Vlada Srbije protiv Udruženja industrijalaca >

Neka se pripremi...

Šta povezuje "slučaj MK Komerc" i smene čelnih ljudi Komercijalne i Vojvođanske banke povezuje želja Vlade da prekomponuje "poslovnu elitu" i uticaj na "veliki profit"

U CENTRU PAŽNJE: Mlađan Dinkić,...

Prošlonedeljna ofanziva Vlade Srbije u bankarskom i spoljnotrgovinskom sektoru može se, manje ili više racionalno, interpretirati na različite načine, ali se, onima koji smatraju da se stvari moraju nazvati pravim imenima, nameće utisak da je suština u tome da je aktuelni, legalni centar političke moći u Srbiji rešio da stavi pod kontrolu naizgled nedodirljiv "otuđeni centar" ekonomske moći, koji se formirao još u doba Miloševićevog režima, a koji je preko Udruženja industrijalaca i preduzetnika Srbije i Crne Gore tokom prošle godine pokušao da se institucionalizuje i kao neka vrsta "paralelne vlade", pošto se nakon ubistva premijera Đinđića ispostavilo da je Živkovićeva ekipa "preslaba" da održi ravnotežu moći u državi.

Neko može reći da se prošlonedeljno pokretanje predistražnog postupka protiv Srdana Ilina, generalnog direktora novosadske kompanije MK Komerc (u vlasništvu Miodraga Kostića), u vezi sa reeksportom šećera u Evropsku uniju, glatko prihvatanje neopozive ostavke Ljubomira Mihajlovića, dugogodišnjeg predsednika Komercijalne banke u Beogradu, ponovna debata o jednom već odbačenom predlogu o uvođenju akciza na dizel gorivo u Skupštini Srbije i naprasna smena Srđana Mihajlovića, direktora Vojvođanske banke u Novom Sadu – ne mogu "povezati" u jedinstvenu državnu akciju i nazvati "ofanzivom" Vlade protiv nekakvog "osamostaljenog" centra ekonomske moći, te da i spominjanje Udruženja industrijalaca u tom kontekstu – nije korektno, pošto ga već duže vreme ne spominju ni sami njegovi osnivači.

...Ljubomir Mihajlović,...

DRŽAVNA AKCIJA: Ovo Udruženje, na primer, više ne spominje čak ni Bogoljub Karić, jedan od inicijatora njegovog osnivanja, mada i sam učestvuje u predizbornoj kampanji za junske predsedničke izbore, pa bi bilo prirodno da istakne da je on predsednički kandidat upravo tog Udruženja industrijalaca, dakle onih "uspešnih ljudi" o kojima stalno govori. Ipak, neke okolnosti upućuju na zaključak da su svi pobrojani događaji u bližoj ili daljoj vezi, pa se čak i spomenuta "defanziva" Udruženja industrijalaca može dovesti u vezu sa Vladinom "ofanzivom". Jer, to što još nemamo vesti da li je od Mobtela (to jest od Karića) Dinkićevo Ministarstvo finansija ponovo naplatilo jednom već povraćeni porez na ekstraprofit i što najavljeno "preispitivanje" strukture vlasništva ove telefonske kompanije (za 1. maj ove godine) opet kasni, verovatno više znači da krajnji ciljevi (hipotetične) "ofanzive" još nisu dosegnuti, nego što upućuje na zaključak da se od njih odustalo. Uostalom, tako nešto je nagovestio i sam potpredsednik Vlade Srbije Miroljub Labus (u emisiji RTS-a, pod simptomatičnim naslovom "Neka se pripremi...") ističući otvoreno da se ostavka šefa Komercijalne banke ne može interpretirati kao "lični čin", te da se državna akcija u toj banci mora shvatiti kao briga Vlade za sudbinu državnog kapitala (da ovlaš sažmemo njegove stavove u toj emisiji). A i Mlađan Dinkić je (17. maj) već natuknuo da će privatizacija telekomunikacija i raščišćavanje vlasničke strukture Mobtela sada biti prioritet Vlade Srbije.

Svi oni koji smatraju da zapravo nije reč o sukobu Koštuničine vlade sa Udruženjem čije su članstvo okupili Mihajlović, Karić, Kostić i još neki bogati ljudi Srbije, nego da je reč o tome da G17 plus gore spomenutim akcijama zaokružuje monopol uticaja na preostale ekonomske resurse Srbije – čini se da ne prate pažljivo šta govore čelnici DSS-a. Prvo, u bankarskim krugovima dobro je poznato da je još Đinđićeva vlada, posle početnog koškanja i sa vlasnikom BK grupe (ona ga je prvo i "skratila" za ekstraprofit) i sa glavnim menadžerom Komercijalne banke – našla polja zajedničkog interesa i da je (verovatno na mig samog pokojnog premijera), posebno u Vojvodini, pokušala da "odvoji" G17 plus od sponzora i finansijera, podupirući zdušno Udruženje industrijalaca, koje je trebalo da okupi istu "ciljnu grupu" na koju je računala i novoosnovana stranka eksperata. Živkovićev kabinet je kasnije samo nastavio ovim već utvrđenim pravcem "združenog" delovanja i međusobnih kompromisa, pa se dešavalo da Čeda Jovanović (eks-potpredsednik te vlade) i Bogoljub Karić bukvalno "predsedavaju" srpskim bankarskim sastancima uoči proteklih decembarskih parlamentarnih izbora (mada je Karić u to vreme već samo vlasnik jedne banke bez dozvole za rad). Preko "grehova" vodećih ljudi Udruženja industrijalaca tog tipa – DSS očigledno ne prelazi lako, jer su i sam Koštunica i njegov predsednički kandidat Maršićanin već više puta izjavili da su za takvu Srbiju u kojoj će vladati institucije, a ne pojedinci koji su uz pomoć prethodnih vlada stekli ekonomsku moć na štetu naroda i države.

...i Miodrag Kostić

PRAVO I PAPIRI: Prema tome, zasad nema indicija da su DSS i G17 plus međusobno podozrive u pogledu "prekompozicije" rasporeda snaga u ekonomskoj eliti Srbije, što, naravno, može da se pojavi u nekoj kasnijoj fazi kada budemo videli ko će biti "glavni korisnici" Vladinog "čišćenja" državnog ekonomskog dvorišta. (S tim u vezi valja zapaziti da su neki poslanici trećeg partnera vladajuće koalicije, poslanici Nove Srbije ministra Velje Ilića, u prvoj raspravi o akcizama na dizel gorivo, valjda pod "pritiskom" naftne mafije, glasali protiv vladinog predloga, ali, prema onome što je procurilo iz vladinih krugova i što se vidi u ponovnoj raspravi, verovatno je da će popraviti svoje ponašanje pri konačnom odlučivanju o istoj stvari).

Prema dosad objavljenim reakcijama na poslednje vladine poteze iz krugova novca, nafte, telekomunikacija i spoljnotrgovinskih špekulacija – vodeći ljudi kapitala u Srbiji uzdaju se sada u "pravnu državu", jer, navodno, za sve poslove imaju "uredne papire" poreskih i carinskih organa i "pozitivne nalaze" mnogobrojnih inspekcija, državnih komisija, pa i prethodnih vlada i ministarstava saveznog ili republičkog nivoa.

Zasad je u tom smislu najbučniji Miodrag Kostić, vlasnik MK Komerca i četiri vojvođanske šećerane, koji i inače ima najteži zadatak: da dokaže da kompanija koja inerviše dve trećine proizvodnje i lavovski deo unutrašnjeg i spoljnog prometa šećera u Srbiji nema blage veze sa "šećernom aferom", koja već duže od godinu dana blokira sve odnose Srbije i Crne Gore sa Evropskom unijom. U tom smislu, potpredsednik Vlade Miroljub Labus je, očigledno, postupak protiv odgovornih u MK Komercu, oko utvrđivanja je li ta kompanija nelegalno reeksportovala 65 šlepera šećera (svega 1500 tona), ponudio kao aperitiv predsedniku Evropske vlade Krisu Patenu, pred nedavne razgovore o problemima koji stoje na putu Srbije u Evropu. Taj postupak zavisi najviše od policije i pravosuđa, koje sada direktno "reformiše" Koštuničina stranka.

Kostićevo insistiranja na "pravnoj državi", pa i pretnja s protivtužbom prema Labusu mogli bi se shvatiti i kao igra na "legalistički kontinuitet" koji je godinama zagovarala Koštuničina stranka, pa u tom smislu i na iznenadnu "nezavisnost sudstva", koja je, navodno, u porastu. No, sva je prilika da se i tu udara na čvrsto zamandaljena vrata, jer je sam premijer Koštunica baš ponovno otvaranje "šećerne afere" već spomenuo na jednom predizbornom mitingu, pa je naglasio da je do kompromitujućih dokaza protiv njenih aktera njegova vlada došla za dva meseca, dok ona prethodna ništa nije učinila čitave dve godine. Da li će Jočićeva policija, međutim, doći i do dokaza o zloupotrebama pri reeksportu preostalih 90.000 tona šećera, o čemu još ništa ne znamo, faktičko je, a ne teorijsko pitanje, s obzirom na to da su se najveća bogatstva u Srbiji proteklih godina sticala upravo obezbeđivanjem "urednih papira". A baš je Koštuničina stranka čuvena po brizi da se ne ugroze ljudska prava "proizvođača" tih papira (kontinuitet pravnog poretka, dakle, ima svoju cenu).

KljUČNA MANA: Miodrag Kostić se u proteklih godinu dana, sa gledišta "urednih papira", verovatno dobro pripremio za eventualnu zvaničnu policijsku istragu i eventualni sudski postupak protiv njegove firme, a verovatno se uzda i u okolnost da pravni poredak SCG nije jedinstven, što raznim "filter firmama" iz Crne Gore omogućava da stalno imaju dovoljno posla u spoljnotrgovinskim operacijama kompanija iz Srbije. No, kada se biznis i politika pomešaju, obično na kraju nastrada ili jedno ili drugo, pa je šteta, koju Kostić i čitava linija šećera, zbog predistražnog postupka i pratećeg publiciteta, već mogu da uknjiže, sigurno velika.

Na konferenciji za štampu koju je Kostić organizovao 17. maja, on je kao glavni argument u svoju odbranu izneo stav da, u vreme odobravanja beneficiranog izvoza šećera iz SRJ u EU, tadašnji potpredsednik savezne vlade Miroljub Labus nije ništa učinio na regulaciji ni izvoza ni uvoza, to jest da trgovce i proizvođače nije obavestio da li je u EU-u utanačen samo izvoz tržišnih viškova, a nije uveo ni restrikcije na uvoz šećera, jer je državni budžet na šećeru profitirao sa 52 miliona evra. U ravni politike, ovaj stav prenebregava notornu činjenicu da 2001. godine vlast u Srbiji nije imao Labus, nego Kostićev prijatelj premijer Đinđić, bez koga se sigurno nije ni moglo bilo šta odlučiti oko spoljnotrgovinskog režima šećera.

U privrednoj ravni, Kostićev stav ide za tim da se iz okolnosti da je u razdoblju 2001–2003. godine u Srbiji (prema podacima Živkovićeve vlade) proizvedeno 486.000 tona šećera, izvezeno 347.000 tona, a legalno uvezeno 179.000 tona šećera od repe, 20.000 tona šećera od trske, 109.000 tona sirovog žutog šećera od trske i 76.000 tona sirovog šećera od repe – izvuče zaključak da su trgovci iz Srbije izvezli u Evropsku uniju po beneficiranim cenama manje šećera nego što su proizveli, a da je potrošnja zadovoljena jeftinijim uvozom. Ova teorija ima ključnu manu u tome što se vidi da je u tom razdoblju uvezeno i 179.000 tona šećera od repe, i to najviše iz EU-a, što sugeriše zaključak da domaća potrošnja nije snabdevana pretežno jeftinijim šećerom od trske sa svetskog tržišta, nego se upravo uvozio onaj (istina, po subvencionisanim cenama) koji je moguće, ali zabranjeno, reeksportovati u Evropsku uniju.

Pored gore iznetih podataka iz doba Živkovićeve vlade, koji sadrže sve – osim podataka o poreklu uvoznog šećera, u proteklih godinu dana u javnost je izneto još mnogo drugih brojki koje su napravile pravu rašomonijadu, jer svakome ko je pokušao nešto da sračuna (sabirajući proizvodnju i uvoz i oduzimajući od toga potrošnju i izvoz) nedostajalo je oko 100.000 tona šećera, što znači da je bilo i golog šverca u impozantnim količinama. Sada sve to treba da razmrsi Uprava carina Srbije, čiji šef Dragan Jerinić ("Danas", 17. maj) uverljivo objašnjava složenost i delikatnost istrage. Vlada, međutim, nema izbora, jer Evropska unija neće vratiti beneficije neophodne stotinama hiljada seljaka u Srbiji koji proizvode repu – dok se ne otkriju i ovdašnji i evropski pljačkaši budžeta EU-a u ovoj stvari.

Kostićevo "kraljevstvo šećera" ima doista razloga da se oseća veoma ugroženim, ukoliko stekne etiketu špekulanta sa evropskim beneficijama, ali sada nije lako ni bankama koje su ga kreditirale, pa je predistražni postupak protiv MK Komerca sigurno uznemirio i šefove ovih banaka. I u tom kontekstu može se uočiti veza zagrevanja šećerne afere sa smenama u bankama u isto vreme.

Pre svega, posle smene direktora u Komercijalnoj, pa i u Vojvođanskoj banci – dakle kućâ koje su svojim kreditima, a ona prva i kapacitetom garancijskog potencijala, bile podrška ne samo Kostiću već i drugim dominantnim učesnicima privatizacionog procesa, kako u vreme Miloševića tako i u vreme Đinđićeve vlade – kreativni štab formiranja konfiguracije moći u budućoj kapitalističkoj Srbiji bitno je promenjen, pa će sve opet "pasti" na Vladu (kako kažu cinici). Naime, neki posmatrači već iznose bojazan da udar na Udruženje industrijalaca (i bankara) praktično dokazuje da i nova vlada pokazuje ne samo ambiciju već i snagu da diktira ko će sutra postati "uspešni ljudi" Srbije, umesto ovih koji su joj se suprotstavili.

KORIST OD PARISKOG DUGA: Dok je Komercijalnom bankom rukovodio Ljubomir Mihajlović, oko nje su se bili okupili gotovo svi "uspešni ljudi" koje su bili odabrali ili odobrili Milošević i Đinđić, ali je ovaj iskusni bankar prekasno shvatio da se kuća mora privatizovati, jer će Vlada pasti u ruke nove političke ekipe, koja je dosad odolevala "starom pristupu" ili je bila oslonjena na sponzore iz druge priče.

Istina, Mihajlović je još pre više godina pokušao da serijom "dokapitalizacija" privatizuje Komercijalnu banku, a završni potez trebalo je da predstavlja dokapitalizacija vredna 25 miliona evra (raspisana u proleće prošle godine), za koju je, navodno, bila zainteresovana BK grupa. Kariću je prethodno već bilo omogućeno da preko povezanih firmi (Evropa osiguranje i As advertajzing) dođe do oko 13 odsto udela u kapitalu Komercijalne banke, pa se raširio glas da se on na tome neće zaustaviti, te da će uz pomoć premijera Živkovića u Komercijalnu banku utopiti i "zabranjenu" Astra banku. Naime, prema izjavi Mlađana Dinkića ("Dnevnik", 31. januar ove godine), Komercijalna banka je prvo jednoj kompaniji iz BK grupe dala kredit od 600 miliona dinara, a onda su spomenute firme iz iste grupe za te pare kupile akcije same banke (As advertajzing za 340 miliona dinara, a Evropa osiguranje za 240 miliona dinara). Ako su, recimo, ove dve firme za tada skoro osam miliona evra stekle oko 13 odsto vlasništva u Komercijalnoj banci, jednostavan proporcionalni račun upućuje na zaključak da bi dokapitalizacija od 25 miliona evra njenim učesnicima donela još oko 40 odsto akcija ove banke – pa bi dotadašnje državno učešće od oko 29 odsto spalo na niži, marginalni procenat. Ta poslednja dokapitalizacija iz nekog razloga nije uspela, iako je (neki kažu i zbog nje) nakon njenog raspisivanja guverner Dinkić bio zamenjen guvernerkom Udovički. Ima raznih teorija o tome zašto je bila zaustavljena ova operacija, ali je utisak da je ona glavni uzrok prošlonedeljnog Mihajlovićevog pada.

Iako se u našoj štampi najzad pojavila trenutna osnovna struktura vlasništva Komercijalne banke, tek kada budemo saznali i imena glavnih dužnika te banke – videćemo da li su doista ispravne spomenute procene ministra Dinkića da je ta banka kreditirala i sopstvenu "privatizaciju", to jest da li je postojao pokušaj rukovodstva te banke da pozajmicama "poželjnim vlasnicima", preko serije dokapitalizacija, njima omogući da dođu do što većeg procenta bančinog kapitala. Pri navođenju ove priče čitalac ne bi trebalo da stekne utisak da se ovde iznosi stav da bi privatizacija Komercijalne banke, sama po sebi, bila loš put za ovu poslovnu banku, kao što ni privatizacija Nacionalne štedionice, po sličnom, ali ne i istom mehanizmu, nije zasluživala poznatu kampanju političkog osporavanja. Priča o neophodnosti da Srbija zadrži bar neke vodeće banke u državnom vlasništvu, navodno zbog "nacionalnog interesa", samo je jedna iznudica pod ovdašnjim "stanjem duha" kod naroda, ili možda (što bi bilo opasnije) anahrona zabluda u okviru inače modernog programa stranke G17 plus – i s njom će Labus i Dinkić u budućnosti imati više problema nego koristi.

Tim povodom podsetimo da je institucionalnu platformu za volšebni porast udela vlasništva države u poslovnim bankama u Srbiji (što danas i omogućuje Vladi da menja direktore banaka) podastro, još krajem 2002. godine, Dinkićev savezni zakon po kome je Agencija za osiguranje depozita, sanaciju, stečaj i likvidaciju Narodne banke Jugoslavije preuzela strane dugove naših banaka, one koji su se našli u portfelju Pariskog kluba, a ona je za pun iznos tih dugova dobila akcije zaduženih banaka (sa odredbom da taj paket akcija u roku od šest meseci "mora početi prodavati" strateškim partnerima u inostranstvu). Naizgled, čitava operacija bila je izvedena samo zbog toga da bi se poslovne banke i njihovi nemoćni domaći klijenti rasteretili obaveza po stranim dugovima, ali je u suštini Agencija, to jest država, u ovoj "postpariskoj fazi" stekla vlasničko učešće u domaćim bankama nominalno teško najmanje 4,5 milijardi dolara (plus 15 odsto stare devizne štednje), a to vlasništvo će stranim poveriocima morati da plati sa samo 1,5 milijardi dolara (i pripadajućim kamatama) u roku od 20 godina – s obzirom na otpis 66 odsto duga.

DOS nije imao ništa protiv ovog zakona, računajući da će kad-tad zameniti Labusa i njegovu ekipu u upravi Agencije, ali se "naslednicima" ove koalicije sada to sveti, kao što će se, moguće, sutra ta "etatizacija" osvetiti i novoj vladajućoj koaliciji.

Uostalom, da bi se stekla nešto preciznija slika o ovoj stvari, navedimo ne tako sveže, ali verovatno još važeće podatke (s obzirom da se u godini Đinđićevog ubistva malo šta menjalo u ekonomiji Srbije) iz izveštaja NBS-a (NBJ) koji je snimio stanje u srpskom bankarstvu 31. decembra 2002. godine. Prema tom izveštaju, u Srbiji je tada bilo ukupno 50 banaka – 6 pod većinskom kontrolom stranih banaka, 6 u vlasništvu stranih firmi, 15 pretežno sa privatnim kapitalom, 15 sa većinskim državnim vlasništvom i 8 sa pretežnim vlasništvom preduzeća koja su još u društvenoj svojini.

ŠTA ĆE BITI S BANKAMA: Već i površan pogled na ovaj spisak upućuje na zaključak da su još uvek čak 23 banke (od ukupno 50) i dalje bez ikakve "zaštite" od upliva (svake) vladajuće političke koalicije – pošto su u pretežnom državnom ili "društvenosvojinskom" "nacionalnom vlasništvu". Pri tom treba imati u vidu da je od ukupne bilansne sume poslovnih banaka u Srbiji, u vremenu o kome govorimo, više od polovine otpadalo na privatne i strane banke, u skladu s činjenicom da su u kapitalu jugoslovenskih banaka strane i privatne banke imale udeo od blizu 60 odsto.

Ipak, država i dalje kontroliše prevelik deo našeg bankarstva, a Vojvođanska banka, koja se sada opet našla u žiži krupnih političkih operacija, tu je ekstreman slučaj. Država je, naime, vlasnik 99 odsto kapitala ove banke, pa nije neobično što je njen direktor smenjen putem "pismene sednice" njenog upravnog odbora (pošto je taj odbor izabrala prethodna vlada, istina, bilo je izvesnog natezanja da se sprovede nalog Agencije), a potom je na Skupštini akcionara, gde država raspolaže sa 99 odsto glasova, ta odluka potvrđena. I Labus i Dinkić su kasnije izjavili da je direktor ove banke Srđan Mihajlović smenjen zato što nije dobro radio, što je mnogo trošio (stalni minus keš floa) i što je knjigovodstvenom operacijom simulirao pozitivni bilans poslovanja banke. U vojvođanskim poslovnim i političkim krugovima, međutim, smatra se da je smenjeni menadžment Vojvođanske banke nastradao najviše zbog nekih primedbi koje su nedavno date našoj državnoj delegaciji prilikom razgovora u Svetskoj banci u Vašingtonu, u kojima je na neki način učestvovala i poznata Međunarodna finansijska korporacija. Naime, ova privatna korporacija (IFC), od osnivanja pod kapom Svetske banke, potražuje od Vojvođanske banke, ukupno s kamatama, 69 miliona dolara – povodom garancija koje je ova banka osamdesetih godina dala za 27 miliona dolara kredita odobrenih njenim klijentima (koji te kredite, naravno, nisu vraćali).

Sada IFC ne odustaje od namere da u celini naplati taj dug (koji ne spada ni u Pariski ni u Londonski klub) ili da za njega dobije lavovski udeo u vlasništvu nad Vojvođanskom bankom. Da li će IFC ući u vlasništvo Vojvođanske banke (za šta se zalaže guverner Jelašić) ili će država, pored Komercijalne banke, zadržati u svom vlasništvu i Vojvođansku banku (čemu je izgleda sklon ministar Dinkić), ostaje da se vidi.

Dakle, s manje ili više uverljivosti može se obrazlagati teza da je prva sedmica maja, u kojoj je bilo dosta uzbuđenja u privrednoj eliti, početak velikih operacija Vlade u domenu novca, kapitala i krupnih profita – te da je nova vlada počela da vlada.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST