Tour de France >

Sto godina na dva točka

Sve je počelo davne 1903. tiražnom akcijom novina koje su se zvale "Auto", a danas je jedan od najvećih sportsko-poslovnih spektaklâ u svetu profesionalnog sporta

Istorija kaže da je bilo ovako: 20. novembra 1902. u pariskoj taverni Zimmer, koja će se kasnije zvati Madrid i još kasnije "Fryday", mladi novinar Geo Lefevr došao je na ideju koja će, ispostaviće se, izazvati revoluciju u svetu biciklizma i sporta uopšte. Lefevr je bio, što bi se reklo, zaljubljenik u novi sport koji je polako osvajao svet. Svom gazdi Anriju Desgranžu, vlasniku lista "Auto", predložio je organizovanje biciklističke trke čiji bi pokrovitelj bile novine. Desgranž nije bio običan izdavač, njegova veza sa biciklizmom bila je duboka jer je još 1893. postao prvi svetski rekorder u vožnji na jedan sat, pošto je prevezao 35,325 km. Naravno, nije bio u pitanju nikakav altruizam, nikakavo mecenarstvo, već ideja da se preko trke podigne tiraž. U Parizu su početkom prošlog veka izlazila dva, nazovimo ih tako, sportska lista. Izvesni Pjer Gifard osnovao je 1892. list "Velo". Nešto kasnije nastao je "Auto-Velo", novine koje su na nagovor nekoliko industrijalaca među kojima je bio i Mišlen, vlasnik buduće svetski poznate fabrike guma, osnovao Anri Desgranž, napredni učenik Pjera Gifarda. Rođeno je veliko rivalstvo u kome je sve bilo dozvoljeno a borba oko imena završila je na sudu. Gifard je jedino postigao da rival iz "glave" lista izbaci reč "velo" pa je ostao samo "Auto".

VELIKO POMIRENjE: Do pomirenja je došlo mnogo godina kasnije kada je Desgranž, nesumnjivi pobednik u ovom duelu, pružio ruku pomirenja i pomogao Gifardu koji je ekonomski propao i umro gotovo u bedi 1923. Prvi Tur startovao je 1. jula 1903, a originalni naziv trke bio je "Šest dana na putu". Desgranž je obezbedio nagradni fond od 20.000 franaka (3000 za pobednika), ali je naplaćivao upisninu – biciklisti koji su se prijavili morali su da plate deset franaka. Hleb je u to doba koštao 0,40 franaka... Nekako u isto vreme rođen je automobil "ford" a "Harlej-Davidson" je izbacio na tržište prve motore. Od 78 prijavljenih startovalo je 60 vozača. Trka je trajala 19 dana. Pređeno je 2428 km, najduža etapa bila je dugačka 467, a najkraća 268 km. Hroničari su zabeležili da je znak za start trke dat u 15.16 sati ispred kafea Reveil Matin u Montgeronu a cilj je bio u Lionu. Pobednik prve etape, ispostaviće se – i cele trke, bio je Moris Garin koji je na cilj stigao sutradan ujutru u 9 pošto je vozio cele noći! Garin će biti jedan od retkih biciklista u celoj istoriji Tura koji je vodio od prve do poslednje etape. Imao je 32 godine i za sobom karijeru poznatog vozača jer je dva puta pobeđivao na istorijskoj trasi Pariz–Rubeks (1897, 1898), zatim Pariz–Brest–Pariz 1901. i Bordo–Pariz 1902. Vozio je prosečnom brzinom od 24,45 km na sat a njegovo ukupno vreme bilo je 94 sata i 33 minuta. Trka je donela veliki uspeh organizatoru, "Auto" je do tada prodavao nekih 25.000 primeraka prema 80.000 koje je prodavao "Velo", ali je na kraju prvog Tura izbacio posebno izdanje u 130.000 primeraka. Trku je pratio samo jedan auto, vozači su izgubili između četiri i deset kilograma, bilo je optužbi da nisu poštovana pravila trke i da su vožači na razne načine dobijali nedozvoljenu pomoć, bilo je čak i bačenih eksera da bi se rivalu izbušile gume, ali prvi Tur preživeo je sve poteškoće. Tako je počela istorija... Te 1903. umro je Pol Gogen, u Beogradu su ubijeni kralj Aleksandar i kraljica Draga, umro je papa Leon 13. a Marija Kiri dobila je Nobelovu nagradu za fiziku.

"NEADVEKATNA POMOĆ": Zanimljivo je da je drugo izdanje Tura donelo mnogo više problema raznih vrsta a četiri meseca posle druge pobede Morisa Garina on i još trojica iza njega u generalnom plasmanu bili su diskvalifikovani zbog primanja "neadekvatne pomoći" (šuška se o prvom "dopingu"), a pobednikom je proglašen Anri Kornet. Uprkos problemima, Tur je iz godine u godinu dobijao na značaju i ugledu. Već 1910. popeo se u Pirineje, godinu dana kasnije trasa je ušla u Alpe, 1919. uvedena je žuta majica, posebna nagrada za brdske etape uvedena je 1933, vožnja na hronometar stigla je 1934, a jedna od poslednjih novina bila je takozvani prolog, uvodna etapa, koja se vozi od 1967. Sve te novine stalno su povećavale popularnost Tura koji se polako pretvarao u događaj koji izaziva najveću pažnju posle Olimpijskih igara... Tur je rađao heroje i tragičare, njegovi pobednici bili su idoli u svojim zemljama, po popularnosti nadmašivali su fudbalske i ostale idole iz teoretski popularnijih sportova. Prvi veliku junak Tura bio je Belgijanac Filip This, prvi trostruki pobednik. Možda bi postigao još neku pobedu da Prvi svetski rat nije zaustavio Tur. Kad je već o ratu reč, Francuz Oktav Lapiz bio je prvi pobednik u brdskoj etapi 1910. a sedam godina kasnije poginuo je kao pilot francuske aviacije u sukobu sa nemačkim avionima... "Auto" je 1910. dostigao tiraž od neverovatnih 300.000 primeraka, ali je nestao posle Drugog svetskog rata jer je nadležno ministarstvo odlučilo da u "zajedničku raku" sahrani sve novine koje za vreme rata "nisu služile na čast Francuskoj i Francuzima". Nasledio je ga je "Ekip" čiji je prvi broj izašao 28. februara 1946.

ĆERKA ILI POLITIKA: Godine 1926. desila se prva tragedija: Italijan Otavio Botekia, dvostruki pobednik Tura, ubijen je pod nerazjašnjenim okolnostima. Ubio ga je neki seljak, po jednoj verziji zato što je ušao u njegov voćnjak i bez dozvole ubrao neke plodove, po drugoj je stradao zbog svojih antifašističkih ideja, po trećoj zbog toga što se spetljao sa ćerkom tog seljaka...

Tur je preživeo sve, dva svetska rata, doping afere (vozači se kontrolišu od 1968), a još 1973. probio je fantastičnu brojku od 50 miliona posmatrača širom sveta. Od 1975. cilj je na Jelisejskim poljima... Danas ta cifra prelazi i 100 miliona posmatrača a redakcije iz čitavog sveta šalju brojne ekipe koje dnevno izveštavaju o svim detaljima velike trke. U stogodišnjoj istoriji Tur de Fransa, ili Trke oko Francuske, četvorica bicikloista pobeđivala su po pet puta: Žak Anketil (Francuska) 1957, 1961, 1962, 1963, i 1964; Belgijanac Edi Merks (1969,1970,1971,1972 i 1974), još jedan Francuz, Bernard Ino (1978,1979,1981,1982. i 1985) i Španac Migel Indurain (1991,1992,1993,1994. i 1995). Njima će se, po svemu sudeći, pridružiti i Amerikanac Lens Armstrong, pobednik četiri poslednja Tura i siguran lider četiri etape pre kraja ovogodišnje trke...


 

Iz istorije Tura

Ovogodišnja trka je 90. po redu u 100 godina, dva puta su svetski ratovi zaustavljali trku. Samo je 11 zemalja imalo pobednike: Francuska(36), Belgija (18), Italija (9), Španija (8), SAD (7), Luksemburg (4), Holandija i Švajcarska (2), Danska, Nemačka i Irska (1). Francuzi nisu imali pobednika u poslednjih 18 godina, Belgijanci 27. Najstariji pobednik (1922) bio je Belgijanac Firmin Lambot – 36 godina. Najmlađi je bio Anri Kornet (1904) – 20 godina. Edi Merks je bio lider 96 dana, slede ga Ino (77) i Indurain (60). Do početka ovogodišnje trke voženo je 1678 etapa, najviše 1985 (25). Najviše etapnih pobeda ima Edi Merks (35), slede Ino (28) i Leduk (25). Najduža trka bila je ona 1926: 5746 km. Najbrži Tur vozio je Lens Armstrong 1999 – u proseku 40,27 km na sat. Holanđanin Joop Zoetemelk učestvovao je na 16 trka i svaku je završio. Francuz Rajmon Pulidor je najčešće bio na pobedničkom postolju, čak 8 puta, ali NIKADA nije bio prvi: ima tri druga i pet trećih mesta. Iako su ga zvali "večiti drugi", istina je da su Zoetemelk i Jan Urlih bili po četiri puta drugi, jednom više od Pulidora. Najviša tačka Tura bio je Restefond (2802 m). U 89 trka smrtno su stradala trojica biciklista: Španac Fransisko Sepeda 1935. i Italijan Fabio Kasarteli 1995 zbog padova i Englez Tom Simpson 1967. zbog moždanog udara. Francuz Adolf Elie udavio se 1910. na slobodan dan.


POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST