Jubilej u Španiji >

Četiri veka besmrtnosti

Obeležavanje 400 godina od prvog štampanja najpoznatijeg dela Migela Serventesa povod je da Španci masovno ponovo upoznaju neponovljivu ličnost sopstvene, ali i svetske literature

Migel de Servantes

Ako mislite da će vam svaki Španac od prve ispričati neku od dogodovština Dok Kihota i njegovog vernog pratioca Sanča Panse, varate se. Daleko od toga da će vas gledati "belo" ako pitate o Migelu Servantesu i njegovom junaku, ali stepen stvarnog poznavanja, i još više razumevanja, besmrtnog dela, prvi put objavljenog pre 400 godina, 1605, zavisi umnogome od stepena ličnog obrazovanja, interesovanja pa, bogami, i uže nacionalnosti. Dok je za stanovnike pokrajine La Manča, kojom Don Kihot krstari u svojim avanturama, pitanje časti znati što više o njemu, u šta smo se svojevremeno uverili boraveći par dana u Sijudad Realu, za druge delove Španije ne bi se moglo reći da je poznavanje Servantesovog dela "pitanje časti". Što se škole tiče, Servantes se u osnovnoj školi uči samo fragmentarno, kroz nekoliko odabranih scena čiji opis ne prelazi nekoliko stranica, dok je u srednjoj školi fakultativan, što bi se kod nas reklo "može ali ne mora". Jubilej pojave prvog izdanja Don Kihota zgodan je povod da se Španci ponovo sretnu sa "tužnim vitezom" i njegovim irealnim svetom. U svakoj španskoj knjižari ovih dana mogu se naći nova izdanja Don Kihota, u opremi za svačiji džep. Cene se kreću od 6,95 evra pa do 59,90. Ovo poslednje izdanje štampao je institut koji nosi Servantesovo ime a knjiga je u dva toma sa 1349 i 1446 stranica. Kroz štampu, televiziju, razne izložbe, predavanja, Servantes je od početka godine prisutniji nego obično u svakodnevnom kulturnom životu zemlje. U poplavi tekstova o piscu koga Španci s pravom porede sa Šekspirom, naravno ne po stvaralačkom obimu, već po duhu i večnoj aktuelnosti njegovog glavnog dela, može se naći bukvalno svašta, od biografija do svakojakih analiza.

Rođen u brojnoj i skromnoj porodici, po nekim izvorima "jevrejskog porekla", što je sam pisac tokom života energično demantovao, seljakao se iz grada u grad. Otac mu je bio zatvaran zbog dugova, ni on sam nije krenuo najboljim putem jer je u mladosti morao da beži pred optužbom da je mačem ubio nekog zidara... Lutao je po Italiji i Alžiru, gde je proveo pet godina o kojima se ne zna mnogo. Neki istraživači njegovog života tvrde da je u Alžiru bio ljubavnik svog gazde, ali njegova homoseksualnost nikada nije dokazana. Po povratku u Španiju dugo je neuspešno tražio posao, pomišljao da emigrira u Ameriku, dobio je vanbračnu ćerku, oženio se dvostruko mlađom ženom od sebe sa kojom nije imao dece, probao je sve i svašta da bi završio u zatvoru. Kada je izašao, sasvim se posvetio literaturi, i tih poslednjih deset godina njegovog burnog života su, zapravo, njegove najbolje stvaralačke godine. Objavio je Don Kihota i još dva dela, zbirku kratkih priča i jednu komediju. Kasnije, 1615, objavljuje drugi deo Don Kihota i posthumno Persiles.

Uspeh Don Kihota ubrzo je prešao granice Španije. Tomas Šelton prevao ga je na engleski 1612. a Sesar Udin (Oudin) 1614. na francuski. Od tada postaje jedno od najprevođenijih dela svetske književnosti a glavni junak "najdraži ludak svetske literature". Tema ludila u Servantesovom delu bila je predmet istraživanja Karlosa Kastilja del Pina, psihijatra i pisca, koji u svojoj knjizi Mudrost i ludost kod Servantesa zaključuje da se u knjizi reč "ludilo" pojavljuje 182 puta i kaže da "Don Kihot postaje lud kada shvata da ne može da prihvati realnost". Autor, međutim, tvrdi da je Servantes "genije koji je napisao prvi savremeni roman". Temom ludila u Don Kihotu delimično se bavio i Milan Kundera. U jednom eseju Kundera objašnjava scenu u kojoj je Don Kihot pozvan u kuću u kojoj vlasnikov sin u momentu otkriva njegovo ludilo, ali upada u zamku da mu recituje i pred naletom pohvala zaboravlja sve. "Ko je, dakle, više lud? Ludak koji hvali normalnog ili taj normalni koji veruje u pohvale ludaka?", pita se Kundera. Slavni češki pisac kaže za Alonsa Kijadu, alias Don Kihot, da je "jedan veoma originalni ludak", ali podseća da i sam Serventes upozorava svoje čitaoce da "ništa ne uzimaju previše ozbiljno" jer on samo prenosi ono što je čuo od nekog Arapina... Kundera je oduševljen Servantesovim postupkom da u drugom delu knjige ličnosti koje Don Kihot sreće prepoznaju junaka, debatuju s njim o prethodnim avanturama i on može da popravi svoj literarni utisak. "Pogled u ogledalo dotad nikad viđen i primenjen", uzvikuje oduševljeni Kundera.

Don Kihot je bio inspiracija za mnoge umetnike drugih žanrova, pre svega za slikare i muzičare. Dali, Pikaso, Šagal, Andre Mason, Munjoz Degrain i mnogi drugi slikari ostavili su dela posvećena Servantesovom junaku. Zanimljivo je, međutim, da prvi filmski zapis o Don Kihotu nije nastao u Španiji, nego u Francuskoj, 1898. Nažalost, ništa od materijala nije sačuvano, ali se zna da je producent bila kuća Gomon. Pet godina kasnije, na 300. godišnjicu objavljivanja dela, konkurentska kuća Pate snimila je film u trajanju od 20 minuta, Avanture Don Kihota od Lamanče, uz pojašnjenje da je reč o "komediji u 15 slika". Od tada pa do danas bilo je više od 60 pokušaja ekranizacije Don Kihota. U Španiji je prvi pokušaj napravljen 1910, sledeći tek 1934! Poslednji dokumentarni pokušaj napravio je Keith Fulton 2002. u Lost in La Manča, a slavni Orson Vels snimio je 1992. svoju verziju.

Besmrtni vitez nastavlja da živi.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST