Balkan između globalizacije i fragmentacije >

Metafore koje ubijaju

Zbornik "Balkan kao metafora: između globalizacije i fragmentacije" u izdanju Beogradskog kruga, sadrži priloge dvadeset i osam autora, većinom sa balkanskih prostora, koji nastavljaju ono što je Marija Todorova uradila u svojoj, sada već klasičnoj studiji Imaginarni Balkan, čije se prvo poglavlje završava upozorenjem protiv metaforičke upotrebe prideva "balkanski"

Ciganska muzika: Fotografija Anastasa Jovanovića, oko 1860.

Jedno je izvesno: Balkan je poluostrvo. Sve ostalo je nejasno, sumnjivo, teško, neshvatljivo, mučno, glupo, ponekad komično, često opasno, istovremeno mračno i čudesno, banalno i tajanstveno... Zbog toga Balkan razumevati kao metaforu znači na izazov neprozirnosti odgovoriti neprozirnošću jezika: nikakva pojednostavljivanja nisu dozvoljena, nikakva brza rešenja nisu moguća. Laki odgovori ne postoje. Hitnja je zabranjena iako vremena nema. Jezikom "nasrnuti" na Balkan, posle svih vojski, posle toliko samlevenih kostiju, iskidanog mesa, raznetih mozgova, spaljene zemlje, posle toliko bola, užasa i temeljnog zatiranja nade, posle svega toga baktati se jezikom deluje kao luksuz, kao hologramska šetnja po "pustoši realnog" (Žižek), ali ako je išta ostalo od one očerupane Hegelove Minervine sove koja uvek poleće u sumrak – pa zato neizostavno kasni, ali u mraku odlično vidi – onda je i pokušaj da se Balkan pojmi kao metafora čin otpora balkanskom specijalitetu: volji za nerazumevanjem. Drugim rečima, Balkanu kao metafori suprotstaviti vazda deficitarnu robu – mišljenje. Misliti Balkan znači brisati njegov metaforički sadržaj, to znači slici suprotstaviti mišljenje, priči (mythos) pojam, metafizici filozofiju, to znači odupreti se mračnoj putenosti Balkana ogrezlog u stvarnosti bez sadržaja, zaglibljenog u supstanciji nestvarnog. To znači napustiti Balkan bivajući u samom središtu njegove prisutnosti, prekoračiti ogradu metafizike, osloboditi se, kako je napisao Derida u ogledu o filozofskoj metafori, njegovog "prvobitnog smisla", njegovog "uvek čulnog i materijalnog izvornog lika".

Još je Aristotel metaforu odredio kao "prenošenje izraza jednog predmeta na neki drugi, i to ili s roda na vrstu, ili s vrste na rod, ili s vrste na vrstu, ili, najzad, na osnovu analogije". Ali, u igri metafora Balkan nekako uvek ostaje uskraćen: na njega se teško šta prenosi, ali on sam proizvodi snažna značenja ispod kojih ostaje sapet i nem, zgrčen u užasu sopstvene nemoći. Ako je "balkanizacija" metafora za opasnost, za provalu iracionalnog nasilja, u krajnjem slučaju sublimacija užasa, šta je sa toposom koji toj metafori podleže, šta je sa onim što "balkanizaciji" prethodi, sa označenim, sa Balkanom bez "balkanizacije"? Da li Balkan bez "balkanizacije" uopšte postoji, ili je reč samo o praznom mestu smisla, o pitanju koje je pogrešno koliko i potraga za "izvornim likom" Balkana? Ili je Balkan, pak, tek ogledno evropsko dobro, prazno mesto subjektivnosti ispunjeno metaforičkim (i metafizičkim) sadržajem, mesto ubilačke pasivnosti? Ukoliko bismo u polumetafori "ubilačka pasivnost" prepoznali, recimo, "orijentalnu umrtvljenost" nasuprot "okcidentalnoj aktivnosti", sa diskurzivnog bismo polja ukoračili direktno u živo blato metafore, unapred bismo odredili sudbinu našeg govora odričući se pojma u korist date slike. Balkan, zato, ne smemo shvatiti kao "dat" već kao "zadat" prostor, kao topos ili kao trop, kao mesto nedovršene i, zapravo, nedovršive fenomenološke redukcije. Koji su diskurzivni momenti pokrenuti da bi Balkan postao metafora negativne drugosti Evrope? Da li je u pitanju loša savest Evrope (kako misli Boris Buden), ili je Balkan, kao mesto nastanka evropske civilizacije, ostao učauren u svoje mitske početke, zarobljen u ćilibaru Vremena? Kako se stvaraju mehanizmi esencijalizacije imaginarnog, odnosno kako dolazi do toga da fosilizovani identiteti, nalik spilbergovskim tiranosaurusima, slobodno šetaju unaokolo u potrazi za plenom, kao da su im rezervati prošlosti postali tesni? No, ukoliko sudimo po Grčkoj, danas najmanje nesrećnoj balkanskoj zemlji, arhetipski obrasci ne važe čak ni na Balkanu, a ako je tako, onda je problem u nečem drugom, ne u nepromenljivim mitskim konstituentima. I najzad, svemu tome uprkos (ili baš rečenom zahvaljujući), kako se odnositi prema onim rečima Emila Siorana, Balkanca: "Ako je Balkan zaista samo goli užas, zašto kada ga napustimo i zaputimo se ka ovom delu sveta [Zapadu], zašto, dakle, osećamo neku vrstu pada – istina, divnog – u bezdan?"

Na neke od ovih dilema odgovara nova sveska biblioteke Collectanea Beogradskog kruga Balkan kao metafora: između globalizacije i fragmentacije, Balkan kao metafora, (priredili Dušan Bjelić i Obrad Savić, Beogradski krug 2003) što je proširena varijanta zbornika objavljenog 2002. godine na engleskom jeziku pod istim naslovom i u izdanju MIT Press (Cambridge, Masschusetts & London, England). Dvadeset i osam autora, većinom sa balkanskih prostora, nastavlja ono što je Marija Todorova uradila u svojoj, sada već klasičnoj studiji Imaginarni Balkan, čije se prvo poglavlje završava upozorenjem protiv metaforičke upotrebe prideva "balkanski".

U najboljem tekstu zbornika "Južnoslovenski identitet i sušta stvarnost rata", sarajevski filozof Ugo Vlaisavljević brutalno rastače balkanske stereotipe, naročito ideološku sadržinu južnoslovenskog identiteta: "Upravo južnoslovenski identitet otkriva nedostatak stvarnosti u besnom, goropadnom etnonacionalizmu" . Ključ za razumevanje balkanskog lonca jeste rat i to rat kao uzrok priče, ne kao njena posledica. Rat je načelo objašnjenja. Ukazujući na to da niko nije istraživao ratnu stvarnost Balkana kao uzrok konstituisanja kolektivnog sopstva, odnosno da događaj rata nikada nije bio uzet u obzir kao takav – a već se u terminologiji otkriva registar bodrijarovske analize simboličkih struktura – Vlaisavljević će događaj rata nastojati da razume preko jezika, kroz igre vlastitih imena: "Svaki susret između dva jezika pojavljuje se kao sukob između dva različita vlastita imena za isti referent." Analizom "ratničkih" jezičkih igara, razlaganjem učinaka ugroženosti, ratne pretnje i rata u etnonacionalnom tkivu, ukazivanjem na ritualizaciju jezika, na prepreplitanja imaginarnog i stvarnog, na ukorenjenost jezika u referentu, na učinak protosopstva, na komunizam kao modernu strategiju protiv modernosti, na žilavost etnonacionalizma i njegovu nadmoć u odnosu na nadlične ideologije, Ugo Vlaisavljević ubedljivo demonstrira šta znači kada se mišljenje, u svom filozofskom obliku, suprotstavlja mitskim, ubistvenim obrascima: nijedna pojava nije sveta, nijedan kalup ne ostaje netaknut, a pojmovi kao rod, bratstvo, jedinstvo, trpe udarce filozofskog malja. I raspadaju se.

Tekst Grigorisa Ananiadisa "Karl Šmit na Kosovu, ili rat uzeti ozbiljno" takođe je vrhunsko filozofsko štivo. Grčki filozof NATO intervenciji u SR Jugoslaviji 2000. godine prilazi izvanredno usredsređenom analizom tekstova Karla Šmita, naročito njegovog "Nomos der Erde" (Zakon zemlje). Šmitovska pitanja: ko je politički neprijatelj, kako se odnositi prema njemu, sme li rat da bude rat do istrebljenja, kako ustanoviti pravila ratovanja, Ananiadis propušta kroz prizmu savremenih svetskih odnosa dominacije koji se, hteli mi to ili ne, uglavnom nasilno prelamaju i na samom Balkanu.

U prilogu "bezobraznog" naslova "Srbi pederi" Branka Arsić analizira palanački duh koji je ukotvljen u rod i kolektivno, ironizuje grupne identitete i princip isključenja na kojem oni počivaju, kao i zatvorenost koja je uslov njihove mogućnosti. Stefanos Pesmazoglu u tekstu bodrijarovsko-fukoovskog naslova "Trojanskog rata nije bilo. Kosovo: nadziranje i kažnjavanje" veoma kritički pristupa negativnim Zapadnim stereotipima o Balkanu koji su, po njegovom mišljenju, i doveli do NATO intervencije u Jugoslaviji. U tekstu "Eros identiteta" Ivajlo Dičev varira opšta mesta građenja identiteta, od seksualnih do nacionalnih, pokazujući do koje mere je bugarska mitotvoračka priča, kao uzgajalište stereotipa, ista kao i srpska, rumunska, hrvatska... Sličnostima i razlikama između "Orijentalizma", "Balkanizma" i "Okcidentalizma" bave se i tekstovi Vesne Goldsvorti, Tomislava Longinovića, Milice Bakić-Hajden, Rastka Močnika, o "Balkanskom identitetu i Nacionalnosti" pišu, između ostalih, Aleksander Kjosev, Adrian Čioranu, Katerina Kolozova, u celini "Seksualnost, trauma i mit" čitamo priloge Vesne Kesić, Statusa Gurgurisa, Dragana Kujundžića, dok u tematu "Balkan i kolonijalizam" tekstove daju Rada Drezgić, Milan Popović i Miroslav Milović (da pomenemo neke od autora).

Odgovor na pitanje šta je Balkan nećemo dobiti ni posle čitanja ovog dragocenog zbornika, naravno, ali možda ćemo lakše razaznavati šta Balkan nije, možda ćemo početi da učimo kako da crpemo energiju iz katastrofe, iz noći koja na Balkanu traje duže nego drugde.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST