Boško Obradović, glavni urednik časopisa "Dveri srpske" >

Šta vole mladi

„Akademsko sebeukidanje", "Vreme" br. 721

Zašto su naše tribine najposećenije u Beogradu? Verovatno zbog njihovih sadržaja koji nigde drugo ne mogu da se čuju. Ili što ove godine beležimo 60 godina kako ti sadržaji ne mogu uopšte da se čuju u Beogradu? Ili što su duše naših posetilaca gladne tih sadržaja? Ili što su naši gosti, a mnogi među njima su iskusni duhovnici, najbolji poznavaoci savremenog društvenog trenutka? Bilo kako bilo, činjenica je da danas u Beogradu nema posećenijeg stecišta mladih.

A zašto i kome ove tribine smetaju?

Da li je moguće da na Mašinac dolaze „uobičajeno odeveni mladići i devojke"? Da li je moguće da na Mašinac u tolikom broju dolaze dvadesetogodišnjaci? Zar je moguće da „ista ona mlađahna i publika normalnog izgleda, čijem bi uzrastu više pristajalo da u tom trenutku sedi u bioskopu ili u kafiću", ne pokazuje dosadu ni posle sat i po predavanja. Problem je, dakle, što ove teme sve više počinju da interesuju uobičajeno odevene ljude, što su to mladi ljudi koji pored toga što sede u kafićima i bioskopima idu u crkvu i posećuju nacionalne tribine, umesto da „pokažu dosadu" za Boga, moral i tradicionalne nacionalne vrednosti.

Nema drugog rešenja nego posetioce ovih tribina naslikati kao da su „direktno prispeli iz srednjeg veka"? Nije samo jasno iz čijeg od „srednjih vekova": da li iz veka španske inkvizicije, vartolomejskih noći ili krstaških pohoda (da ne pominjemo ovom prilikom neke novije domete Zapadne Evrope, kao što su francuska giljotina ili nacistička gasna komora), ili iz veka despota Stefana Lazarevića, kod koga je renesansa počela pre italijanske, i drugih srpskih vekova pod turskim ropstvom?

A kakva je tek zapanjenost nad činjenicom da vladika Porfirije odgovara na pitanja kao i „bilo koje obrazovano svetovno stvorenje – zalaganjem za toleranciju i lični izbor". Potvrda činjenice koju je vladika naveo da bi „osamdeset do devedeset odsto svetitelja, da se vodilo računa o moralnoj čistoti tokom većeg dela njihovog života, a ne o njihovom kasnijem okretanjem Bogu, bilo izbačeno iz crkvenog kalendara", može da se nađe u mnogim žitijima Svetih. Ali, upravo je u tom preokretanju ka Bogu poenta ljudskog života, odnosno pokajanja. A baš u tom preokretanju ka Bogu nalazi se glavni smisao duhovne obnove unutar srpske omladine, kao i glavni strah onih ideologija za koje je Bog odavno mrtav.

Kako su se usudili, čitamo, da otvore teme na koje jedino mi imamo vlasnička prava da ih tumačimo: „Crkva kao izvor i uporište nacije", „Radovan Karadžić", „Pravoslavni odgovor na žensko pitanje", „Pravoslavlje i rat"... Ta pravoslavna perspektiva pogleda na svet je nedopustiva, posebno na Univerzitetu, mestuna kojem preko dana vladaju zakoni nauke".

Najzad, da li je neko i pomislio da jedna takva analiza fenomena "Dveri" može proći bez klasičnog klevetničkog priveska: izvlačenja iz konteksta radi optužbe za antisemitizam. Teško je na svetu naći narod koji je teže optužiti za antisemitizam od Srba. Sigurni smo da je više antisemita među samim Jevrejima nego među nama. Takođe smo sigurni da na svetu nema naroda koji je toliko puta oprostio najteže zločine i genocid koji su nad njim učinjeni od strane okupatora, da o „braći" i „saveznicima" i ne govorimo. Ali da bismo odgovorili na ove opake klevete, koje uvek spremne stoje u zasedi, u našem časopisu štampali smo analitički tekst publiciste Vladimira Dimitrijevića o izuzetnim odnosima između Srba i Jevreja kroz istoriju ("Dveri srpske", broj 11/12, Vidovdan 2001), kao i mišljenje jednog od srpskih episkopa mlađe generacije, vladike Grigorija, koji smatra da nema mogućnosti da Srbi izvuku negativne konotacije prema Jevrejima, odnosno „izvući će dimenziju sažaljenja, ukoliko budu ikakav zaključak u tom pogledu izvlačili" ("Dveri srpske", br. 3/2004, str. 20).

Potpuno je očekivana i ljutnja nad činjenicom da se takve tribine poslednjih nekoliko godina tradicionalno održavaju na prostoru zvanično autonomnog Beogradskog univerziteta. Naravno da se tu odmah postavljaju pitanja „o zabrani političkog i verskog delovanja na fakultetima". Još je logičnije da se tu pridodaje i pitanje „o pravoj ulozi Mašinskog fakulteta kao domaćina i činjenici da se skupu pravoslavne omladine obraća dekan lično". „Čak im je dozvoljeno da na tom istom univerzitetu organizuju Prvi sabor pravoslavne omladine srpske na BU-u posle 1944. godine!" Zamislite taj bezobrazluk da srpski univerzitet svoje prostorije otvara za srpske studente da na njemu organizuju tribine na srpske teme?!? A tek koliko je politički nekorektan dekan koji to ne zabranjuje. (Isti taj dekan ponudio je i drugima, ukoliko bi to želeli, da koriste prostor Mašinskog fakulteta. Postavlja se, međutim, sledeće pitanje: koliko bi studenata dolazilo na te tribine.)

Ako ste zaboravili da je Srbijom pola veka vladao komunizam, sad ste se sigurno podsetili njegovog načina razmišljanja. Samo što ovo nisu reči komunista, nego velikodemokrata. Pronađite razliku između njih u odnosu prema srpskom pitanju.

A u Zakonu o univerzitetu, međutim, stoji da „na univerzitetu i njegovim članovima nije dozvoljeno političko, stranačko i versko obrazovanje i delovanje". Nigde ne stoji da je zabranjeno studentsko ili nevladino organizovanje i delovanje, što je slučaj sa "Dverima". S druge strane, nikome nije smetalo i ne smeta političko, stranačko i sektaško obrazovanje i delovanje među profesorima i studentima Univerziteta u Beogradu od 1990. godine, kao i obilno korišćenje „univerzitetskih resursa"? Problem je u tome što bi izvesni najradije da zablokiraju prostor Univerziteta u Beogradu za sve što je srpsko i pravoslavno. Kada jedan dekan ne želi da blokira prostor za iskazivanje slobodnog mišljenja, on paradoksalno krši autonomiju univerziteta. A kada je bivši ministar prosvete, gospodin Gašo Knežević, telefonom zvao bivšeg dekana Filološkog fakulteta da ga opomene kako je smeo da dozvoli održavanje tribina "Dveri" na fakultetu – to je bio vrhunski čin postpetooktobarske demokratije i poštovanja autonomije univerziteta. Ali je taj dekan bio častan čovek, koji je odgovorio ministru da takve pozive nisu na Filološkom dobijali dekani ni u „najbolja komunistička vremena". Daleko su, dakle, aktivnosti "Dveri" bile od „ćutanja Ministarstva prosvete", da o našim profesorima sa Filološkog fakulteta i njihovoj „akademskoj toleranciji" i ne govorimo, kada se zna da smo u pitanje doveli mnoge kulturne i političke idole od Dositeja do Dos-a. Dovoljno je navesti svetao primer slobode izražavanja na Filološkom fakultetu, gde su naše tribine zabranjene kada je broj posetilaca dostigao cifru od 1000.

Najveći problem tribina na Mašincu ne razlikuje se od onog sa Filološkog: on se krije u tome što je „sala koja prima oko 700 ljudi bila krcata, tako da su prisutni sedeli na stepenicama, na bini i na podu", kao i u tome „da ovoj organizaciji već četiri godine polazi za rukom ono o čemu sanjaju mnogi ovdašnji političari – da na jednom mestu redovno okuplja oko 1000 pristalica". Kakav paradoks velikodemokrata: broj i većina presudni su za demokratiju, izuzev kada su broj i većina na strani Srba. Ili kako je jednom prilikom zapaženo: najveća medijska pažnja, finansijska sredstva i institucionalna podrška trebalo bi da budu usmerena na one teme koje danas najviše interesuju savremenu studentsku omladinu, ali se to ne čini, jer su ta interesovanja problematična za ideologe Novog doba. Tu broj ne igra nikakvu ulogu. S druge strane, sva pomenuta pažnja, sredstva i podrška poklanjaju se onima čije aktivnosti imaju marginalnu posećenost.

Najveći je upravo problem što časopis "Dveri srpske", baš kao i tribine na Mašinskom fakultetu, baveći se „večnim pitanjima" daje „nimalo naivne odgovore". Ovo odsustvo duhovne, kulturološke i političke naivnosti kod nove generacije mladih predstavlja taj najveći kamen spoticanja neumornim kreatorima denacifikacije od Brozovog do našeg vremena.

Zar da ta organizacija bez ikakvih prostorija i finansijske podrške u Beogradu organizuje najposećenije tribine? A mi sa tolikim resursima, budžetima, donacijama, prostorijama, platama i sveopštom medijskom podrškom i dalje ostajemo na margini interesovanja savremene omladine. I zaista, kako "Dveri" sve to postižu? Otkuda im ona početna sredstva za heftanje časopisa?

Kako je moguće da smo omanuli? Zar nismo sa Miloševićem počistili i svaki pomen Srpstva? Gde smo se prevarili? Pa zar im nismo ponudili sve? Kako je moguće da se toliki mladi ljudi, posle svega, još uvek okreću tim interesovanjima? Ko je krivac za to?

Jedini velikodemokratski, slobodoljubivi odgovor glasi: „Krivi su oni koji su to dopustili još 1999. i oni koji to i dalje dopuštaju."


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST