Tršić - 70. Vukov sabor >

Recital pored Žeravije

Na jubilarnoj, najstarijoj i najpoznatijoj, kulturnoj manifestaciji u Srba ništa kako dolikuje. Ni programa, ni zvanica, ni publike. Sebi obraz osvetlali jedino profesor doktor Ljušić i glumački par Tadić. Ostali nisu stigli, jer su, i valjda, glasali za sebe

U pozivnici za ovogodišnji 70. Vukov sabor piše da je prvi Sabor održan 1933, a da je do prekretnice u razvoju najstarije i najmasovnije kulturne manifestacije u Srbiji došlo 1964, na stogodišnjicu Vukove smrti. Od tada je bilo prestižno na Saboru i biti i učestvovati. Na otvorenoj pozornici izvođena su najznačajnija scenska dela, Sabor su otvarali akteuelni državnici, u programima su učestvovala najznačajnija imena kulture. Ove godine, na okrugli jubilej, završnog dana, Radoš Ljušić je pročitao svoj, sa potpisom, referat, upravnik Narodnog pozorišta Ljubivoje Tadić je, u svojoj režiji, i sa suprugom Anđelkom, izveo recital pod nazivom Sanopis o slobodi, na stihove Darinke Jevrić i Srboljuba Mitića. Porodični recital, iza koga stoji pečat Narodnog pozorišta, već je izvođen raznim prigodama, i tek će biti izvođen, jer u nas jubileja ima.

Od ostalih programa, u sedam dana Sabora, ‘ajde da pomenemo, bilo i Veče Vukove zadužbine iz Gajdobre koje je predstavilo Bilten, bilo i veče amaterskog dokumentarnog filma, koncert pevačkog društva, izložba slika, koncert hora iz Lazarice... Pokroviteljstva se prihvatila četiri ministarstva, bilo i jakih sponzora. Vele, pare nisu mogle da se potroše, a sve ličilo ninašta, manjak publike, završnog dana nijednog državnog funkcionera, crkvenog velikodostojnika, akademika, umetnika od imena... Pošto je bio izborni dan, a zna se kakva je bila izlaznost, moguće da su državni, i drugi, funkcioneri glasali sami sebe.

SVI SA "Ć" BEDžOM: Samo što, pre Loznice, skrenusmo ka Tršiću, prođoše nas policijska kola pod uzbunom, iza, pa u kolima, istoričar Radoš Ljušić. Na ulazu u tršićki kompleks, u osnovnoj školi Vukovog imena, izložba Srpskih službenih uniformi iz XIX veka, takoreći unutra, u kompleksu, sve plakat do plakata, sve sam Bogoljub Karić, sva sama Snaga Srbije, to zvučnici, to pesma, i to oni’ karićki, Srbijo naša bajko, Srbijo oče i majko... Od Karića dalje sve same tezge, sve tradicionalno, medenjaci, šajkače, opanci, ikone, ima i knjige, suveniri razni, ima i šantelije. Usput, pored reke Žeravije, na tradicionalno pobodenim daskama velike srpske misli, ‘ajde poslovice, s jedne strane daske, I crna krava ima bijelo mleko, s druge, Nije čo’eku žao na malo, nego na nepravdu.

Na ulazu u prostor, ograđen pletenim plotom, zastave Sabora, neka ko izložba, biće slika. Unutra Vukova rodna kuća, crkva brvnara, letnja pozornica, ispred velika dženarika, prirodni amfiteatar, gore šuma. Kad od ulaza eto kolone, napred, jašta nego razapeta, velika srpska zastava, gore po crvenoj pozadini velika slova, Ćirilica, dole, na belom, Ne gazi ćirilicu. Kolona, u rasporedu, svi sa Ć bedžom, transprentima, Siti smo ravnopravnosti u srpskom jeziku, udari pred binu, stade da se okreće, raspoređuje, Malo tamo da vide ljudi, bi aplauza, kolona krenu ka bini, vratiše je, iznova se rasporediše, stadoše ko za slikanje, uđoše i razapeše se po publici.

SITI SMO RAVNOPRAVNOSTI U SRPSKOM JEZIKU: Državno-crkvena publika

Publike slabo, jedan iz organizacije nas uverava da će to sve biti puno kad hor ode u publiku. Samo što se jedna gospođa reče o Ljušiću, pa jednom do sebe, Muškarac koji fino izgleda, lepo priča plus nacionalista, eto ti lično Ljušića u pratnji oficira, jednog što liči na Gradimira Nalića. To muški korača, naočare, crno odelo, bela košulja, a kravata, žuto-siva, i kosa crna, muška, a ten, crn, crn. Ipod šume dunuše fanfare, digoše saborsku zastavu, izađe hor, Mokranjčeva Himna Vuku, to sve, ko na himnu, ustade. Voditeljka Ljiljana Blagojević objavi da je počeo 70. Sabor u Tršiću, koji je najstarija i najpoznatija kulturna manifestacija u Srba, pridruži joj se kolega Glumac, Sabor nastoji da bude stecište svih koji kulturu Srbije doživljavaju kao deo otvorene evropske baštine, mesto vlastitog nacionalnog identiteta...

Izađe direktor lozničkog Centra za kulturu, imena Slobodan Krstić, umesto najavljenog predsednika opštine – koje vele nije zgodno da ovaj drugi govori u izborni dan – i reče kako smo se skupili da čuvamo tradiciju. Reče i, ko da je virio u Ljušićev referat, da su ovde sabrana tri bitna stuba srpske države, Karađorđeva sablja, Miloševa diplomatija i Vukovo pero. Onda pozdravi, tim redom, delegaciju opštine Šavnik, predstavnike SPC-a, vojske SCG, Društvo za zaštitu ćirilice, Srpsku zajednicu iz Temišvara, delegaciju Bratstva "Karadžić", mlade slaviste, glavnog sponzora. I najavi profesora doktora. Stade profesor doktor Ljušić u čisto srpski stav, ne pročita naslov rada, Vukov sabor, prvo sve pozdravi, evropski i tradicionalno, sa Dame i gospodo, počitajemi slušatelji, pa kad uze da se izlaže, Srpska istorija iznedrila je tri voždaKarađorđa, Miloša i Vuka. Prva dvojica zvanično su nosila vladarsku titulu još u doba Revolucije, treći je ovo zvanje dobio kasnije, i ono nije imalo vladarski oreol... Baš je delovao profesor doktor, baš su delovale njegove reči, Vožd Karađorđe je nosilac oslobodilačkog, knez Miloš socijalnog, a Vuk Karadžić kulturnog procesa srpske revolucije... I nastavio je da deluje, jedno po’ sata, sve do poente, Ako nas je herojska ideja dovela ovde gde smo, ako diplomatskoj nismo dali da se iskaže, pokušajmo, početkom ovog veka, da iznedrimo tu spasonosnu državotvornu ideju, sa osmišljenom kulturnom podlogom, time što ćemo oplemeniti čuvenu srpsku herojsku vertikalu čiji su stubovi Obilić, Karađorđe i Mišić, diplomatskom veštinom Svetog Save i kneza Miloša, čak i pod uslovom da ne tragamo za četvrtim voždom.

KO MEĆE PRST: Onda na scenu izađe glumac i upravnik Ljubivoje Tadić, sa suprugom Anđelkom, izađoše i braća Teofilović, te nekoliko muzičara za udaraljkama i duvačkim instrumentima. Glumac Tadić glumački reče naslov dela, Sanopis o slobodi, udariše doboši, i poče koncert, kako je ovu adaptaciju stihova nazvao režiser Tadić. I bi glumac Ljubivoje, bi glumica Anđelka, minute dobiše i braća Teofilović, udarači, gajde, i bi kraj. Bi i aplauz. Ustade, pa iz prvog reda, i profesor doktor Ljušić, upita se sa onima koji su hteli da se upitaju, gotovo.

Uzesmo da o dometima jubilarnog Sabora progovorimo koju sa dugogodišnjim posetiocem. Čovek nam reče da sve ovo nije na nivou jubilejske svečanosti, organizator se očito nije snašao, iako je, po pokroviteljima, četiri ministarstva, izgledalo da je iza Sabora stala cela Srbija. Ali ovde nije viđena ta Srbija, niti je sve to dostojno Vuka. Čovek smatra i da završna svečanost nije smela biti na dan izbora, te da je malo posetilaca, ne zato što je narod zaboravio na Vuka, nego zato što se oni koji treba o tome da brinu samo deklarativno pozivaju na njega, Vlada je tu trebalo ozbiljnije da postupi. A tek glavni događaj na sceni pored Žeravije, običan recital. Ne može se poveriti porodičnom krugu, ma iz kog pozorišta, da izvede ovako statičnu predstavu pod otvorenim nebom. To ne odgovara, ni jubileju ni svečanosti... Šteta, tolike pare, ali ko da nisu znali u šta da potroše...

Posle pauze na scenu izađoše folklorna društva, napuni se i gledalište, i u celom kompleksu gužva, vašar. Na izlasku iz ograđenog prostora, gde je pozornica, aktivisti "Ćirilice" postavili štand, potpisivanje "Bune za ćirilicu". Dalje tezge, a što ima knjiga, Slave, Slave u Srba, a ima i slikovnica, istorije... I imaju krstići, brojanice, medenjaci, tufahije... Ima i one misli ispisane na dasci, jedan se baš naslonio na Ko meće prst među tuđa vrata, otkinuće mu. Naslonio se, i ogrizava tufahiju. Iza rečica Žeravija, na poljančetu fijaker, dole, gore, seljak sa megafonom poziva Ajde, samo 20 dinara, napuni fijaker, pusti kajase, pa podvikne Promeniće se vlast, lopovi... Na izlasku iz kompleksa još drma Karić, Snaga Srbije, pod jednom šatrom omanje društvo, harmonika, na ‘ladno, "Belih ruža više nema"...


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST