Dokumenti >

Šest optužnica do kraja

Karla del Ponte obratila se prošle nedelje generalnom sekretaru i članovima Saveta NATO-a. Evo njenog govora u celosti

TRIBUNAL JE POD PRITISKOM: Karla del Ponte

Dok se približavamo prvom važnom roku završne strategije koju je odobrio Savet bezbednosti UN, podrška NATO-a i zemalja članica ostaje od suštinske važnosti. U toku je još šest istraga, i ja ću do kraja godine izneti poslednje optužnice pred sudije. Čim ih oni potvrde, svima će biti jasno šta još treba da se uradi i koliko optuženih treba uhapsiti i dovesti u Hag radi suđenja. Međutim, čini mi se da neki pogrešno tumače to što strategija predviđa da se suđenja u prvostepenom postupku završe do 2008. godine, a da se Tribunal zatvori do 2010. Mreže koje štite Karadžića, Mladića, Gotovinu i ostale optužene koji su još na slobodi sad jednostavno čekaju da Tribunal prestane s radom. Oni očekuju da će od 1. januara 2009. biti slobodni. To je strategija nekažnjivosti koju moramo poraziti. Kako?

Kao prvo, međunarodna zajednica treba da naglasi da Tribunal neće prestati s radom sve dok optuženi za najgore zločine, kao što su Karadžić, Mladić i Gotovina, ne budu privedeni pravdi. Zahvalna sam zemljama članicama što su ovo već sopštile 13. jula ove godine, kao i Vladi Sjedinjenih Država što je to u nekoliko navrata ponovila.

Kao drugo, NATO i svi ostali koji su u stanju da otkriju, privedu i uhapse begunce od Tribunala moraju da pojačaju napore. Budimo iskreni: NATO se ove godine nije baš proslavio, dok je Hrvatska na proleće hitro reagovala na nove optužnice i odmah prebacila osmoricu u Hag. Desetog oktobra Srbija je uhapsila i predala bivšeg visokog oficira Vojske Republike Srpske Ljubišu Bearu, optuženog 2002. za genocid u Srebrenici. To je učinjeno na osnovu preciznih informacija koje sam dostavila srpskim vlastima, i oni nisu imali izbora nego da sprovedu hapšenje. U dva prethodna navrata ove godine, u martu i u julu, iste vlasti su odbile da postupe po informacijama. Naprotiv, optuženi su obavešteni i omogućeno im je da pobegnu. Do dan-danas, srpske vlasti nisu pružile bilo kakvo uverljivo objašnjenje za to, pa moramo pretpostaviti najgore. U Bosni i Hercegovini, SFOR za prošlih godinu i po dana nije uhapsio nikog, što oštro odudara od prethodnih godina, tokom kojih je od 1997. do aprila 2003. SFOR uhapsio ili omogućio hapšenje 29 optuženih.

Nakon prebacivanja Beare u Hag, na slobodi je još 21 optuženi. To nije samo najznačajnija prepreka na putu brze i efikasne primene završne strategije, to je sramota za sve koji su odgovorni što do hapšenja nije došlo. Najveću odgovornost za ovaj promašaj snose vlade SCG i Hrvatske, a u okviru Bosne i Hercegovine Vlada Republike Srpske.

Pre mesec dana sam bila u Beogradu i razgovarala sa predstavnicima državne zajednice i republičkih vlasti. Nažalost, Srbija i Crna Gora je postala sigurno pribežište za begunce. Osim Mladića i trojice od četiri generala optuženih za zločine počinjene na Kosovu, tamo se skriva podosta bosanskih Srba. Nijedan od zvaničnika koje sam srela u Beogradu to ne poriče. Na nivou državne zajednice naišla sam na iskrenu želju da se ozbiljno radi na hapšenju bagunaca, ali glavna odgovornost počiva na Vladi Srbije. Nažalost, premijer Koštunica i članovi njegove vlade jasno su mi saopštili da nisu spemni da uhapse petnaestoricu optuženih koji žive u Srbiji.

ZLOČINCI I ŽRTVE: Dozvolite mi da ukažem da je ovde reč o ozbiljnim zločinima, koji ne mogu biti zaboravljeni ni oprošteni dok se odgovorni ne osude. Pomirenje je ugroženo. Srebrenica je prema odluci Žalbenog veća Tribunala od 19. aprila 2004. priznata kao genocid. Izveštaj Komisije koju je Vladi RS nemetnuo visoki predstavnik govori o 7800 mrtvih za svega nekoliko dana. Mladić, Borovnica, Pandurević, Popović i Nikolić, visoki vojni i policijski oficiri optuženi za ovaj genocid, slobodno žive u Srbiji. Generali Pavković, Lukić i Lazarević, koji takođe slobodno žive u Srbiji, nisu optuženi samo na osnovu komandne odgovornosti, već zbog direktnog individualnog učešća u zločinima na Kosovu 1998. i 1999. Vama je sigurno poznato da u te zločine spada prisilno proterivanje stotina hiljada civila. Drugi optuženici u Srbiji terete se za ubistva, silovanja i mučenja. Mnogo se govori o beguncima. Hajde da za sekund razmislimo o žrtvama i njihovim osećanjima.

Zločinci ostaju nekažnjeni zato što vlasti u Srbiji odbijaju da uhapse i predaju optužene. Ministar pravde Srbije javno je saopštio da Vlada neće predati optužene, osim ako se dobrovoljno ne predaju. Još gore je to što su mreže koje štite begunce uspele da stvore atmosferu, naročito u medijima, koja još više otežava hapšenje i transfer optuženih u Hag. Optužene opisuju kao heroje, dok je glavna tužiteljica dežurni krivac za sve što ne valja u Srbiji. Ni reč o zločinima, ni reč o žrtvama. Žrtve, međutim, ne opraštaju i ne zaboravljaju. To nosi klice budućih sukoba. Nadam se da će Izveštaj o Srebrenici biti široko distribuiran u Srbiji i Bosni i Hercegovini. To bi moglo značajno doprineti da tim zemljama poraste svest o neophodnosti pravde.

Uprkos ovom pozitivnom koraku, nemam šta novo da izvestim u vezi sa saradnjom sa Tribunalom. Vlasti Republike Srpske do danas nisu otkrile i uhapsile ni jednu jedinu osobu optuženu za ratne zločine. Za Radovana Karadžića se zna da najčešće boravi u tom entitetu. Tamo još uvek uživa podršku i pomoć vlasti na svim nivoima. Čak uspeva da štampa knjige koje postaju bestseleri u Srbiji. Duboko sam razočarana što će se SFOR povući iz Bosne a da ga nije uhapsio. Jasno mi je da je tokom zime i proleća bilo pojačanih aktivnosti na tom planu. Visoki predstavnik je takođe preduzeo hrabre korake i protiv mreža koje štite begunce od Tribunala.

Novi raspored uskoro stupa na snagu, i unapred se radujem bliskoj saradnji sa štabom NATO-a u Sarajevu i EUFOR-om. Kada je reč o hapšenju optuženih za ratne zločine, u suštini nam trebaju dve stvari: jasan lanac komande i sposobnost za brzo reagovanje. Kad god dobijem informaciju o tome gde se begunac nalazi, treba mi bezbedan i brz kanal komunikacije. Od suštinske je važnosti da dobijem i povratnu informaciju: šta je utvrđeno? Koje su mere preduzete? Kakvi su rezultati? Jedino kroz takav proces možemo da poboljšamo kvalitet razmenjenih informacija i saradnje. Ubeđena sam da ovome možemo pristupiti otvoreno i s poverenjem, ne dovodeći u pitanje tajnost, pošto znamo sa koliko je obzira neophodno postupati sa obaveštajnim informacijama.

Ne brinem se samo zbog Bosne i Hercegovine. U Hrvatskoj imam slične probleme. Tribunal je veoma razočaran što Hrvatska do danas nije uhapsila Gotovinu. Tamošnja vlada je proletos pojačala napore da ga pronađe, i bila sam ubeđena da će ga do kraja leta uhapsiti. Velika je šteta što se to nije dogodilo, i što je tokom jula i avgusta inicijativa oslabila. Gotovina je još u Hrvatskoj.

Dvanaestog oktobra, otpečaćena je optužnica protiv Miroslava Brala, bivšeg pripadnika specijalnih snaga bosanskih Hrvata. Optužen je 1995, između ostalog zbog ubistva, arbitrarnih smaknuća, silovanja i mučenja. Otkrili smo ga u Hrvatskoj početkom ove godine i očekivali smo da će biti uhapšen tokom proleća. Iz zasad nepoznatih razloga, hrvatska policija ga nije uhapsila, a on je u međuvremenu nestao. Očekujem da me hrvatske vlasti izveste o rezultatima po ovim pitanjima pre nego što se 23. novembra obratim Savetu bezbednosti. Pod rezultatima smatram hapšenje Gotovine i Brala.

Većina od 21 begunca nalazi se u tri zemlje koje sam već pomenula. Međutim, prema našim informacijama, trojica su u Rusiji. Obratila sam se ruskim vlastima, i nedavno je stigao odgovor da dosad nisu uspeli da ih pronađu.

RAŠIRENO, SISTEMATSKO, SMRTONOSNO: Moj mandat je da optužim odgovorne za najteže ratne zločine, i još radim na šest istraga koje se mogu završiti optužnicama. Jedna bi za vas mogla biti posebno zanimljiva, jer se odnosi na Kosovo. Verovatno se sećate da je jedna optužnica koja se odnosi na UČK izdata 2003, i da je troje optuženih uhapšeno i prebačeno. Suđenje će početi uskoro. Sad radimo na još jednoj istrazi protiv rukovodstva UČK-a, ali od međunarodne zajednice nisam dobila nikakvu pomoć. I pored toga, ubeđena sam da ću do kraja godine izneti čvrstu optužnicu.

U oba slučaja, suočavamo se sa ogromnim problemima zbog snažnog pritiska koji na svedoke vrše optuženi i njihove pristalice. Zastrašivanje svedoka je ozbiljan problem u celoj bivšoj Jugoslaviji, ali je na Kosovu rašireno, sistematsko i potencijalno smrtonosno. Nedavno smo se povodom tog teškog i osetljivog problema obratili Specijalnom izaslaniku generalnog sekretara, i zahvalna sam na podršci koju sam dobila od UNMIK-a i pojedinih članica KFOR-a.

Dok se Tribunal bavi osobama najvećeg ranga odgovornim za ratne zločine, zločine protiv čovečnosti i genocid, domaći sudovi će morati da preuzmu veliki broj predmeta protiv počinioca srednjeg i nižeg reda. Već sam zatražila od Veća da Srbiji i Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj prosledi pet slučajeva koji su do sada bili u nadležnosti Tribunala. Moram da primetim da je tokom protekle godine uloženo dosta napora da se u tim zemljama ustanove funkcionalni sudovi za ratne zločine. U tom kontekstu smo razvili plodno partnerstvo sa OHR u Sarajevu i tužiocima u Beogradu i Zagrebu. Navedeni tužioci postupaju profesionalno, a često i veoma hrabro. Ono što rade nije popularno. Izloženi su pretnjama i raznim pritiscima. Vlade i političari pokušavaju da se mešaju. Prema tome, zaslužuju svu moguću praktičnu i političku zaštitu.

Na primer, Vojislav Vukčević, beogradski tužilac za ratne zločine, zamolio me je da intervenišem kod UNMIK-a da mu se omogući da ispita svedoke na Kosovu u vezi s najvećom masovnom grobnicom otkrivenom na Balkanu. Rekao mi je da mu UNMIK ne dozvoljava da otputuje na Kosovo da bi to obavio. Pomenuta masovna grobnica je nadomak Beograda, i u njoj je nađeno preko 700 leševa kosovskih Albanaca. Veoma dobro sarađujem sa tim tužiocem, i očekujem isto od UNMIK-a.

Na kraju, naglašavam da je Tribunal pod snažnim pritiskom da što pre završi sve poslove. Zbog toga što pojedine zemlje nisu izmirile svoje obaveze prema UN-u, od proleća se suočavamo i sa nepodnošljivim finansijskim pritiskom. Izgubila sam oko polovine viših pravnih stručnjaka i preko četrdeset odsto viših istražitelja. Zabrana zapošljavanja koju mi je nametnuo Generalni sekretarijat sprečava me da im nađem zamenu. Linijom manjeg otpora mogla bih da odustanem od istraga i usredsredim se na suđenja koja su već u toku. Mnogi od mene to očekuju, u bivšoj Jugoslaviji i šire.

Međutim, to bi na budućnost celog regiona bacilo senku koja bi ostala decenijama, i bilo bi loš signal za budućnost međunarodnog prava. Međunarodna zajednica mora da ostane jedinstvena u stavu da se u bivšoj Jugoslaviji mora sprovesti pravda. To pre svega znači hapšenje optuženih. Otkad se interes najmoćnijih zemalja okrenuo ka drugim mestima, postalo je teško mobilisati obaveštajne i operativne snage koje bi mogle da otkriju i uhapse optužene. S druge strane, drago mi je što najvažnije evroatlantske organizacije, uključujući NATO, i dalje čvrsto politički podržavaju rad Tribunala. Ali osim te političke podrške, treba da nađemo praktična rešenja da pomognemo Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori i Hrvatskoj da pronađu i uhapse Karadžića, Mladića, Gotovinu i druge. Svi optuženi moraju biti uhapšeni. Treći put je da se ohrabre duboke strukturne reforme sistema bezbednosti u tim zemljama. U svim tim oblastima, uloga NATO-a može da ima ključnu ulogu.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST