jer su se na listi našle osobe koje nisu socijalno ugrožene, već naprotiv, veoma dobro situirane – komesar je rukom precrtala nekoliko imena i dopisala nova. "Vreme" poseduje taj originalni spisak. Zanimljivo je da među osobama kojima su stanovi bili namenjeni ima i predsednika raznih izbegličkih udruženja, Komesarijatu lojalnih novinara, zaposlenih u donatorskim kancelarijama i sl.

3.

Najinteresantniji slučaj vezan je za krivično delo falsifikata. Sanda Rašković-Ivić je u oktobru 2003. godine, kada više nije bila na funkciji komesara za izbeglice, potpisala kupoprodajni ugovor sa Draganom Pavlovićem, direktorom preduzeća Pavkom, za stan od 56 kvadratnih metara u Inđiji. Na ugovoru je falsifikovan datum i neovlašćeno stavljen pečat novog komesara Ozrena Tošića, zahvaljujući čemu je prevara i bila otkrivena. Aktuelni komesar Dabetić dao nam je sledeći odgovor na pitanje o tome da li je navedeno delo počinjeno: "Gospođa Sanda Rašković-Ivić nije neovlašćeno potpisala ugovor o kupoprodaji navedenog stana, već na osnovu molbe Milorada Bjegovića, savetnika komesara Ozrena Tošića, radi formiranja predmeta koji nije bio kompletan iz razloga nepostojanja dovoljnog broja originala." Time je Dabetić, nehotice, priznao da je bilo krivičnog dela. U tom smislu se može postaviti pitanje i da li je Rašković-Ivić raspoložena da potpiše još neku kupoprodaju, ako je se ljubazno zamoli.

"Vreme" poseduje falsifikovani ugovor na kojem se lepo vidi potpis Rašković-Ivić. Ovo je važno jer smo od MUP-a dobili nezvaničnu informaciju da se odustalo od pokretanja istrage a po krivičnoj prijavi koju je za narečeno delo podneo Tošić. Razlog za odustajanje od krivičnog gonjenja jeste to što je "utvrđeno da potpis nije stavila Rašković-Ivić, već drugo lice". Čekamo i zvaničan odgovor MUP-a.

"Pravi odgovor" je 28. oktobra 2003. preneo tvrdnju Branka Mirkovića, predsednika Udruženja izbeglica Inđije, da je Dragan Pavlović, sa čijim preduzećem je sklopljen falsifikovani ugovor, kum Sande Rašković-Ivić.

4.

Komesar Dabetić je autorki ovog teksta više puta, a uvek u vezi sa ponovljenim pitanjem o nezakonitostima u poslovanju, negirao prekršaje i krivična dela i napominjao da se u Komesarijatu "prikupljaju relevantne informacije o tome da li su prethodni komesar Ozren Tošić i njegov zamenik Bojan Anđelković izvršili zloupotrebu službenog položaja". Stoga smo od Budžetske inspekcije zahtevali rezultate provera izvršenih za period poslovanja komesara Tošića. Inspekcija je odgovorila da u tom periodu "pri kontroli nisu konstatovane nepravilnosti".

Na kraju, važno je napomenuti da je komesar Dabetić autorki ovog teksta rekao da je "instruisana" i pretio joj "obračunom" ukoliko bude "ukaljala njegov ugled". Potom, svega dan pošto su Ministarstvu finansija podneti zahtevi za pristup informacijama povodom opisanih dela, usledio je i poziv iz Komesarijata. Bilo je nedvosmisleno da je Ministarstvo obavestilo Komesarijat o podnesenim, kako je jednom drugom prilikom rekao komesar, "prijavama". Isto iskustvo imali smo i sa Vladom Srbije, koja je od Komesarijata tražila odgovore koji su se isključivo ticali Vlade.

Švonja

Branislav Švonja je Novosađanin za kojeg se u jednom dosta širokom smislu može reći da je privatni preduzetnik. Nije poznato kako se obogatio niti kolikim tačno bogatstvom raspolaže, ali se (u Novom Sadu) veoma dobro zna da je reč o veoma bogatom čoveku. Vojislav Šešelj je pre nekoliko godina izjavio da je Švonja stekao bogatstvo trgujući retkim ikonama koje je sakupljao na ratištu, a Šešelj nije i jedini koji ga je okarakterisao ka "ratnog profitera". Došao je iz Hrvatske navodno nekoliko godina pred početak rata.

Danas je poznato da se Švonjina firma Pravda bavi građevinskim radovima. On poseduje (bar) dve stambene zgrade u Novom Sadu, na adresama Kralja Petra 55 i Novosadskog sajma 11. Najzanimljivija je, ipak, činjenica da je Švonja preuzeo veliki posao od Nenada Opačića (osuđen na 15 godina zatvora zbog trgovine narkoticima, a pred Specijalnim sudom u Beogradu optužen za udruživanje sa zemunskim klanom). Reč je o zidanju benzinske pumpe na placu koji je Opačiću prodat 2001. za 4,7 miliona dinara. Kako je novosadski "Dnevnik" saznao, dugovanje za uređenje tog placa je nakon Opačićevog hapšenja preuzeo investitor Branislav Švonja.

Karijeru javnog radnika započeo je u "izbegličkim" krugovima, najviše kada je inicirao osnivanje Zajednice Srba iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, organizacije koja je u početku okupila raznovrsna izbeglička udruženja oko ideje zajedničkog javnog nastupa u lobiranju za zanemarena prava izbeglica. Na osnivačkoj skupštini Zajednice govorila je Sanda Rašković-Ivić. Dalje, na održavanju "svesrpskog narodnog sabora" u Sremskim Karlovcima 2002. godine, gostovali su, kako piše "Pravi odgovor", tadašnji predsednik SRJ Vojislav Koštunica i njegov savetnik za izbeglice Petar Lađević.

Kada je pred Okružnim sudom u Zrenjaninu avgusta 2004. godine pokrenut proces protiv Nenada Ilibašića, bivšeg predsednika opštinskog odbora Zajednice, okrivljenog za zloupotrebu službenog položaja i prevaru (tešku 1.230.000 dinara), izašlo je na videlo da se Zajednica – koju je veoma vatreno i sa tri uzdignuta prsta (izvor "Pravi odgovor") podržala Rašković-Ivić – bavila skupljanjem para od banatskih izbeglica na konto nepostojećeg kredita nepostojeće Evropske pravoslavne agencije. Izbeglice su, da bi "ušle u trku" za kredit, uplaćivale po 15.000 dinara "članarine" Zajednici.

Okrivljeni Ilibašić svedočio je da je Branislav Švonja za uzimane pare "davao priznanice". Tvrdio je i da je "najveći deo novca dobijenog od izbeglica... rukovodstvo Zajednice potrošilo na održavanje Sabora" u Sremskim Karlovcima.

Švonja je negirao te optužbe. On je, međutim, dugo i lepo sarađivao sa Komesarijatom dok je na njegovom čelu bila Rašković-Ivić; više puta je i predsedavao sastancima u Komesarijatu sa drugim udruženjima. U Novom Sadu smo iz više pouzdanih izvora čuli da bi Švonja trebalo da bude partner Komesarijata prilikom izgradnje budućih stanova. Doduše, komesar Dabetić je demantovao da ima planova o saradnji.

"On je pokušao da se nametne kao lider, i vi znate kako je ta priča završena", rekao je Dabetić na sastanku pododbora u Novom Sadu, odgovarajući na pitanje Radenka Popića, predsednika Regionalnog odbora za pomoć izbeglicama Vojvodine, o vezi Komesarijata i Švonje.

Kako tvrdi više naših sagovornika iz izbegličkih udruženja koja su bila članice Zajednice, Nikola Vukojević, zamenik komesara Dabetića, Švonjin je kadar i njegov blizak saradnik.

Zakon o azilu

Sa stanovišta UNHCR-a, jedan od suštinskih probema sa Predlogom zakona izmena i dopuna zakona o izbeglicama jeste pitanje kompetencija nad statusom izbeglica. Naime, u međunarodnoj praksi poslednjih petnaest godina status izbeglica definiše se zakonom o azilu, jer su izbeglice de fakto i azilanti. Ova dva pojma razlikuju se jedino u tome što azilanti ne moraju uvek biti i izbeglice.

Na tom se polju, kako saznajemo, vodila najveća bitka između Komesarijata i UNHCR-ove kancelarije u Beogradu; ipak, predstavnici UNHCR-a nisu želeli da potvrde naš izvor.

Koliko je pitanje (azila) važno, govori i činjenica da je zakon o azilu na spisku uslova za liberalizaciju viznog režima. Tanja Miščević, direktorka Kancelarije za pridruživanje Evropskoj uniji, rekla je na nedavnom seminaru o azilu koji su organizovali Kancelarija i UNHCR da je pitanje azila prioritet u nastavku pregovora, upravo zbog pitanja liberalizacije viza. Na pitanje "Vremena" da li je upoznata sa insistiranjem Komesarijata da se pitanje statusa izbeglica reguliše novim izbegličkim zakonom, a uprkos drugačijim preporukama (uticajnog lobiste) UNHCR-a, rekla je da Kancelarija nije po tom pitanju konsultovana.

Kako saznajemo, pitanje određivanja statusa izbeglica ipak će biti izbačeno iz novog zakona o izbeglicama. Tako će se možda uskoro potvrditi i predviđanja UNHCR-a da u Srbiji ne postoji više od 40.000 do 60.000 izbeglica.


Komentari: 1 2 3


POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST