Film >

Suvišni izveštaj (Minority Report)

Uvek žensko

Reditelj: Stiven Spilberg; Uloge: Tom Kruz, Maks fon Sidou, Samanta Morton, Tim Blejk Nelzon, Lois Smit

Tom Kruz u noir-sokaku: Suvišni izveštaj

Stiven Spilberg je do 2002. definitivno i dokazano postao jedini čovek na planeti Zemlji koji tehnologijom na filmu vlada dovoljno dobro da bi, u ovom stadijumu, bio u stanju da napravi kompaktan klasični hit koji počiva samo na tehnologiji. U momentu kad se to zaista računa, s urođenim osećanjem za tajming i obrt, on koči, pravi polukružni zaokret i vraća se – likovima i priči. Tako se zatvorio prvi krug pakla – ovladalo se novim veštinama, i postale su najzad od cilja sredstvo.

Nakon prošlogodišnje Veštačke inteligencije, koju je sveophrvani respekt prema Svetom Stenliju učinio neodlučnim batrganjem od ove do one ideje, na razmeđu mnogih vizuelnih i emotivnih opcija, Suvišni izveštaj je stvar iz jednog komada. Čak je i nekoliko krajeva filma, na koje se obično psuje ili smeje, na koje se najčešće lepe žvake ispod sedišta i gađa se kokicama, čak su i omraženi krajevi posle kraja, dakle, dobili usred duboke opake atmosfere funkciju produženog orgazma.

A počinje to ovako: u Vašingtonu 2054. tri prekoga (od precognitive), duhovito nazvana Artur (Konan Dojl?), Dešiel (Hemet?) i Agata (Kristi?), imaju sposobnost predviđanja ubistava. Tako se zločini sprečavaju, a ubice se kažnjavaju pre nego što išta urade. Kako to kod Filipa Keja Dika obično biva, budući sistem je moguće osmisliti do perfekcije. Tek tada je vreme da se setimo i onih koji ga naseljavaju. Budućnost je puna mogućnosti, ali među mogućnostima je još uvek i mogućnost prevare. Logično i jedino moguće, iz sukoba ljudske prirode i tehničkog savršenstva uvek biva tragedija. Ne obavezno grčka, može i američka, ali teško da bi Stari Grci manje tapšali na premijeri. Kao i, jednom davno, Ridli Skot u Blejd Raneru, koji je, kao i Suvišan izveštaj, nastao po Dikovom predlošku, Spilberg je svestan težine "poente", ali joj ne hrli prebrzo i ne potencira "mudrost" ništa više nego što se ona sama kazuje. Oseća boju vazduha u Dikovoj američkoj prestonici, ozbiljno gazi kroz eventualije i infantilnosti žanra, gradi jednu bolesnu izvesnost koja, kao i svaka izvesnost, ima svoju kvaku. Kvaka se zove minority report. U pitanju je mogućnost da najtalentovaniji od tri prekoga (kako u filmu, na pitanje koji bi to bio, kaže savršena Lois Smit: "Žensko. Uvek žensko") vidi stvari drugačije. Kao i u osrednjoj sadašnjosti, tako i u fantastičnoj budućnosti, sve što smeta birokratiji da generalizuje biće zataškano. Sistem je važniji od izuzetka, osim za onog čiji je život u pitanju. A ovog puta bio je to Tom Kruz.

Po psihološkom modelu film-noir detektiva, on ima porodičnu havariju u prošlosti, samo posao i nešto droge u sadašnjosti i dramu časti u budućnosti. Od prljavog hirurga kome će dopasti u šake, preko lucidno lude "izumiteljke" prekoga, do vlasnika ilegalnog virtuelnog salona, Kruz se, poput Bogarta ili Reja Milenda jednom davno, kreće kroz paletu deziluzionisanih stanovnika noir-sokaka, ovog puta okružen mašinama koje skeniraju oči svakog prolaznika, metalnim paukovima tragačima, letećim policijskim snagama, dnevnim novinama čiji se elektronski sadržaj menja na stanicama metroa. Da se Spilberg dobro zabavljao snimajući, više je nego jasno kad Kruz kroči nigde drugde nego u GAP, u kom se ama baš ništa nije promenilo, a upravo se prodaje kolekcija slična ovogodišnjoj. Kada Kruz potrči za svojim očnim jabučicama koje se kotrljaju ka kanalizaciji, postaje jasno, uz prijatnu jezu koja se spušta niz kičmu, kako je Stiven Spilberg najzad osetio tu ozbiljnu, možda najozbiljniju tačku: spoj akcije i ideje, spoj smeha i dubine, spoj Parka iz doba jure i Šindlerove liste, uostalom. U svojim najboljim trenucima.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST