Zdravstvena politika Srbije >

Strategija bede

U modi su takozvane nacionalne strategije. Kada je o zdravstvu reč, sumorna ocena doktora jedne dečije bolnice glasi: u nemaštini vidljivoj čak i po količini sredstava za dezinfekciju lekari ponekad više mogu odmoći nego pomoći

Vlada je 1. februara usvojila program pod nazivom Zdravstvena politika Srbije. Doduše, dr Nada Kostić, bivši ministar zdravlja u prelaznoj vladi Srbije, danas direktor bolnice "Dr Dragiša Mišović", tek u razgovoru sa novinarem "Vremena" saznaje za taj dokument koji je usvojen pre dva meseca i kaže da direktori ne samo da nisu konsultovani već sa tim dokumentom nisu ni upoznati. Kao polazne osnove nove zdravstvene politike Srbije navode se, pored ostalih, Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima s težištem na pravu na život i zdravlje, i deklaracija Svetske zdravstvene organizacije o odgovornosti državnih organa za zdravlje naroda. Međutim, postoji jaz između prihvaćene odgovornosti države za zdravlje svih nas i činjenice da je mesto ministra zdravlja Srbije već dugo upražnjeno. Različita su mišljenja o tome koliko je ovo (ne)važno za dobro funkcionisanje ministarstva, ali već na simboličkom planu ta činjenica nije za pohvalu. Kada se u programu pominju "jačanje zdravstvenog potencijala nacije" i "promocija zdravlja", asocijacije su unapređivanje zdravstvene kulture i volje za život i zdravlje. Državni planovi uvek se zasnivaju na zdravlju u proseku koje "pre vremena" osujećuje samo sudbina ili nemar države; zato treba videti šta se može učiniti u vezi s onim stvarima koje se u većini razvijenih zemalja podrazumevaju.

DONACIJE I POREZ NA KRV: Dr Uroš Jovanović, zamenik ministra zdravlja, u razgovoru za "Vreme" ukazuje na novine koje uvodi nova zdravstvena politika. Zdravstvu Srbije su najviše potrebni – vreme i novac. Dr Uroš Jovanović nabraja neka od rešenja koja su ostvarena u saradnji sa Vladom Srbije. "Doneta je odluka da se problem terapije raka reši na nivou cele Srbije. U narednih pet do sedam godina trebalo bi da se taj problem reši u 90 odsto slučajeva. Izborili smo se i za takozvani duvanski dinar, kojim je ministarstvo dobilo 30 miliona maraka namenjenih za infrastrukturu. Smanjen je i porez na krv, krvne derivate i materijal koji se ugrađuje u telo pacijenata. Situacija u snabdevanju lekovima je koliko-toliko stabilizovana, a cene smanjene za pet odsto", kaže naš sagovornik.

Dosadašnja inostrana pomoć koja je usmerena u zdravstvo iznosi oko 35 miliona eura i u njoj su najviše učestvovali Evropska organizacija za razvoj i rekonstrukciju, Međunarodni komitet Crvenog krsta, Evropska komisija, vlade Norveške i Velike Britanije. Osim toga, brojne su donacije na nivou bilateralnih odnosa. O njima dr Uroš Jovanović kaže: "Za standardnu medicinsku pomoć biće značajna japanska donacija, koju je usporila opšta politička situacija, pre svega situacija u Avganistanu. Nabavka specifičnih medicinskih aparata biće finansirana iz ‘duvanskog dinara’. Sa Evropskom organizacijom za razvoj i rekonstrukciju i vladom Italije postigli smo dogovor o srednje-dugoročnom rešenju problema nefrodijalize u Srbiji i donaciji oko 300 aparata za dijalizu. Sa njima je dogovoren i projekat kojim će se rešiti problem rendgen-dijagnostike u vrednosti od oko 4 miliona eura. Inače, starost tih aparata u Srbiji je više od 15 godina, ponegde i 30. Tu je i vrlo povoljan španski kredit koji treba da posluži za nabavku standardne medicinske opreme i dijagnostičkih aparata za domove zdravlja i opšte bolnice. Dogovoreno je i da kineskavlada pomogne sa ultrazvučnim aparatima i skenerima, a realizacija ovog dogovora očekuje se do kraja godine. Imamo u planu još jedan važan projekat kojim imamo nameru da konkurišemo na mini-donatorskoj konferenciji u Briselu. Radi se o projektu hitnog medicinskog zbrinjavanja – dakle, ne o hitnoj pomoći kao transportu bolesnika, već hitnoj službi koju imaju razvijene zemlje i koja podrazumeva aktivno zbrinjavanje već na terenu, o ambulanti na točkovima".

U vladinom planu nove zdravstvene politike kaže se da Srbija do sada nije imala sličan dokument i da je reč o novoj nacionalnoj strategiji. Govori se i o pravljenju "upotrebljivih informacija" za donošenje relevantnih odluka. Ipak, kao što je to često slučaj, izgleda da su najupotrebljiviji podaci na koje vlada mora da računa oni koji se tiču novca, ističe dr Uroš Jovanović. "Kada pričamo o zdravstvu, pričamo o novcu. Svaki zakon je dobar kada ima para. Ne bi valjalo da dobijemo zakon koji bi davao gomilu prava koja ne bismo mogli sprovesti. Kod nas je potrošnja Fonda za zdravstvenu zaštitu sedam eura mesečno po glavi stanovnika. Poređenja radi, ta suma u Sjedinjenim Državama iznosi 4300, u nemačkoj 2400, u Velikoj Britaniji 1500 dolara. Svaka reforma zahteva mnogo novca. Mi u zdravstvu nemamo veliki višak radne snage, ali postoji problem nemedicinskog osoblja. Od 132 hiljade zaposlenih 30 odsto su nemedicinski radnici, često zaposleni na određeno vreme i preko veze. Mi smo tek skoro dobili ‘ličnu kartu zdravstva’, i to kao jedan grub podatak. Do sada nismo znali ni osnovne stvari, na primer koliko ima zaposlenih u zdravstvu i kakva je njihova kvalifikaciona struktura. Takođe treba znati da se od onih sedam eura leče i raseljena lica sa Kosova i lica izbegla sa drugih prostora, dakle oni koje je zadesila velika nevolja i koji ne mogu da plaćaju osiguranje, zatim oko milion i po penzionera, poljoprivredni osiguranici. Prihode treba da uvećamo 32 ili bar 20 puta, da bi zdravstvo bolje funkcionisalo." Zamenik ministra zdravlja dalje ističe: "Značajna novina je i mogućnost dopunskog rada za medicinsko osoblje što je, ujedno, i antikorupcijska mera jer novac od toga sada može da bude oporezovan."

Dr Nada Kostić misli da mogućnost rada i u državnom i u privatnom sektoru nije dobra odluka. Lekari bi u prepodnevnoj smeni mogli raditi manje i prebacivati pacijente za popodne, kada se ista usluga u toj ustanovi naplaćuje. Ovako, oni se usmeravaju na privatnike, umesto da se omogući da državna ustanova može obezbediti uslugu i onim pacijentima koji se u njoj besplatno leče. Tako lekari odlaze u privatnu praksu i, po mišljenju dr Nade Kostić, dobijamo najcrnju varijantu rada na sivo i korupciju. Donacije ne mogu rešiti problem zdravstva jer su namenske, a zdravstvu je potreban "živ novac": "Zato treba omogućiti državnim ustanovama da nešto same zarade i kada budemo imali para, kupićemo neophodnu opremu. Inače, u svetu u ovoj sferi postoji zakonska regulativa: privatna ustanova mora da sklopi ugovor sa državnom i tačno se zna koliko određenu uslugu privatna ustanova treba da plati državnoj. Privatna praksa mora da postane deo sistema. Ovako kao da tapkamo u mestu ili čak i nazadujemo. U programu se deklarativno govori o pravima pacijenata, ali se ne radi ni na tome ni na pravima zdravstvenih ustanova. Još nije osnovana lekarska komora koja bi mogla da se bavi i zaštitom prava pacijenata. Važno je da što pre izaberemo ministra zdravlja i kanališemo stvari u nekom dobrom smeru."

SISTEM VREDNOSTI: Dr Vuk Stambolović sa Instituta za socijalnu medicinu kaže da osim fizičke opreme i prestrukturiranja institucija od kojih su ostale samo ljušture, nisu ništa manje važni sistem vrednosti u zdravstvenoj zaštiti i lični stav prema radu. "Ovde dominiraju vrednosti plemenskog nivoa koje sprečavaju medicinu da bude moderna. Čak i institucije promovišu plemenski moral", kaže dr Stambolović. "Tek će uslediti drastično gubljenje prava na zdravstvenu zaštitu. Ta prava su i sada formalna, ali narod misli da ih ima. Zato ćemo mnogo bolje proći ako obratimo pažnju na sistem vrednosti koji je u zdravstvu preovladao i na problem korupcije." Retke su zdravstvene institucije koje mogu da se takmiče na međunarodnoj sceni, i izađu iz svoje prosjačke uloge.

Što se tiče profesionalizacije zdravstva, dr Stambolović misli da je možda najbolje prihvatiti grčki model po kome zaposleni mogu da rade ili u privatnoj ili u državnoj ustanovi, ali ne u obe istovremeno. Povelja o pravima pacijenata, u čijem formulisanju je učestvovao i sagovornik "Vremena", predviđa uvođenje institucije ombudsmana koji bi trebalo da štiti pacijenta i čiji bi rad bio preventivan. U Mađarskoj, na primer, ombudsman eksperimentalno deluje već tri godine. "Dok postoji mito – nema profesije. Ne treba se zavaravati da je korupcija raširena samo zbog loše materijalne situacije lekara", ističe dr Stambolović: "Mito i ne primaju lekari u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, već u vrhunskim zdravstvenim ustanovama." Pomenuta Povelja o pravima pacijenata pisana je na osnovu niza međunarodnih dokumenata. Zbog specifičnosti naše situacije, u nju su ušle i odredbe koje su u zapadnoevropskim zemljama nezamislive. Tako, na primer, u njoj postoji i član koji kaže da pacijent ima pravo na medicinsku uslugu koja isključuje obećavanje i davanje poklona ili drugih koristi medicinskim poslenicima, ali i član o pravu na kvalitetno medicinsko zbrinjavanje koji kaže da je obaveza državnih i drugih zdravstvenih ustanova da obezbede "takve uslove smeštaja, kvalitet prehrane i medicinsku opremljenost koji ne izazivaju rizik po zdravlje pacijenta".

Nedavno su se republički poslanici izborili za obogaćenje parlamentarne poslastičarnice novim vrstama kolača. Obrazloženje se ticalo pada šećera u poslaničkoj krvi, očiglednog zdravstvenog problema. Biće da je mnogim građanima posle toga njihov šećer u krvi porastao. Neko će reći da stvar počiva najviše u tome da li je čovek optimista ili pesimista jer optimizam leči, a ne Vlada. Optimista vidi kao polupunu onu posudu koju pesimista vidi kao polupraznu. Prvi bi rekao da se ovde i danas sporo živi, a drugi da se prebrzo umire.


 

Čiji je VMA

Čiji je VMA

Doktor Zoran Stanković, načelnik VMA, zvuči kao čovek koji ima ideju - jednu od onih koje čovek može i da nema i bez koje bi mu, možda, bilo lakše. Kada bi se ta ideja realizovala, u ovom slučaju, značilo bi da bi se i civilni osiguranici u znatnijem broju mogli "vratiti" na VMA. "Vojnomedicinska akademija je ustanova visokog specijalističkog nivoa usluga – prostorno, smeštajno, kadrovski, materijalno", kaže dr Stanković u razgovoru za "Vreme". Ali: "Treba odlučiti koji će nivo zdravstvene zaštite pružati VMA. Spremni smo da se aktivnije uključimo u zdravstveno zbrinjavanje građana, ali to se zabranjuje čak i u slučajevima kada se oni mogu smestiti na VMA. U prethodnoj Jugoslaviji bilo je planirano da 45 odsto pacijenata budu civilna lica; i danas VMA ima slobodnih kapaciteta za njih. Dakle, ne samo što imamo mogućnosti da smestimo one koji kao civili sada plaćaju naše usluge, već smo spremni da uskočimo i pomognemo celom sistemu zdravstva". Po mišljenju našeg sagovornika, izborom ministra zdravlja brže bi bilo rešeno i pitanje statusa, ovako "sve mora da čeka". Na pitanje o uspostavljanju stručnih standarda ispod kojih se ne može ići, dr Stanković odgovara: "VMA je sačuvao strukturu organizovanja i rukovođenja. Bojim se da je na mnogim drugim mestima ona narušena i ne bih komentarisao zašto se to dogodilo. VMA nije elitistička ustanova, kako se za nju često kaže. Ipak, u poređenju sa nekim drugim mi imamo bolid, tehničku podršku i vozače koji mogu da voze, blizu smo zapadnih standarda i brzo možemo da se uključimo u te trke."

"VREME": Ako je tako, da li onda i neke ideje vladinog programa o zdravstvenoj politici Srbijena primer, uvođenje "pacijentovog advokata" – vi možete samostalno da uvedete?

DR ZORAN STANKOVIĆ: VMA je osposobljen da vrlo brzo i takve ideje sprovede u delo. Opet, za razliku od drugih, mi imamo sve službe već razvijene. Imamo i jaku pravnu službu koja bi mogla da se uključi u to.

Da li je VMA, s obzirom na ono "vojna" u imenu, dobilo neku od bilateralnih donacija ili deo finansijske pomoći koja je zdravstvu upućena preko Vlade Srbije?

Glavni problem i jeste to što je VMA "vojna". Mislilo se da su to ljudi koji su učestvovali u ratnim sukobima. Jesmo zbrinuli najviše ranjenika – nažalost, takva je bila situacija – ali sa iskustvom od 10 godina lečenja ranjenih u sukobima sada smo sigurno među prvima u svetu. Radili smo svoj posao i pružili pomoć svima kojima je ona bila potrebna, bez obzira na nacionalnu i versku pripadnost, pa možda i nekima koji su na Haškoj optužnici. To je bila naša dužnost i po Ženevskoj konvenciji. Ali iz donacija smo isključeni. Kada bi ljudi znali koliko malo toga dobijamo, znali bi i koliko smo racionalni. Na primer, prosečno ima oko 950 ležećih bolesnika na VMA. U toku 24 sata za sve njih dežurna ekipa – dokle pružanje medicinske pomoći, ishrana, higijena – košta državu oko 700 maraka. Na 80 bolesnika dežuraju po dve sestre i bolničara i jedan lekar. Oni koštaju manje od 20 maraka. Ali, to govori i koliko su oni slabo plaćeni."


POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST