Film >

Vremeplov /The time machine/

Plovidba prostranstvima slike

Režija: Sajmon Vels; Uloge: Gaj Pirs, Samanta Mamba, Sijena Gijori, Džeremi Ajrons

Praunuk čuvenog H.G. Velsa, autora maštarije o vremeplovu, poverovao je, očito, da kao legitiman potomak nasleđuje i pravo na naknadnu recenziju, reviziju i rekonstrukciju dela. Ali, koliko god bilo nepopularno, zatucano, passe i uncool, danas, kad se za krađu intelektualne svojine više ne ide u zatvor već u hol velikana, bacati se kamenjem na jedan film zbog "nedovoljne vernosti predlošku", u nekim slučajevima, a među kojima se ovaj nimalo loše ne kotira, reč je o čistom skrnavljenju i upotreba bilo koje druge terminologije bila bi čisto foliranje.

Prva stvar kojom se, naime, autori filma ponose jeste smišljanje "razloga" iz kog bi jedan naučnik poželeo da konstruiše vremeplov. H.G. Vels, treba li reći, svojevremeno nije našao za shodno da se zabavlja iznalaženjem slične argumentacije svom junaku. Ništa zato, potomak je pun elana da ispravi sve njegove greške. I onda, naučnik je zaljubljen. To je Gaj Pirs, bled, preozbiljan i, off-the-record, opravdano zabrinut: ne, ovo nije bila uloga za čoveka koji čuva svoj imidž iz Mementa. Kako god, upravo na dan kad se tužni Gaj nakanio da isprosi devojku, ona gine od ruke surovog razbojnika. Proganjan patnjom i bolom, ovaj gradi vremeplov ne bi li se vratio u prošlost i promenio usud kleti. Mašina iz prvog radi ko sat, i na tome im hvala, jer teško bismo podneli poštovanje žanrovskih uslovnosti uz ONAKAV ritam. Naš se junak opakom mašinom prevozi do željenog dana, sata i minuta bez greške, tamo spasava verenicu i, uopšte, radi sve kako treba, ali vreme, čini se, ima nekakav BUG: on je spase na mostu, ona pogine na ćupriji.

"Zašto, aman, zašto, nije moguće promeniti prošlost, pita se hudi Gaj, pa da onda preživi, a ja da odbijem ovu ****** ulogu u ovom ****** filmu?"

Nemajuć' kud od muke i srama, on se vinu k budućem vremenu. I, koliko god srceparateljna retorika kraja devetnaestog veka bila loša za stomak, primitivna kvazibudućnost datirana "kroz 800.000 godina" izaziva iskrenu žudnju za vremeplovom, makar skromnijih mogućnosti. Ako, dakle, ne može da vas vrati u vreme pre kupovine karte niti da vas transponuje u vreme nakon projekcije, a ono bar da vas baci nazad u ljubavničke more naučnika i mlade mu na jezeru, u lepe pejzaže, milione dolara pametno potrošene na stare kuće, kandelabre, jezero, noćno klizanje, i stotine polucilindara. Makar ponovo slušali kanda blago anahronu demagogiju u korist napretka, a protiv tradicije, u duhu Ejzenštajnovog manifesta u slici, imenom Staro i novo.

Ali, ne. Tu smo gde smo, a prepoznatljivi tonovi s world music scene kazuju nam da je sada Afrika tamo gde je nekad bio Njujork. Čovečanstvo se, da, kao i u Velsovom romanu, u međuvremenu raslojilo na lepe, dobre, miroljubive, prepadnute i, ne može se pobeći od utiska, nepopravljivo glupe Eloje, i ružne, zle, opake, proždrljive, i ništa pametnije Morloke. Prvi su, za razliku od Džordž Palove verzije iz 1960. gde su bili plavokosi i plavooki, u Vels džuniorovoj verziji, crnci, što valjda objašnjava iritirajuće muzičke motive, dok su drugi, predvođeni Džeremijem Ajronsom s belim sočivima, albino-mutanti nalik zlim I-tijevim rođacima. Da je Velsov potomak nekim čudom Afroamerikanac, tu bismo imali bar jednu jasnu metaforu u filmu. Kako nismo te sreće, ostaje nam da se bavimo vizuelnim. Za razliku od prvog dela filma, s ljubavnom pričom i suzama u oku, koji se tek labavo mogao povezati s izvesnim impresionističkim i postimpresionističkim platnima, drugi deo filma, koji se odnosi na budućnost, jasno polazi od uzora iz istorije umetnosti. Šarena i krhka civilizacija Eloja tako proizilazi iz Rusoovog slikarstva, dok se podzemni svet Morloka oslanja na nasleđe nemačkog filmskog ekspresionizma dvadesetih godina ovog veka. Oba modela, naravno, imaju svojih čari, ali, bez odmaka i bez trunke humora, neće biti da su preterano kompatibilni. Ako ovome dodamo vezivno tkivo inspirisano dostignućima Finalne fantazije i spektra inih video-igara, jasno je zašto se i najmanje zahtevan gledalac previše brine o priči. Zato što teško može bezbrižno da plovi po prostranstvima slike.

A neko ko brine o priči neće nimalo voleti kad ga tretiraju kao idiota. U tome je, valjda, sav problem.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST