Suđenje ubicama Ivana Stambolića >

Selektivna amnezija

Nastavak suđenja polako otkriva ne samo čudovišnost samog zločina nego i nakaznost unutrašnjeg uređenja JSO-a, Miloševićevog eskadrona smrti i oružane ruke organizovanog kriminala u Srbiji. Tim nesrećnicima kažu "ubij!", a oni pitaju samo – "koga?", jer je to, kao i prodaja narkotika, "državni posao", što reče njihov šef Ulemek. Posao je jasan: odbij "zadatak" i ode glava; a nađe se i po dvadesetak hiljada maraka. Sve ide usmeno i nasamo, obična policija ne sme ni da ih pogleda jer su oni iznad zakona zemlje, oni su "Jedinica" sa "pijetetom"

SERIJA ZLOČINA: Atentati na Vuka Draškovića na Ibarskoj magistrali i u Budvi;...

Leonid Leo Milivojević iz Knina, rođen 1974, po zanimanju konobar, a po činu stariji narednik, pripadnik JSO-a, "ne seća se" više ničega i brani se smanjenom uračunljivošću. Kad ga je, međutim, uhapsilo tokom Sablje ponašao se kao da mu je laknulo: digli su ga vrlo brzo po crti učešća u budvanskom atentatu na Vuka Draškovića, dan-dva posle 12. marta. Jedna od poslednjih očajničkih poruka Duće Spasojevića (15. mart) odnosila se upravo na njega: "Kako ste dopustili da vam obična policija uhapsi Leonida?! Ko ste vi da vas obična policija hapsi?!" itd., sve u smislu Dućinih očekivanja da se "Jedinica digne" i preuzme vlast posle ubistva Zorana Đinđića; ko zna šta je prijatelj Legija bio obećao Dući, a ovaj veselnik mu poverovao... Bilo kako bilo, Nenad Šare Škene progovorio je o hapšenju i umorstvu Ivana Stambolića 28. marta 2003; Leo Milivojević dao je iskaz 3. aprila i tada se živo sećao svih detalja tog zločina, mada je o Budvi odbio da govori.

ŽIVI KREČ: Tri crte njegove ličnosti dominiraju iskazima do sada datim (u policiji i u istrazi): samrtni strah od Jedinice i Milorada Ulemeka Legije; potpuno odsustvo moralnih osećanja, tj. razlikovanja dobra i zla; i potpuno odsustvo pravne svesti, tj. razlikovanja dopuštenog od zabranjenog. Nije on, nesrećnik, jedini: takav sistem vrednosti bio je usađen duboko u sve pripadnike JSO-A, aktivne i rezervne i to se jasno vidi iz svih predmeta za koje im se sudi. Uostalom, njihov Komandant je taj manjak moralne i pravne svesti jasno pokazao govoreći o tome kako je "švić-švić" švercovao "državni heroin" u inostranstvo.

Priča Leo kako ga je u avgustu 2000. njegov drug i kolega Dušan Maričić Gumar obavestio da Legija "ima zadatak" za njih i da hoće da se sastanu. "Tada sam ja pomislio da me Legija traži iz razloga da bi me ubio, jer smo neuspešno odradili zadatak u Crnoj Gori" (atentat na Vuka Draškovića, 15. juna 2000. u Budvi). Nije ga ubio: našli su se napolju, iza zgrade Instituta za bezbednost na Banjici, u ulici Kraljice Ane, kod VMA i Legija je Leu i Branku Berčeku Maćiju dao fotokopiju lične karte jednog lica, "koje radi za strane obaveštajne službe protiv interesa naše države. Lice se zvalo Ivan Stambolić, ali ni Leo ni Maći, kažu, nisu znali ko je on; Leu se učinilo da je Hrvat. Legija im je rekao da to lice treba da se likvidira, da nestane, da je "u interesu države da se ukloni, a ja nisam mogao da procenim da li to jeste ili nije". Kazaće i: "Nisam smeo na bilo koji način da odbijem da učestvujem u celom događaju. Osećao sam sve vreme pretnju od strane Legije za sebe i svoju porodicu... Nisam imao izbora nego da učestvujem u celom događaju." "Ponavljam, nisam mogao da odbijem ovo naređenje, niti je od 1997, kad sam došao u Jedinicu, moglo išta da se odbije", dodaće Leo kasnije. "Nisam mogao da se tome suprotstavim, smatrao sam to redovnim zadatkom, a moje je mišljenje da je on to uradio kako bi opstao, iz ličnih interesa."

...otmica i ubistvo Ivana Stambolića

Na sledećem sastanku, posle tri-četiri dana, Legija organizuje akciju sa Leom, Maćijem, Gumarom i Nenadom Bujoševićem Rambom: "Istom prilikom nas je upozorio da znamo šta nam sleduje ukoliko posao ne odradimo dobro. Znao sam šta to znači – odosmo mi ili naša familija."

Razmišljao je Legija i da Stambolića "zalije u beton u Kuli, ali neće da maleriše Jedinicu ni centar"; i to su nekakvi obziri, naravno: nije maler mala stvar, a odgovoran komandant mora da vodi računa o svemu...

TAL: Odlučeno je da Ivan Stambolić bude otet, ubijen i zakopan negde u živi kreč. Odabrana je Fruška Gora, teren koji JSO zna, jer je tamo imalo neki logor za obuku. Legija im je dodelio dva kombija i dva putnička automobila i oslobodio ih redovne službe; dan-dva kasnije priključio im je i Škeneta. Rukovodilac te ad hoc "radne grupe" bio je Rambo Kovačević. Desetak dana u smenama su osmatrali Košutnjak, kuću Stambolića i trim-stazu kojom je Ivan svakog jutra trčao. Na dan 25. avgusta Leo je bio u Novom Sadu, kod kuće, kad ga je Gumar oko deset sati pre podne pozvao i najavio da dolazi. Tog jutra su Maći i Škene pratili Ivana Stambolića i uhapsili ga preko puta Golf kluba: izašli su iz belog kombija, zaustavili ga rečima "Stoj, policija" i pokazali mu službene legitimacije – i pištolj. Uvukli su ga u kombi kroz bočna vrata, vezali mu ruke lisicama na leđa, zatvorili mu usta i oči i vezali noge lepljivom trakom. Rekli su mu da ga vode na "informativni razgovor". Čuvar parkinga video ih je; od ranije je znao Stambolića. Na novosadskom autoputu, kod odvajanja za Inđiju, našli su se Leo i Gumar sa Škenetom i Maćijem; Rambo je stigao malo kasnije i kolona od tri vozila uputila se na Frušku Goru. Sa puta Novi Sad – Irig skrenuli su posle neka tri km. u šumu. Leo i Škene razilaze se u svojim iskazima oko toga da li je rupa već bila unapred iskopana (Škene) ili da su je sami kopali (Leo); istraga je zaključila da je rupa postojala, možda delimično iskopana. Prosuli su polovinu negašenog kreča u rupu, dovukli vezanog Ivana Stambolića do nje i naterali ga da klekne. Branko Berček Maći odmakao se desetak metara, izvadio pištolj "bereta" M-72, kalibra .22 LR (5,6 mm, malokalibarski) sa prigušivačem i repetirao ga tamo, da Stambolić ne čuje; prišao mu je i ispalio mu dva metka u glavu, s leđa.

Ostatak kreča prosuli su po Stamboliću, zalili sve to vodom i zatrpali rupu. Počistili su ostatke zemlje, a mesto posuli biberom u prahu da odbiju divlje životinje koje bi mogle da počnu da kopaju i tako privuku pažnju. Navaljali su i jedan panj na mesto, da ga dopunski zaštite. Onda su se rastali: Leo, Gumar i Maći odvezli su se u Novi Sad, Škene je odvezao kombi u Kulu, a Rambo se vratio u Beograd.

Dva-tri dana kasnije, Gumar je Lea pozvao na piće i u autu mu predao žutu kovertu sa 20.000 maraka: "Evo ti, ovo je tvoj deo, znaš šta se podrazumeva – da ćutiš, inače ode glava. Takođe mi je rekao i da je Legija zadovoljan onim što smo uradili." "Fond" za ubistvo Ivana Stambolića bio je sto hiljada maraka i sva petorica dobili su po dvadeset hiljada; koliko je Legija dobio – ili zadržao od neke veće sume – ne zna se. Zna se, međutim, da je 13. maja 2001. Branko Berček Maći za Dan bezbednosti, koji se tada poslednji put slavio na taj dan, dobio neko priznanje; na proslavi se nije pojavio on, nego jedan sasvim drugi pripadnik JSO-a koji se predstavio kao Berček i primio priznanje. Tumačenje je očigledno: Legija se plašio da Berčeka na televiziji neko ne prepozna, bilo iz Budve, bilo sa Košutnjaka, bilo s nekog trećeg mesta.

Kad je Škene, u martu 2003, u pritvoru doneo odluku da se kandiduje za svedoka-saradnika, ponudio je i saznanja o ubistvu Ivana Stambolića. Istražnog sudiju iz Sremske Mitrovice i policiju odveo je na mesto gde je Stambolić ubijen i zakopan. Dalje je bilo lako.

Svaka zavera, pa i ona najbolje organizovana, uvek će zavisiti od zaverenika: jedino oni mogu da je rasvetle, ako ne može niko drugi. Sada vidimo zašto je zakonodavstvo u borbi protiv organizovanog kriminala naišlo na toliki otpor i izazvalo toliku paniku kod Zemunaca i njihovih prijatelja. Bilo im je jasno kuda institucija svedoka-saradnika vodi.

Napori da se sudbina Ivana Stambolića rasvetli, koliko god herojski da su bili, ostali bi uzaludni da Škene nije propevao. Slično je i sa istragom o ubistvu Zorana Đinđića, uostalom. Prisetimo se: Slobodan Milošević cinično je porodici odgovorio da su "kasno prijavili" nestanak; lagao je, po običaju. Kiri Gligorovu rekao je da su "granice blizu", a njegova lažljiva propaganda posle je servirala priče o Stambolićevim navodnim poslovnim kontaktima u Crnoj Gori i Republici Srpskoj. Policija je, zbog svedočenja čuvara parkinga, proverila sve bele kombije – osim onih u vlasništvu Državne bezbednosti, to jest. Skoro tri godine svima je bilo jasno ko je "nestao" Ivana Stambolića, ali oni koji su znali – od Miloševića, preko Radomira Markovića, Vlajka Stojiljkovića i galerije likova iz JUL-a, RDB-a i JSO-a, zaključno sa izvršiocima – ćutali su ili su bezočno lagali. Sada je, međutim, sve jasno; čak ni advokat Slobodan Milivojević, Legijin branilac i savetnik izvesne nevladine organizacije sa sedištem u Zemunu, više nema nijednu fantastičnu teoriju u rukavu.

Uskoro će se sličan razvoj događaja ponoviti i na suđenju zaverenicima koji su ubili Zorana Đinđića (i još tridesetak drugih): pojaviće se video-snimci osporavanih iskaza; Specijalno tužilaštvo ponudiće nove dokaze i dokaze koji osporavaju odbranu optuženih. Svemu dođe kraj, pa i Legijinom odlaganju da iznese odbranu na najvažnije okolnosti: uskoro će morati ili da se izjasni ili da odabere ćutanje.


 

A gde je deset i po kila?

A gde je deset i po kila?

Mala anketa "Vremena" među poznavaocima materije donela je jednoglasan odgovor da je tih deset i po kila "klepila" ekipa iz JSO-a u jednom od transporta. Milorad Ulemek, dakle, zasniva svoju teoriju o prodaji državnog heroina u inostranstvo na deliću istine, kao svaki vešt lažov

U izveštaju MUP-a Srbije o tvrdnjama Milorada Ulemeka da je prodavao državni heroin, dostavljenom Specijalnom tužilaštvu za borbu protiv organizovanog kriminala i još nekim institucijama, kaže se, između ostalog i da je u trezoru br. 3 zgrade MUP-a u Kneza Miloša br. 102, a na zahtev tadašnjeg rukovodstva RDB-a (Jovica Stanišić) bilo smešteno 563,1 kg heroina, preuzetog od carine po Centru RDB-a Niš. Krajem 1998, predviđajući bombardovanje, "po usmenom nalogu Radomira Markovića, trezor je komisijski otvoren i heroin prebačen u preduzeće Srbijašume na Senjaku" (reč je o vili u Banjičkih žrtava). Od svih mesta odabrane su baš Srbijašume, ali neka, svejedno – za sada. Izveštaj dalje kaže da "ne postoji komisijski zapisnik, a transport su obezbeđivali pripadnici JSO-a uz prisustvo Branka Crnog, tadašnjeg pomoćnika načelnika RDB-a Srbije. Po izjavi Radoslava Kandića (tadašnjeg šefa Odseka za objekte posebne namene u okviru VIII Uprave RDB-a), u preduzeću Srbijašume heroin je delom prepakovan" i prenet u trezor Komercijalne banke u ulici Svetog Save 14; ključ je bio kod Branka Crnog.

E sad: izgleda da "prisustvo" Branka Crnog pored pripadnika JSO-a koji obezbeđuju heroin nije bilo dovoljno; nije jasno ni šta je tu trebalo da se "prepakuje" u vili Srbijašuma.

Naime, kad je 22. februara 2001. taj heroin zaplenjen i izmeren, ispalo je da ima 554,6 kilograma, to jest da fali 10,6 kilograma; to je opisano kao "razlika između pronađene i primljene" količine. Dakle: nema zapisnika navodne komisije koja je heroin preuzela iz zgrade MUP-a u Kneza Miloša 102; JSO je "obezbeđivao" usput; u vili Srbijašuma heroin je "prepakovan"; ne kaže se kako i zašto; ne kaže se ko je prenosio "pronađenu" količinu od trezora Komercijalne banke u Svetog Save 14, gde je vaga bila neispravna, do ispravne vage na kojoj će biti "primljena". Da li je "pronađena" količina bila procenjena "odokativnom" metodom ili je tu bilo neke prateće dokumentacije na osnovu koje se došlo do razlike od 10,6 kilograma? Da li je i koliko vaga bila neispravna? Kad se meri krompir u vrećama, ova greška na vagi beznačajna je; kad se meri čisti heroin (93 odsto) – deset i po kila predstavlja ogromne pare i ogromnu opasnost po narodno zdravlje. Cena bi, otprilike, bila najmanje 212.000 evra na ulici u Beogradu; ima zemalja gde je zarada još veća.

Mala anketa "Vremena" među poznavaocima materije donela je jednoglasan odgovor da je tih deset i po kila "klepila" ekipa iz JSO-a u jednom od transporta. Milorad Ulemek, dakle, zasniva svoju teoriju o prodaji državnog heroina u inostranstvo na deliću istine, kao svaki vešt lažov.

To je, međutim, manje važno; mnogo je važnije to što nijedno tužilaštvo, od 22. februara 2001. do dana današnjeg nije osetilo za shodno da optuži Mihalja Kertesa Braciku, Jovicu Stanišića, Radomira Markovića, Branka Crnog, Radoslava Kandića, Nikolu Ćurčića (za koga Crni tvrdi da mu je bez zapisnika predao ključ trezora), Milorada Ulemeka i druga umešana lica za krivična dela protivpravnog prisvajanja i držanja narkotika sa namerom prodaje; za neprijavljivanje krivičnog dela itd., našlo bi se tu još. Uprkos svojoj zakonskoj obavezi da po saznanju o izvršenom krivičnom delu postupe, naša tužilaštva ćute.

M.V.


POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST