56. Berlinski filmski festival (9–19. februar, 2006) >

Trka za Zlatnim medvedom

Na aktuelnom Berlinskom filmskom festivalu, jednoj od najvećih evropskih filmskih smotri, koja je u toku, posebnu pažnju su privukli filmovi Sirijana Stivena Gejgana, Novi svet Terensa Malika i Grbavica Jasmile Žbanić

Specijalno za "Vreme" iz Berlina

Pred Diterom Koslikom, koji je na čelu Berlinala već petu godinu, svake godine se postavi problem koji Kan i Venecija nemaju. On mora da zadovolji ne samo poznavaoce filma, filmsku kritiku, medije i pripadnike filmske industrije, nego i probirljivu publiku Berlina, grada koji ima vodeće kulturne sadržaje u Evropi. Uz to, da se ne zavaravamo, sve mora da šljašti od glamura, a glamura, takođe znamo, nema bez američkih zvezda. Pri tom Berlinale koincidira sa trkom za Oskara u kojoj su mnogi glumci vrlo angažovani. Ima još jedan momenat, a to je da zvezde ponajviše idu uz premijerne filmove, pa je te filmove trebalo naći i dobiti, a zvezde – dovesti.

PREMIJERNO: Tako su kao evropske premijere u Berlin stigli Sirijana, Stivena Gejgena (Stephen Gaghan) i Novi svet Terensa Malika, a njihove zvezde su dosad izazvale i najveću pažnju – Džordž Kluni koji igra u Sirijani i mlada šesnaestogodišnja K’Orianka Kirhner, koja igra indijansku "princezu" Pokahontas u Novom svetu. Ova polu-Austrijanka polu-Peruanka, čija je baka poreklom iz Nemačke, glavna je junakinja ljubavne priče (149 minuta) kroz koju se prelama sukob dve civilizacije, domorodaca i Engleza koji u pohodu na "novi svet" dolaze 1607. u Virdžiniju. Prelepa priča ispričana kroz unutrašnji monolog glavnog junaka, kapetana Smita (koga igra Kolin Farel), jeste još jedna majstorija Terensa Malika, u postupku slična njegovom filmu Tanka crvena linija koja je u Berlinu 1999. osvojila Zlatnog medveda. Sirijana, mozaično strukturisana priča o sudaru civilizacija, ideoloških i ekonomskih interesa na Srednjem Istoku, urađena je po memoarima nekadašnjeg ageneta CIA Roberta Beara

(kojeg igra Džordž Kluni). "Dve godine, sedam dana i sedam noći pisao sam i brisao. Pre toga sam proputovao čitavo područje na kome se dešava radnja filma, razgovarao sam i sa muslimanskim fundamentalistima", ispričao je na konferenciji za novinare scenarista i reditelj filma Stiven Gejgen, koji se trudio da u ovoj priči dâ reč svima; agentu CIA, naftnim magnatima i njihovim političkim patronima, vlasnicima naftnih izvora, vladaocima Srednjeg Istoka i običnim najamnim radnicima. Zanimljivo je da je do sada film dobio ulaz u Egipat i Ujedinjene Arapske Emirate, dok se za Liban još ne zna jer je gužva trenutno veća kad je reč o upravo pristiglom Spilbergovom Minhenu.

Na Berlinalu svetsku premijeru imao je i Robert Altman sa svojim Kućnim prijateljem iz prerije, filmom inspirisanim porodičnim radio šou-programom koji je emitovan na 558 radio-stanica širom Amerike i koji je imao 4.000.000 slušalaca. Ovaj program je emitovan i na BBC-ju , u Irskoj (RTE), a preko satelita i u Zapadnoj Evropi, Australiji i Novom Zelandu u oko 35.000.000 domova. Autor i voditelj ovog šou-programa uživo Gerison Kejlor je pisac scenarija i u filmu igra samog sebe. U Altmanovom ostvarenju se još pojavljuju kao duet i Sestre Džonson, Meril Strip i Lili Tomlin, koje prelepo pevaju. Isto važi i za zabavljače sa gitarama Dastija i Leftija u tumačenju Vudija Harelsona i Džona Sija Rejlija. Tu su još i Tomi Li Džonson kao budući vlasnik pozorišta u kome se šou izvodi, kao i sjajni Kevin Klajn u ulozi čoveka iz obezbeđenja sa retro-detektivskim "a la Čendler" manirima i razmišljanjem. Sa omanjom gomilom karaktera, često i sa tri kamere istovremeno otvorene na setu za sva zbivanja, detalje i preplitanja u radnji i dijalozima, ovaj film uređen je sasvim u duhu starog majstora koji se od filma očigledno još nije umorio.

Svetska premijeru u Berlinu imaće još jedan slavni američki autor, Sidni Lamet, sa filmom Dokažite da sam kriv koji govori o najdužem, dvogodišnjem procesu mafiji u Americi. Van Disel igra optuženog Džeka di Noriska

EVROPSKI MAJSTORI: Koslik je dao prostor i evropskim majstorima kao što je Majkl Vinterbotom sa filmom Put u Guantanamo, koji se bavi čudnovatim slučajem trogodišnjeg zatočeništva britanskih muslimana u američkom logoru pod sumnjom da su talibanski odmetnici. Film je igrano-dokumentarna struktura sa puno intervjua i truda da se razotkrije suština ovog zamešateljstva.

Britanski autor Džejms Mek Tig debitovao je filmom V za Vendetu (prikazan van konkurencije), sa Natalijom Portman i Hugom Vejingom u glavnim ulogama. Ovo debitantsko delo priča je o mogućnoj revoluciji u Britaniji u kojoj u dalekoj budućnosti vlada totalitarni režim protiv koga će "V" pokrenuti potlačeni narod. Film je rađen po scenariju braće Vačovski koji su pisali Matriksa. Moglo bi se reći da je reč o novom žanrovskom iskoraku u "comic" film.

"Novi svet" Terensa Malika

Svojevrstan žanr stvara i Mišel Gondri, i to već drugi put posle prvog Oskarom ovenčanog filma Nepodnošljivi sjaj blistavog uma. Evo ga u Berlinu sa Naukom spavanja (prikazanom van konkurencije). Poetično, neobično, u sasvim "malom pakovanju" (bez raskošnih specijalnih efekata"), ovo delo iz Francuske sa Gaelom Garsijom Bernalom i Šarlotom Gejnzburg jeste neobiča priča o ljubavi između mladića Stefana, koji u životu sanja a u snovima živi, i devojke Stefani, koja ništa što započne ne može da završi.

Na festivalu su viđeni još i nemački filmovi Elementarne čestice, po francuskom bestseleru Mišela Uelbeka, a u režiji Oskara Relera koji nije uspeo da čari različitih, potpuno suprotstavljenih karaktera dvojice polubraće iz pomenutog romana na pravi način upotrebi u filmu. Manje-više dosadan, veoma sveden film Kustudio Argentinca Rodriga Morena o telohranitelju koji na kraju ubija onoga koga treba da štiti, kao i Slobodna volja Nemca Matijasa Glasnera o čoveku koji bliskost sa ženama doživljava samo kroz silovanje, možda su tri najneuspelija filma dosad viđena u Berlinu.

I da se vratimo na početak. Britanac Mark Evans dobio je veoma značajno mesto time što je otvorio festival filmom Kolač od snega, tihom dramom sa Alanom Rikmanom i Sigurni Viver u glavnim ulogama. Oboje su se, naravno, pojavili na berlinskom "crvenom tepihu" i uveličali početak festivala možda više nego sam film koji govori o porodičnoj nesreći autistične žene Vivijen (Sigurni Viver) u čiju kuću stiže Aleks (Alan Rikman) sa vešću da joj je poginula kćer u kolima koja je on vozio. Možda je mnogima i smetala do perfekcije upeglana režija po scenariju Anđele Pil, koja je ulogu Aleksa, kako je rekla na konfrenciji za novinare, pisala od samog početka za Rikmana. Iz Francuske će na Berlinale tek stići Klod Šabrol sa svojom pričom Komedija moći i neizostavnom, kada Šabrol bira, Izabel Iper u glavnoj ulozi.

DEBITANTI: Za sada je u konkurenciji za nagradu od debitanata viđena Grbavica Jasmile Žbanić, priča o mladoj ženi Esmi koju su Srbi silovali za vreme rata u Bosni. Prisiljena da rodi, dobila je kćer Saru kojoj nije rekla kako je došla na svet. Kad devojčica to sazna, počinje prava drama između majke i kćeri. "Zna se da je 20.000 žena silovano u ratu u Bosni, ali se ne zna koliko se dece rodilo kao posledica ovog nasilja. Nadam se da će uz to moj film doprineti da se vlada u BiH konačno pobrine i o ovim ženama i deci jer niko se na njih ne osvrće, niko im ne pomaže. Dok su ostale žrtve rata, naravno, zbrinute u svakom smislu", izjavila je Jasmila Žbanić na konferenciji na novinare.

"Mislim da je ovaj film važan i za Bosnu i za Srbiju jer se mora reći istina da bi se život nastavio. Naravno, ukoliko smo napravili dobar film, pre svega u ljudskom smislu, on će biti interesantan i ljudima van našeg životnog prostora", naglasila je Mirjana Karanović, koja u filmu igra glavnu rolu.

"Film ima optimističan kraj", primetila je devojčica Luna Mijović, koja igra Saru, "a to mora biti tako jer život ide dalje", što su prisutni novinari propratili aplauzom.

Od debitanata, pažnju je privukla i priča Dankinje Pernile Fišer Kristensen Sapunica, strukturisana po poglavljima-nastavcima, poput prave tv-sapunice. Ovaj film je priča o ljubavi između mlade "strejt" žene koja traga za ljubavlju i Urlika, travestita koji samo što nije postao Veronika. Film se okončava u trenutku kada Urlik dobija odobrenje da ode na operaciju, ili je to samo kraj jednog od nastavaka?

Berlinale nudi još i veoma bogat program "Panorama" sa igranim i dokumentarnim filmovima koji se bave traganjem za identitetom, novim načinima života u različitim aspektima istorije, zatim "Forum", koji traga za novim autorima i načinima filmskog izražavanja. Tu je i izdašna koprodukciona pijaca koja se ove godine održava prvi put u zdanju "Martin Gropius" a na kojoj se nalazi i projekat našeg Stefana Arsenijevića, kao jedan od tri izabrana pristigao u Berlin "Roterdam-Berlinale-Ekspresom" sa roterdamske pijace gde je već bio među prvih deset po interesovanju. "Za sada", kako nam za "Vreme" kaže Stefan Arsenijević, "sigurno je da će u ovaj film pored nemačkog Icona (producent Herbert Švering koji je uložio u projekat Izgubljenonađeno) i beogradskog Art & popcorna (Miroslav Mogorović) uložiti i Arcadena iz Slovenije. Arcadena je već uložila u Arsenijevićevu Atorziju koja mu je već donela nagradu za najbolji evropski kratki film Evropske filmske akademije. Ova nagrada mu je obezbedila čast da ovde u Berlinu uruči nagradu za najbolji evropski kratki film. Ako će uručiti nagradu od 25.000 evra najboljem debitantu i njegovom producentu, koja se ove godine dodeljuje prvi put, tek će odlučiti žiri, pridružen velikom festivalskom, koji gleda 14 debitantskih filmova iz zvanične i selekcije i programa "Panorama", a u čijem radu učestvuje i naš Goran Paskaljević.


 

35. Roterdamski filmski festival (25. januar – 4. februar 2006)

Svetska avangarda

Roterdam je ove godine trideset peti put okupio svetsku filmsku avangardu, tragao za novim talentima i izbacio u prvi plan deset projekata filmske koprodukcione pijace, među kojima i projekat Stefana Arsenijevića Ljubav i drugi zločini, što nije mali uspeh jer ova pijaca ima značajan renome u svetu.

Među nagrađenim filmovima Roterdamskog festivala izdvajamo kineski film Hodajući divljom stranom, urađen u svežem, zahuktalom, strastvenom maniru koji bi se mogao okarakterisati kao „novi kineski talas". Zanimljiva je režija mladog Han Jia, kao i gluma svih protagonista ove lake kriminilastičke priče sa dubokim socijalnim korenima. Ostala dva nagrađena filma, Nekadašnje zadovoljstvo Amerikanke Keli Rejhard i Pseća rupa Urugvajca Manuela Nieta Zase, sasvim su prosečna dela. Prvo se izdvaja blistavom kamerom, a drugo možda neuobičajenom gnjavažom u priči o mladom junaku koji negde u urugvajskoj zabiti ni u čemu ne nalazi životni smisao. Nagrada FIPRESCI pripala je peruanskom filmu Klaudije Ljose Madeinusa.

Roterdam je ponudio i susrete sa rediteljima u fokusu, Japancem Nagasaki Suničijem, malo poznatim van sopstvene zemlje, čiji je film Srce koje kuca u mraku (rimejk i nastavak njegovog dela iz 1982) otvorio ovogodišnji Roterdamski festival. U fokusu je bio i Stiven Dvoskin, veteran filmske avangarde iz Britanije prisutan svojim delima od prvog roterdamskom festivala, dok je susret za pamćenje priredio češki autor Jan Švankmajer sa filmom Ludost, koji se oslanjanjući se na Edgara Alana Poa i Markiza de Sada upustio u filmski esej o ludosti, nešto između filmskog disputa o smislu i haosu, literature i vizuelne egzibicije sa neobičnom nadrealističkom animacijom i beskrajno uvrnutim zbivanjima u svakom smislu.

Pred organizatorima festivala bio je i širok izbor kratkih filmova, realiti TV-progarmi koji su bili u centru rasprava nazvanih "Eksplozivna televizija", kao i sučeljivanja niza sagovornika na temu „Šta je film?". Sučeljavanje sa Mihaelom Hanekeom bilo je najinteresantnije. Ovaj reditelj je za sagovornike imao autore filma o sebi, Jensa Jonsona i Jana Krigera, koji je o Hanekeu rekao sledeće: "Mihael Haneke nije jednostavan. Njegovi filmovi više postavljaju pitanja nego što daju odgovore. U tome je u stvari njihova magična moć jer otvaranjem pitanja otvara se i prostor koji svaki gledalac može ispuniti vlastitim iskustvom, a to je više nego dragoceno."


POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST