Film >

Put bez povratka (Road to Perdition)

Falš gangsteraj

Režija: Sem Mendes; Uloge: Tom Henks, Pol Njumen, Džud Lou

Sa Mendesom se, između Američke lepote i Puta bez povratka, dogodilo samo očekivano: Oskari u krilu su mu, kao ptići u gnezdu, ogladneli, pa je tata poleteo nazad po plen. Ovog puta samouvereniji, sabraniji, bez grča i histerije. A izgleda da su baš grč, i strah, i napetost i histerija od Američke lepote napravili više od očekivanog i izdigli je iznad opštih mesta. Kako je Put... baziran, pre svega drugog, na velikim ambicijama i velikim očekivanjima, rezultat je trebalo da ih preskoči da bi se važio. Istina je da je to bilo teško, ali na kraju svakog zanima samo da li je uspelo.

Došavši na film iz pozorišta, nije teško pretpostaviti da Mendes nije doneo pretople emocije prema "žanru", koji god to bio. To ga, međutim, ne sprečava da se pothvati jednog, pa gazi u vlažni svet irske mafije u Americi za vreme Depresije. Šta misli dok počinje, dakle, film po umetničkom stripu Gun and Son? Misli da će, svojom autentičnom sklonošću ka filmu o porodici i porodičnim vrednostima, a potpomognut road movie uplivom i nevinim pravedničkim licem i čuvenjem Henksa, brata po Oskarima, "prevazići žanr". I otići, valjda, daleko u prostranstva matafizike, religije – bolje teozofije, i lepote, kako neki nespretniji momenti aprijatno sugerišu. Pri tom mislim na, iznutra ničim opravdanu, pojavu statuete Device Marije koja Henksovog sina iracionalno privlači, potenciranje raskršća puteva kao katoličkog krsta ili redovno spominjanje "sudbine" i "predodređenosti" u svakodnevnom razgovoru dva ili više gangstera. Dve su scene koje pokazuju bilo kakav potencijal u smeru uspešnijeg rešavanja zadatka nego što je, za dobar gangsteraj, u striktnom žanrovskom smislu, obavezno. Jedna je poetska zgoda: Henks "završava poslove" nemim rafalima iz mraka, gde Mendesu uspeva da iz mraka ujedno isporuči čiste naslage razočaranja i osećaja besmisla, novoosvojene od strane junaka. Druga scena je njegov put do sobe te i te u dotle neosvojivom hotelu, gde je sakriven onaj koga je pošao da ubije. Masivni bodigardovi se sami uklanjaju, vrata se otvaraju pre nego što ih dotakne, hodnici se smeškaju... postaje jasno da je, ovog puta, za stvar dobio zeleno svetlo "sa najvišeg mesta". Ova vrsta low key humora upravo ističe bolan nedostatak istog u ostatku filma.

Umesto toga, ubojite replike koje bi, u filmu nekog autora koji poštuje žanr u koji je zagrizao, zazvučale dovoljno zgodno da se prepričavaju i pamte godinama, ovde prolaze poput "ozbiljnog", "pametnog" ili, ne daj bože, "poučnog" fila za priču o odnosu oca i sina. Ista, međutim, nije ništa inventivnija od "gangsterskog" dela, pa mreža tri odnosa na relaciji "otac-sin" vodi glavne junake prema nimalo svežim "zaključcima". Žrtvovanje, želja oca da sina oslobodi svog mračnog nasleđa i slično bili bi sasvim na mestu kao poprečno tkanje. Kao "poruka" kojoj se planirano, ciljano i važno hodi, te se na samom kraju, u formi "ispovesti" i doslovno prepričava za svaki slučaj, ako neko ipak nije shvatio... čini da se svaki manje glup gledalac garantovano oseća poput idiota. Idioti se, s druge strane, verovatno osećaju pametno, pa za reditelja koji veruje da su oni u većini među bioskopskim posetiocima, sistem u stvari odlično funkcioniše. Kako bilo, neosporna je Mendesova veština da glatko, spretno i precizno zamaže osećaj eventualne praznine osećajem apstraktnog "kvaliteta" onoga što se na platnu odvija, a povezana uglavnom sa zanatskim smislom za tečno pričanje priče, oku ugodno tretiranje fotografije i usklađivanje glumaca u stilsku celinu.

Otrže se tome jedino Džud Lou, na putu da postane izuzetno ozbiljan glumac. U ovom trenutku voljan da proba sve, do krajnjih granica svojih raspona, gradi ovde lik perverznog ubice-fotografa rascepljenih kandži i pokvarenih zuba kao zabavnu persiflažu, ikonografski naslonjenu na lik Aleksa iz Kjubrikove Paklene pomorandže. Stavlja na kocku reputaciju seks-simbola koju je prethodno osvojio, zalazi u pulp-područja koje tema široko nudi a niko osim njega ne dotiče, preleće s nerazumevanjem svu prefinjenu umerenost i suptilnu iznijansiranost Mendesove fine veštačke konstrukcije, s radošću nišani u odurnog Henksa koji je i u liku plaćenog ubice uspeo da ostane bogobojažljiv, ponizan i moralan, i... krade šou.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST