Brazil >

Kamenje na pesku

Na bini visine jedne sedmospratnice, Rolingstonsi su na Kopakabani održali svoj, do sada, najveći koncert – besplatno i bez incidenta

Od stalnog dopisnika iz Brazila

Ubediti karioke, stanovnike Rio de Žaneira, da nedelju dana pre Karnevala slušaju bilo koju drugu muziku osim sambe, gotovo je nemoguće – osim ako je slušanje besplatno. Nemalu ulogu u svemu tome odigrali su, naravno, i Rolingstonsi – i, na kraju krajeva, ser Džeger je osim svega ostalog i brazilski zet. A i leto je u Rio de Žaneiru, fiesta koja traje najmanje tri meseca pa dobro dođe neka laka tema o kojoj se može pričati danima i nedeljama bez većeg napora – recimo, koliko će koštati limenka piva na koncertu, koliko će biti zgnječenih, a koliko "uduvanih", čemu služe montažni WC-i kada svi to ionako rade u pesku, koje ulice će biti zatvorene, gde parkirati kola i, od svega najvažnije, koliko ljudi će doći da vidi legendarne Rolingstonse.

Veoma je teško tvrditi da su Brazilci nacionalisti, a nisu ni neki poznati šovinisti, ali vole da se zna ili bar da se priča da je Rio de Žaneiro najlepši grad na svetu, Kopakabana najpoznatija plaža na svetu, da svi oni imaju najbolju dušu (jeito brasileiro) zbog čega je logično i veoma važno da se baš u Riju organizuje najveći koncert na svetu najpoznatije rok grupe na svetu. Doduše, Rod Stjuart i 3.500.000 ljudi na Kopakabani su pre 12 godina već ušli u knjigu rekorda kao najveći ikad održan koncert na otvorenom, ali što se Brazilaca tiče, pravedno je u najmanju ruku prvih deset mesta kod Ginisa. Tako su karioke, da ne bi bilo zabune, preuzeli inicijativu i nekoliko nedelja pre koncerta na stotinama hiljada majica odštampali natpis "Eu fui", što znači "Bio sam". Umesto "videti" i "čuti", glavni moto koncerta Rolingstonsa u Rio de Žaneiru postao je "biti". Biti prisutan na megadogađaju, koji su neke od lokalnih novina prozvale najvažnijim u istoriji Brazila, posle otkrića Južne Amerike.

VAŽNO JE BITI PRISUTAN: Stanovnik Rija u iščekivanju koncerta

KOPAKABANA KAO PUN AUTOBUS: I dok se Mik Džeger, 12 sati pre početka koncerta, rashlađivao u bazenu, zajedno sa bivšom brazilskom manekenkom i majkom njegovog sina Lukasa Lusijanom Gimenez, Ron Vud slao poljupce obožavateljkama, a Kit Ričards fotografisao sa terase ekskluzivnog hotela "Kopakabana palas", desetine hiljada ljudi se već u ranim jutarnjim satima tiskalo na pesku Kopakabane. Većina njih je noć provela pod vedrim nebom čuvajući svoj metar kvadratni, koji su ionako za vreme koncerta morali da podele sa bar još četvoro ljudi. Prema proračunima profesora Paula Rosmana, sa državnog univerziteta u Riju, mesta je bilo za oko 1.500.000 ljudi, odnosno 330.000 kvadratnih metara od glavne bine do prve velike stene u pesku sa koje bi se teoretski mogla videti samo još pokoja krstarica u okeanu i Afrika. "Pet osoba po kvadratnom metru, kao da ste u prepunom autobusu", računao je Rosman nedeljama pre koncerta i pogodio. Otprilike 1.300.000 ljudi, ne računajući 700 lađa, jahti i ribarskih čamaca usidrenih nedaleko od Kopakabane i nekoliko desetina hiljada na prozorima obližnjih višespratnica.

OBIČNI LJUDI: "Putovali smo 20 sati, autobusom iz Brazilije", kaže 22-godišnji Luis Ribas, koji je zauzeo mesto u jednom od prvih redova kraj male bine B. "Ovo mesto je jedina šansa da Mika vidim izbliza, zato smo stigli ujutru i ne mrdamo odavde do pola deset uveče, bez obzira na sve", kaže Luis, na više od 35 stepeni, uvijen u britansku zastavu koja mu je služila umesto kreme za sunce. "Gente comun", ili obične ljude, što je u Brazilu takođe ustaljen izraz za siromašne, iz bezbednosnih razloga delilo je od glavne bine 60 metara, jedan most i 5000 VIP-ovaca. "Nikada nisam video takve mere predostrožnosti", kaže Flavio Taulois, koji na Kopakabani živi već 34 godine. "Nijedan predsednik nije imao obezbeđenje kao ovi muzičari." U Rio de Žaneiru za vreme koncerta bilo je angažovano ukupno 6000 pripadnika policije, od toga samo na Kopakabani oko 3000, odnosno više nego za proslavu Nove godine i tradicionalni vatromet na plaži i više nego na Sambadromu, za vreme Karnevala. Članovi grupe Rolingstons stigli su do bine za tu priliku specijalno sagrađenim mostom dugačkim 83 metra, koji je postavljen iznad Avenide Atlantika, širokog bulevara pored plaže.

TUDO BOM, BRAZIL: I sve je počelo kako je i najavljeno, za Brazilce neubičajeno on time, na vreme, u 21.45, glasnim pozdravom ser Džegera "Tudo bom, Brazil?" i hitom Jumping Jack Flash. Na bini visine jedne sedmospratnice, Rolingstonsi su u Rio de Žaneiru održali svoj, do sada, najveći koncert i bez incidenta. Dva puta je Džeger menjao odeću, neumorno skakutao kao kakav dvadesetogodišnjak, dva-tri puta pretrčao most dug 50 metara koji je spajao glavnu binu sa binom B, koketirao sa milionskom publikom, obraćajući im se pesmom Miss You i samo za VIP-ovce otpevao Sympathy for the devil. Nakon (I can’t get no) Satisfaction i bez bisa, britanski rokeri su se vratili u dobro poznate apartmane "Kopakabana palasa". Ništa nije prepušteno slučaju pa ni naizgled nespektakularno osvetljenje i nedostatak specijalnih efekata: "Imamo Rolingstonse, plažu Kopakabanu, leto i nedelju dana pre karnevla u Riju. Ne trebaju nam efekti", kaže jedan od glavnih organizatora koncerta Patrik Vudrov i dodaje: "Publika je naš najveći specijalni efekat." Tu i tamo je malaksalo nekoliko stotina ljudi, što od gladi, što od piva, sunca i vazduha prezasićenog mirisom marihuane. Uobičajene krađe mobilnih telefona i kreditnih kartica turista, u Riju se ne nazivaju incidentom.

HLEBA, IGARA I GITARA: "Dole Lula! Mik – predsednik Brazila" pisalo je na nekoliko transparenata ispred hotela "Kopakabana palas". Iako popularnost sadašnjeg predsednika Brazila Luisa Inasija Lule da Silve prema poslednjim ispitivanjima javnog mjenja nesumnjivo raste, još uvek je veliko pitanje da li će ovaj levičar uspeti da zadrži mesto predsednika i posle izbora koji se održavaju u oktobru ove godine. "Čak ni Kolor (bivši brazilski predsednik, pr. aut.), koji je uz sebe imao i beskućnike, nije zavisio od glasova siromašnih koliko Lula", izjavio je sociolog Mauro Paulino. Nakon korupcionaških skandala unutar Petistas, partije radnika (PT), Lula je izgubio tradicionalne birače iz srednje klase – od prosvetnih radnika do sindikalista. Ostali su oni najsiromašniji čiji se život neće bitnije promeniti ako se minimalna plata, kako je najavio predsednik Lula, poveća sa 320 na 350 brazilskih reala (cca. 130/145 evra), ali je procentualno ovo povećanje najveće za poslednjih deset godina. Socijalni program "Bolsa Familia" takođe ne menja brazilsku socijalnu piramidu – na vrhu su i dalje bogati, klasa A i B, svi ostali tj. 82 odsto stanovništva spada u siromašne. Ovim programom je, međutim, obuhvaćeno 11.000.000 najugroženijih porodica koje svaki mesec dobiju kakvu-takvu pomoć iz državne kase. "Lula je populista, koji veoma dobro zna da komunicira sa klasom C, D i E. Kako rečima tako i delima", smatra profesor Denis Lerer Rozenfeld sa univerziteta u Rio Grande do Sol.

Isto kao i socijalni programi, koncerti slični Rolingstonsima na Kopakabani ili U2 u Sao Paulu su deo Lulinog populizma. Predsednik Brazila je našao vremena i da se sa pevačem grupe U2 sastane u nedelju, dan pre koncerta. Ručku je prisustvovao i Gilberto Gil, takođe muzičar i Lulin ministar kulture, a na poklon je brazilski predsednik, kao podršku programu "Zero Fome" (Bez gladi), dobio Bonovu gitaru. Isti gest učinio je u martu prošle godine i Leni Kravic. Njegova gitara je na aukciji dostigla cenu od 110.000 evra. Vest koju siromašni Brazilci vole, ako ništa drugo, makar da čuju.


 

U2 ulaznice – polovina plate

Čekanje u redovima u Brazilu obično se pretvara u višečasovno ćaskanje sa susedom ispred i iza, ponekad traje i nekoliko dana u nastavcima, a ponekad se, kao što je slučaj sa prodajom karata za koncert grupe U2 u Sao Paulu, sve pretvori u opštu pometnju. Internet stranica preko koje su se mogle kupiti karte bila je zbog preopterećenja samo nekoliko minuta u funkciji. Kada su sponzori, lanac prodavnica Pao de Akukar, preuzeli prodaju ulaznica, čekalo se dvanaest sati, nekad kraće, nekad duže, a neki nisu ni dobili ulaznice. U specijalnim redovima rezervisanim za stare, bolesne i majke sa decom stajale su devojke sa jastucima ispod haljina, U2 obožavatelji su na čekanje slali svoje bake, pozajmljivali decu iz komšiluka i stavljali zavoje na glavu, sve dok i kompjuteri u prodavnici nisu prestali da rade. Izbila je tuča, glasni su bili pozivi na bojkot svih prodavnica, i uopšte bojkot koncerta. Angažovanje pevača Bona u borbi protiv siromaštva ironičan je vrhunac svega, s obzirom na to da za jednu ulaznicu prosečan Brazilac mora odvojiti između 100 i 200 dolara tj. polovinu plate.

Rolingstonsi i Brazil

Sve je počelo davne 1968. godine, kada je turista Mik Džeger obučen u majicu na pruge sa kaubojskim šeširom na glavi prvi put navratio u Rio de Žaneiro. Tada još zaljubljen u Marijan Fejtful, Džeger koristi hotelske peškire kao pelene za dvogodišnjeg sina gospođice Fejtful, naručuje gomilu kavijara i šampanjca i provocira svojim izjavama i modnim eksperimentima brazilsku want-to-be European elitu koja ga proziva Mik Džoger. Sve to britanskog rokera nije mnogo zanimalo – na severu Brazila, u Republici Bahija nalazi inspiraciju za Sympathy for the davil, a na farmi jednog brazilskog bankara kraj Sao Paula piše Honky Tonk Women. Dva puta Stonsi sviraju u Brazilu – 1995. u okviru turneje "Voodoo lounge" i 1998. pod nazivom "Bridges to Babylon". Sedam puta se Mik Džeger vraća u Brazil, odseda uvek u istom, ekskluzivnom "Kopakabana palasu" i svaki put iza sebe ostavi priče o hotelskim orgijama. Sa bivšom manekenkom i brazilskom voditeljkom Lusijanom Gimenez Džeger ima sina Lukasa. Danas sedmogodišnji dečak, koji živi sa majkom, bio je po svemu sudeći razlog prekida dvadesetogodišnje veze muzičara sa manekenkom Džeri Hol.


Komentari: 1


POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST