Srbija i NATO >

Cepanje tužbe

Političke reakcije na Draškovićev predlog o povlačenju tužbe protiv NATO-a uglavnom su bile lišene jakih reči, ali se između redova jasno moglo pročitati, pogotovo među ministrovim koalicionim partnerima, kako smatraju da sa povlačenjem tužbe ne bi trebalo žuriti, niti u tom poslu previše solirati

IZBOR: Grdelica 1999...

Kada je u aprilu ove godine Međunarodni sud pravde u Hagu započeo petodnevnu procesnu raspravu o pet godina staroj tužbi SRJ protiv država NATO-a, u Beogradu se nekako u pola glasa priželjkivalo da se čitav ovaj spor, poveden još u Miloševićevo vreme, okonča do sredine juna i to tako što bi se Sud proglasio nenadležnim. Računalo se da bi to zapravo bila situacija u kojoj bi i "vuk bio sit i sve ovce na broju". Gubitak spora koji država po svemu sudeći ne može (a i ne gori od želje) da dobije, olakšao bi ulazak Srbije i Crne Gore u Partnerstvo za mir, odluka da se pocepa naša tužba protiv NATO-a pripala bi sudijama Međunarodnog suda pravde umesto domaćim političarima, koji bi u tom slučaju jednostavno slegli ramenima i rekli "tu se ništa ne može", a time bi i ogorčenje domaćeg stanovništva otišlo na sasvim drugu stranu.

Jun je odavno prošao, mogućnost da uđemo u Partnerstvo za mir odložena je za neka druga vremena (ne samo zbog spora sa zemljama NATO-a već i zato što general Mladić nije stigao u Hag), a sudije onog drugog haškog suda pred kojim se sudi isključivo državama još se ne oglašavaju oko toga da li su uopšte nadležne da raspravljaju o tužbi naše države. Svih osam tužbi je tako i dalje na broju, jedino se prošle nedelje oglasio jedan drugi Vuk (Drašković), gladan izgleda odlučnijih poteza države na međunarodnom planu. Ministar spoljnih poslova SCG procenio da je došao trenutak da se naša haška tužba protiv osam država NATO-a najzad povuče.

...i Međunarodni sud pravde

"Ta tužba je podneta u vreme NATO bombardovanja i ona je pisana antipameću, tipičnom za režim Slobodana Miloševića", izjavio je u intervjuu "NIN-u" Drašković. "Prvo nije tužen NATO, nego osam zemalja članica, i to po nekom izboru bračnog para. Ali sve to ostavimo po strani. Taj rat je prošao. Milošević je otišao. Mi za svoj državni interes proglašavamo ulazak u Partnerstvo za mir i članstvo u Evropskoj uniji i NATO-u. Možemo li ići u NATO i Partnerstvo za mir sa tužbama protiv vodećih zemalja u Partnerstvu za mir i NATO-u? Ne možemo. Mogu li Hrvatska i Bosna da budu sutra sa nama u Partnerstvu za mir i NATO-u sa tužbama protiv Srbije za genocid, agresiju i tako dalje? Ne mogu. Zato smatram da bi najbolje rešenje bilo za sve nas da povučemo tužbe protiv svih, da se okrenemo budućnosti, a da o nadoknadi imovine, nematerijalne štete porodicama ubijenih, postižemo političke dogovore i sporazume u interesu ljudi", predložio je Drašković, koga su sa različitih strana odmah stigle i optužbe da je ponovo bio brz i lak na rečima, odnosno da vodi privatnu spoljnu politiku.

Na pojedinim domaćim sajtovima, neki od onih koji vole da komentarišu politička zbivanja i izjave političara (čak i po ovoj letnjoj vrućini) tvrdili su da odluka o povlačenju tužbe protiv osam zemalja NATO-a može uslediti samo posle opštenarodnog referenduma, nikako u kabinetima političara. Draškoviću je pripisano i mnogo toga što nije rekao – optužili su ga da će jednoga dana izgleda moliti NATO države da prihvate od nas izvinjenje i novac kao nadoknadu što im je za vreme bombardovanja SRJ oboren jedan avion F-117. Na ministra spoljnih poslova posebno je bio ogorčen Žarko Rakić iz Batajnice, otac trogodišnje Milice koja je za vreme bombardovanja 17. aprila 1999. poginula dok je sedela na noši u kupatilu. Prilično gorkim rečima Rakić je Draškoviću zamerio što se bori za zadovoljenje pravde na ličnom planu i insistira na gonjenju i suđenju ubicama sa Ibarske magistrale i Budve, a istovremeno zaboravlja bol onih čija su deca stradala pod bombama NATO-a zarad ulaska u Partnerstvo za mir. "Zašto Drašković ne traži da se Bracanović i Rade Marković i drugi oslobode, kad već predlaže oprost ubicama moje ćerke?", prilično gnevno zapitao se otac Milice Rakić.

Političke reakcije na Draškovićev predlog o povlačenju tužbe protiv NATO-a uglavnom su bile lišene jakih reči, ali se između redova jasno moglo pročitati, pogotovo među ministrovim koalicionim partnerima, kako smatraju da sa povlačenjem tužbe ne bi trebalo žuriti, niti u tom poslu previše solirati. Odnosno, kako je neophodno neuporedivo više balansirati da bi se istovremeno uticalo na BiH i Hrvatsku da povuku tužbe protiv SCG pred Međunarodnim sudom pravde. Tako je, na primer, Ksenija Milivojević, portparol G17 plus, rekla za agenciju Beta da bi bezuslovno povlačenje tužbe protiv NATO-a moglo da dodatno ugrozi međunarodni položaj SCG. Po njenom mišljenju, bezuslovno povlačenje tužbe protiv NATO-a ugrozilo bi kredibilitet države oko tužbi BiH i Hrvatske i otežalo našu poziciju. "To ne bismo smeli da dozvolimo zbog čega u razgovorima sa NATO-om treba voditi računa da ne budemo na velikom gubitku." I čelnici Nove Srbije naglašavali su ovih dana kako je reč o veoma "osetljivom pitanju" o kome mora da bude postignut konsenzus među strankama koje čine Vladu, ali i sa predsednikom Srbije Borisom Tadićem. I u Novoj Srbiji insistiraju pre svega na bilateralnim razgovorima sa BiH i Hrvatskom o povlačenju tužbi kojima ove dve države traže od SCG da plati ratnu odštetu. Predsednik Srbije Boris Tadić takođe nije zagovornik jednostranog povlačenja naše tužbe protiv NATO-a. "Da bismo doneli novu klimu razumevanja na ovom prostoru, uspostavili nove principe ekonomske saradnje, podigli standard građana i obezbedili nove političke odnose, sve tužbe bi trebalo da padnu istovremeno", u više navrata je isticao novi predsednik Srbije. Ni u DSS-u nemaju ništa protiv povlačenju tužbe protiv NATO-a, ali i oni sve to povezuju sa tužbama Hrvatske i BiH u kojima se traži enormna ratna odšteta. Draškovićev predlog najoštrije su osporili radikali, koji su povodom ideje o povlačenju tužbe zahtevali vanrednu sednicu Skupštine Srbije i predložili usvajanje dokumenta kojim bi se povlačenje tužbe na vreme sprečilo.

REPOVI: Sa tim da u evroatlantske integracije ne bi trebalo ulaziti sa "repovima" prošlih vremena slažu se inače svi na ovdašnjoj političkoj sceni. Jedino za tako nešto neće ni da čuju u Zagrebu, a posebno u Sarajevu, gde uporno ističu kako ih svaka presuda pred Haškim tribunalom, pred kojim se sudi pojedincima optuženim za ratne zločine, značajno približava i presudi protiv SCG pred Međunarodnim sudom pravde. U sedištu NATO-a, tamo gde zvanični Beograd uporno upire pogled kad god se pomenu bosanska i hrvatska tužba protiv SCG, kažu da oni s tim nemaju ama baš ništa. Generalni sekretar NATO-a Jap de Hop Shefer izjavio je ovih dana u Briselu da je povlačenje tužbi koje su BiH i Hrvatska podnele protiv nekadašnje SRJ Međunarodnom sudu pravde u Hagu problem čije je rešenje isključivo "na Balkanu".

U Hagu bi uskoro, dakle, mogli da našu tužbu protiv osam zemalja NATO-a (Belgija, Kanada, Francuska, Nemačka, Italija, Holandija, Portugal i Velika Britanija) proglase ništavnom. Sud bi to mogao da učini na dva načina: pre svega mogao bi da tehnički presudi da nije nadležan jer SRJ u martu 1999. godine nije bila članica UN-a i samim tim nije bila u prilici da bilo koga tuži pred sudom Ujedinjenih nacija. Tužba iz Beograda mogla bi da bude odbačena kao ništavna i zbog toga jer se države NATO-a tuže za genocid počinjen tokom bombardovanja SRJ, a Sud bi lako mogao da zaključi da genocida nije bilo. Kršenja međunarodnog prava, zločina protiv čovečnosti, ubijanja nedužnih ljudi i bombardovanja civilnih ciljeva, svakako jeste, što je za Sud premalo da zaključi kako je neko u NATO-u planirao genocid protiv ovdašnjeg stanovništva. Pitanje je, međutim, da li će pred ovim sudom ikada i doći do rasprave o tome da li je intervencija NATO-a bila protivna međunarodnom pravu i da li se tu uopšte radilo o "humanitarnoj intervenciji" i kakvu pravnu odgovornost takva intervencija povlači? Najverovatnije je da se do suštine spora neće ni stići i da će se čitava priča o tužbi SRJ iz 1999. godine protiv zemalja NATO-a završiti na procesnoj strani ove tužbe.

Kada se pre nekoliko meseci u Hagu pred Međunarodnim sudom pravde raspravljalo o nadležnosti ovog suda povodom tužbe naše države, neki od pravnih zastupnika zemalja NATO-a nisu poricali da je tokom bombardovanja bilo svega, ali su poricali genocidne namere. Tako je zastupnik Portugala Migel Teleš smatrao da tužba SRJ iz 1999. godine nije bila pravno zasnovana jer se u njoj navodi da se genocid može prepoznati u tome što je meta napada NATO-a bilo celokupno stanovništvo. Teleš je zastupao tezu kako je namera članica NATO-a bila da se bombardovanjem zastraši civilno stanovništvo i da se to ne može izjednačiti sa genocidnom namerom da se čitava populacija uništi. Pravni tim Kanade je u toj raspravi potegao sasvim drugačiji argument – po njima je tužba neprihvatljiva jer se ne odnosi i na SAD, koje su bile glavni akter spora. Na taj paradoks je ovih dana podsetio i profesor Fakulteta političkih nauka Predrag Simić jer su avioni SAD bacili 95 odsto svih bombi koje su pale na SRJ, a tužba protiv te zemlje nije podneta jer Amerika ne priznaje Međunarodni sud pravde u Hagu. Puna istina o tome kako se Amerika "izvukla" od tužbe koju je podnela SRJ teško bi se mogla svesti na objašnjenje ministra Draškovića o posebnom "izboru bračnog para" koji je tada vladao državom. SAD su zaista osporile nadležnost ovog suda pre svega time što nisu prihvatile Konvenciju protiv genocida, tako da se ta konvencija protiv njih u Hagu nije mogla koristiti. Takođe, Amerika nije dala izjavu kojom dozvoljava Međunarodnom sudu pravde da rešava njene sporove sa drugim državama. Amerikanci su tako nešto poslednji put učinili osamdesetih godina, kada su vodili spor sa sandinističkom Nikaragvom. U udžbenicima međunarodnog prava taj slučaj se danas obavezno pominje: Sud je 1986. odlučio da SAD moraju da isplate odštetu Nikaragvi, od čega se zvanični Vašington kasnije odbranio promenom režima u Managvi.

U svakom slučaju, kao država, žestoko smo zaposlili dva od tri međunarodna suda u Hagu (jedan je, doduše, i osnovan da bi se bavio isključivo zločinima počinjenim na teritoriji bivše SFRJ). Pred Međunarodnim sudom pravde, pravni tim koji je do sada zastupao interese države često je morao da se pred istim sudijama upušta u pronalaženje raznih pravničkih "abrakadabra" umeća ne bi li bar donekle logički uobličio poziciju države koja je danas najveći svetski parničar. U raspravi po bosanskoj tužbi, država je, na primer, pokušavala da objasni da u periodu od 1992. do 2000. nismo bili članica UN-a zbog čega Sud ne bi trebalo da bude nadležan. To isto su u aprilu tvrdili i pravni timovi Belgije, Holandije, Kanade i Portugala, koji su povodom naše tužbe protiv osam zemalja NATO-a dokazivali da Sud ne može biti nadležen jer je tužbu podnela država koja nije sedela u UN-u (iz čega proizlazi da bi nam u ovom sporu odgovarala sasvim drugačija pozicija nego u onom bosanskom).

Svi ovi procesi su prilično skupi, dugo traju i usporavaju približavanje SCG međunarodnim integracijama, posebno Partnerstvu za mir. Možda je i zbog svega toga Vuk Drašković požurio da bar donekle smanji listu skupih (u slučaju tužbe protiv NATO-a i prilično bezizglednih) parnica koje trenutno vodimo u "palati mira" u Hagu. Ali, mogli su do sada i oni koji su razlupali ovu zemlju i čiji su avioni prečesto bili brži od bilo kakvog razuma da u ime budućeg partnerstva zakrpe bar poneki krater koji su ostavili za sobom. Kad već nije tako, možda je zaista najbolje sačekati još koju nedelju da se sudije vrate sa odmora i same, bez Vuka, pocepaju našu tužbu.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST