Diplomati i vojnici - Ratna pisma 1913-1916. (3) >

Do sada nepoznata prepiska Živojina Mišića

Do sada nepoznata prepiska Živojina Mišića (1855-1921) sa Stevanom Ilićem, saborcem i prijateljem, pada u godine 1915. i 1916. Vojvoda Mišić, oboleo posle prelaska Albanije, ponovo je u nekoj vrsti izolacije. Prvi put je penzionisan 1904, zbog sumnje da je nesklon zaverenicima atentatorima na kralja Aleksandra Obrenovića. Na zahtev vojvode Radomira Putnika aktiviran je 1909, da bi posle Kumanovske bitke 1912. bio unapre?en u čin generala – i penzionisan već naredne godine. Ponovo je aktiviran pred početak Prvog svetskog rata. Na sopstveni zahtev dobio je komandu nad praktično potučenom Prvom armijom, da bi s njom izveo preokret i izvojevao pobedu u Kolubarskoj bici, posle koje je unapre?en u čin vojvode. Protivio se ideji povlačenja preko Albanije. Energično je vodio srpske trupe u proboju Solunskog fronta 1918, što je izazvalo kapitulaciju Bugarske; nastavio je prodor u Srbiju uprkos protivljenju savezničkih komandanata i kod Niša potukao brojno nadmoćnu nemačku 11. armiju, što je izazvalo definitivni slom otpora Centralnih sila na Balkanu.

Komandant I armije.

Valjevo, 21. VI 1915.

Dragi Stevane,

Oba tvoja pisma primih i oba sam sa zadovoljstvom čitao. Ovo poslednje je puno energije. Počinješ da se budiš. To mi je milo. Uvi?aš li bar sad, da i do tebe ima krivice? Do tebe bar po tvojim teorijama skromnosti.

Bezobzirnost i dugačka jezičina na pijacama su redovno na prvim tezgama. (Naravno na našim pijacama.) A ako se još umedne shvatiti po koji važan psihički momenat u teškim i sudbonosnim danima, pa se još napoleonovska naredba ili kakvo drugo sočinjenije načerta, onda nigde kraja slavi. Tako ti je to moj Stefane.

Nemadoh li ja pravo, kada ti prošle zime govorih: More Stevane, kriv si ti sam, jer ne umeš da shvataš psihičke momente." Jest, ali pusto još iz detinjstva postoje tragovi tvoga dužega boravljenja u krugu protestanske kuće. Jesi li video da ni koncizni i najverodostojniji izveštaji dobiveni dugim ispitivanjima, čije si rezultate dostavljao nadležnima, niti sadanji zvučni položaj i rad, ne vrede ništa. Divna je ona pesma kojom završavaš:

...Gib sie dem Kanzler den du hast

und lass ihn auch noch diese Last

nebst andern Lasten tragen...

- tako samo filozofi govore. Dobro si uradio, što si raportom ona pitanja postavio, ali sumnjam da ćeš na njih dobiti odgovor. Ako ne dobiješ, paši pojas, pa na usmeni razgovor. Šta se ono radi oko Galipolja? Da li poznaješ ono poluostrvo? Mora biti da je to neka grčka napast kojoj je teško dolijati. Uostalom i samim pogledom na kartu dolazi se do zaključka, da je teško provući se kroz onaj drački tesniš testeraški naoružan.

Šta mi inače radiš Švabo? Ne kloni, radi, larmaj i nedaj se živ u ruke. Tvoje opaske vrlo rado čitam, pa gledaj te mi se još koji put javni.

Već postepeno počinjemo ulaziti u redovan garnizonski život, usled onoga dugog čekanja. Malo se koškamo oko pojedinih ada na Savi i to je sve.

Sa G-?om od mene i mojih primi pozdrav

tvoj Mišić

Uz ovo pismo je prona?eno i nare?enje za pomoćnika načelnika štaba Vrhovne Komande Živ. Pavlovića:

Štab Vrhovne Komande

Pov. br.5348

Da pom. nač. štaba Vrh. Kom. postupi po nare?enju G. Min. Voj. pov. F.A.O. br. 2622 od 18. jula o.g.

4. septembar 1915.

Valjevo

Načelniku Štaba Vrhovne Komande

Prema prednjem nare?enju, čast mi je dati ovo mišljenje:

Izveštaji koji su slati Vrh. Komandi, a koje je vrlo vešto sre?ivao G. pukovnik Stevan Ilijć, kao pomoćnik drinske divizijske oblasti, bili su od vrlo velike vrednosti i Vrhovnoj Komandi su poslužili vrlo dobro.

Iz mnogobrojnih, nepotpunih i protivurečnih saslušanja zarobljenika sviju rodova, G. pukovnik Ilijć je na jedan majstorski način uspeo, da da u celome jednu lepu celinu, koja je Vrh. Komandi uštedela i mnogo vremena i pružila joj ono što joj je bilo u danome momentu najpotrebnije za njene ciljeve.

Prema ovome mišljenja sam da pukovnik Ilijć zaslužuje priznanje.

4. septembra 1915.

Pomoćnik Nač. Štaba

puk. Živ. Pavlović

Stevan Ilić:

Nevolje s babom Trtovnom

Drač, 28. decembar

Dragi Živojne,

Čujem da si stigao do Skadra. Pa kako sam nešto kenjkav i izludeh od dosade, to ajd da ti se javim.

Razrešen sam od inspektorata. Rasrdila se baba Vrhovna na mene; veli da sam joj upropastio poslednju rezervnu štaku – rekrute.

Evo ti moje povesti ukratko:

Stigav, pod mnogo težim uslovima nego operativne trupe preko Ljume, Struge, u Bitolj, i sa logičnom, ali nažalost pogrešnom predpostavkom, da će i cela ostala vojska zamnom odstupiti na jug – što je mogla i trebala, a ja taj pravac osigurao na svoju ruku i izvestio – tražio sam da preuzmem komandu nad Pelagonijom i da pored tamošnjih odredića operativne vojske upotrebim i podoficirsku školu i rekrute (makar i kao naoružan narod) u intervalima postojećih posednutih položaja, u toliko pre, što imaju železničku vezu i sa Solunom i sa Francuzima. Na to dobih kratak odgovor: "Pravac povlačenja na Albaniju". Zatvorih se u sobu i rešavah šta da činim. Reših da sa nekoliko hiljada aveti (koji se od onih iz bajki razlikovaše samo time što se čuje da ječu) prebacim u Grčku. I to izvrših.

Sinuše gromovi iz Skadra, ali ih "Švaba iz Turske" /tj. autor pisma, Stevan Ilić, prim. pr./ dobro dočeka, te baba "Trtovna" (Vrhovna) škrgutnu i polomi ono malo škrbotina progutavši ih.

Evo šta je bilo:

Kad posle prinu?enog odstupanja stigoh u Strugu, učinih poslednju očajnu predstavku za prelazak u Grčku kao i drugu za ure?enje monetnog pitanja; predložih da se bar preko Drača unese francusko srebro kao sitan novac za naše novčanice i da se Esad paša privoli da se srpske novčanice primaju u drž. kasu njegovu. I tom prilikom navedoh kako je i kod oficira počela uzimati maha malodušnost.

Ne pojmeći da sam ja to saopštenje učinio bez znanja oficira, da čak ni koncept nisam dao ni a?utantu da pročita, nego sam pismenom naredbom ukorio labavost, – Vrh. Komanda mi preporučuje hladnokrvnost, našta joj odgovorih depešom, u kojoj se zahvaljujem na moralnim poukama, ali joj tražim materijalnu pomoć na mesto njih. Na to – kuku meni – dobih u Tirani jednu do sad u Evropi i Africi jedinstvenu depešu pod "službeno", gdi mi "za ministra vojnog", i ne spominjući ukaz, saopštava "ministar privrede", da sam razrešen od inspektorata rezervnih trupa. Šta znadoh drugo nego da odem u Drač, gdi sam evo već mesec dana i ne samo što posle toga ne poteče med i mleko, već naprotiv otpoče umiranje po 250 dnevno.

I jedina sreća što sam smenjen, jer po baba "Trtovnoj" došao bih možda i Stanku Cvetkoviću, načelniku sudskog odelenja (Cvrc, tako li ga ono zovu) pod sataru; a da se on razume i u Taktici i Strategiji i Astronomiji, eno Kondićevog primera. Pre nego što se završi ova godina, da bacim pogled na poslednje doga?aje.

Dakle obistini se moj pesimizam, na koji si mi ti do sad, varan velikim (bolje reći debelim) glavama naših državnika i njihovim bradama, onako odsudno optimistički pravio opoziciju. Dakle čuj:

I

Ovaj politički i vojni slom je posledica dosadašnje Srbijine specifične vrednosti. I naprotiv, oni politički i vojni uspesi bili su anomalije. Osim tebi, bilo je još nekih, kojima sam u Nišu rekao i još nešto više; t.j. da mi politički i vojno radimo na slomu Srbije, da ćemo je srušiti do temelja i t.d.

II

Ali tako isto sad mi izgleda da će se ostvariti Velika Srbija, i to istinski velika ne samo po granicama, već i po principima, – pa bilo da je stvori Antanta ili Viljem. A da će Antanta vojnički pretegnuti, dobio sam nadu ovih dana, kad čuh, da je u Engleskoj pitanje opšte vojne obveze rešena stvar.

III

Nemam ovde autentičnih vesti iz "Evropama", te da činim neke sigurne zaključke, ali mislim da Grčka neće ući u rat, i da Rusija ni danas ne bi bila protivna stvaranju Velike Bugarske, pa i pomoću Viljema, kad nije mogla ona.

.......

Prekidoše me u pisanju neki poznanici, pa iza?oh iz koncepta, te ne mogu da produžim započeti razgovor i rezonovanja.

Zato ću i da završim na brzu ruku kako bi ti mogao da pošaljem pismo po avijatičaru. Izašla je naredba da se trupe malo povlače od Drača, pa da se redom transportuju dalje.

Da vidiš samo kako su oni koji su činove i ordenje inkasirali prvi u beganju i na lekarskim pregledima. Vi?am ti sina. Jednog večera beše bolestan, pa nas uplaši, ali sutradan videh, da iver nije daleko od klade, – manj sačuvaj Bože kakve šjekire.

Sretna ti Nova Godina! I bog zna kako.

St.

Stevan Ilić:

Od čega stradaju srpski ?aci u gradu svetlosti

Pariz, 10. juna 1916.

Dragi Živojne,

Za svoje osveženje i dopunjavanje počeo sam sa Sorbonom (Dok naša braća sa Foli-Beržerom). I već počinjem lakše disati i gledati vedrije i dalje. Kakva razlika izme?u ovdašnje sredine i naših kontrasta. (Namrštenih lica, nedotupavih pozera, zluradih tutkuna, zajedljivih očiju, izujedanih lica, šarlatanstva, polutanstva, materijalista, nezajažljivosti...), prosto mi se više ne vraća u Srbiju, pa bila ona velika ili ostala mala!

Nalazeći se u velikoj varoši, odstranim se za neko vreme od tih tipova, ali ipak s vremena na vreme nagazim na vavilonsku pometnju kod tih vrhova. Tek vidim ponekog u uniformi, kako poguravljen, sa rukama na zadnjici, indiferentnom fizionomijom, gega po trotoaru tempom najžalosnijeg marša mrtvačkog, zastajkujući pred izlozima sireva, peroreza i makazica; ili se glasno benavi upotrebljavajući reč "more" /möre!, uzvik, prim. prir./ odmahujući rukom lenjo kroz vazduh; ili zazijavajući u svaku Francuzojku, ne može sebi da objasni, kako se sve redom dive njegovoj lepoti.

Pa ti niču neke "srpske kujne" sa ciganskom vrevom; pa ti neke prote obrazuju pevačka društva, da šire "srpsku pesmu" me? Francuze; pa ti niču neki srpski listovi, da bi Francuzima i na francuskom jeziku pokazali našu nepismenost; čak i u Bizerti briljira jedna takva pečurka!

Naši ?aci propadaju od veneričnih bolesti ne lečeći se, a da bi brže naučili francuski, grupisali su se pa govore samo srpski, a umesto odabranih bogoslova, odoše samo isterani u Rusiju na više obrazovanje. Pa da vidiš kakvi se prostačko – palanački pozdravi šalju Alfonzu XIII, tako da mu neće više pasti na um, da se za naše internirce u Austriji zauzima.

Prsnuh od muke u smej, kad su mi iz jednog pansionata pričali, da, kad su neke naše dve sudije odsele u jedan pansion, da je gazdarica istoga večera pokupila sav svoj nakit i odnela ga u drugu kuću na čuvanje. A da se ne bi samo muškarci proslavljali, žene nam na svoj način šire slavu. Jedna oficirka kupila je pseto, da ga na uzici vodi po ulici. Druga jedna oficirka u svili i sa aeroplanom na glavi, otišla je nekoj franc. misiji za novčanu pomoć; a kad joj je Francuz primetio, da po njenoj toaleti ne daje se zaključiti ta potreba, odgovorila mu je ljutito, da ona nikad nije išla pocepana, našta joj ovaj objasni, da se potpora izdaje baš onima sa pohabanim odelom. Dokle smo doterali, možeš zaključiti i po tome, što su Francuzi obrazovali naročitu policiju za Srbe u Švajcarskoj i Francuskoj, bojeći se špijunaže.

A da vidiš kako su Anamiti (stanovnici Indo–Kine) otmeni u sravnjenju s nama.

.......

Vide li Boga ti, Šta uradiše Nemci?

Iako u znatno gorem položaju pomorskom, ipak kad treba znaju da učine i gest. Za Rusiju je tada bili pošlo 400 engleskih brodova sa municijom. Do sekunda su Nemci bili obavešteni, i u malo što ceo transport nije bio potopljen. A kako je pobočnica prošla video si već. U Marselju buknuše pre neki dan, istoga dana tolike vatre, da je stotinama maona i hiljadama sanduka gorelo.

.......

Što se politike tiče rat će ući i u 1917. god., a Nemačkoj se može dohakati samo i samo hranom. A nas će očerupati i Italijani i Rumuni svojim novim granicama. Šteta što nas ne poznaju više ni Francuzi ni Englezi.

.......

Ako bi ti došla prilika, radi svud da se stavim u penziju, te da definitivno kidam sa vojskom.

Srdačno ti pozdravlje od

Stev.

Živojin Mišić:

Nevaljašni oficiri na užarenom ostrvu

Krf, 31. jula 1916. god. (nedelja)

Dragi Stefane,

Primio sam oba tvoja pisma. Hvala ti na sećanju, iz Francuske, iz mozga Evrope. Ej moj Švabo, stara stilistiko, ti misliš, da bi se ovamo imalo kome govoriti.

Ostadosmo ovde sve sami "deponirci" ili kako vele naši posilni: "nevaljašni oficiri".

Da nije onih novina koje iz Atine dobijamo na francuskom jeziku, zaboravili bi i geografiju na ovom prljavom ostrvu zažarenome od silne, nesnošljive vrućinštine. I drugi mi to što ti pišeš pričaju, naravno sa manje značaja po njihovom shvaćanju po opšte naše stvari, ali tek priča se.

O tvojoj molbi za penziju, kako mi se čini, nije ni misliti za sada, jer ni ekselencija nije ovde, a i drugi su ti tražili i traže, ali bez uspeha. Dakle, ćuti u tom prosvećenom svetu, uči se i uživaj.

Dojista treba čovek da ode u Francusku, tamo da probavi izvesno vreme, pa da se ovamo vrati, pa tek onda, da vidi kolosalnu razliku po svima pitanjima i običajima izme?u zapada i svih ostalih pokrajina.

Jedva na jedvite jade posle Pariza, Nice, Rima i Neapolja, po nuždi se prilagodih ovome prljavome Krfu i evo skoro 3 meseca kako se kuvam u ovoj vrućini i vrtlogu čudnih intriga. Zbog svega ovog za ova 3 meseca, sem šetnje po neki put autom po okolini, nisam van svoje sobe probavio ni 24 časa. Živim dakle kao kakav zarobljenik u pansionu Suis. Od sve muke i silne dosade otpočeo sam po malo da učim engleski, ali ide vrlo sporo. Znaš valjda onu, našeg naroda, izreku o zaludnom popu.

Obišao sam celo ostrvo. Ovako kakvo je, mestimice puno čari, a naročito na pribežju jonskoga mora. Izdržao sam i 40 kupanja u moru, naravno sve zbog dosade i nemanja posla. Nalaze ljudi da je bolje da sam ovde zaludan, nego da sedim i sebi što koristim u kakvoj pametnijoj zemlji i narodu. Pa i neka im je, kad tako hoće. Zbog svega ovoga sedi tamo i uživaj. Odsustvo produžavaj sve dotle, dok ti daju, a o penziji i ne vodi brigu, jer će ti to dati no ma šta drugo.

Baš sinoć me poseti jedan gospodin. U toku razgovora, slučajno se dotakoh tvog imena i tvojih prilika, ali ti on skoči, pa me i prekide njegovim nadovezivanjima o tvojim nekim dobrim osobinama, pa tek doviknu: "Pa eto molim Vas, i ovaj čovek luta po svetu, a u redovima svojim ne može da dobije posla i t.d." Od mla?ih je ljudi i vidi se da ti je dobar prijatelj.

Pojedine naše grupe sa ovog ostrva postepeno se otiskuju put Soluna, pa će valjda jednom doći red i na "nevaljašne" oficire, kako veli naš uzoriti i duhoviti gegula. Ima ih rasturenih po celome ostrvu. Posmatrao sam ih, razgovarao sam sa nekima, i svi jedno te jedno: "A molim ti se gospodine, kad veliš da ćemo ići u Srbiju?" Bezazleni su do krajnosti i puni otmenosti duše. Prosto čovek da zaplače, kad se pomisli, do čega dovedosmo ovaj naš jadni narod!

Budi mi zdrav i veseo dragi Švabo iz Turske i Francuske i primi mnogo pozdravlja i najlepše želje od moje žene i tvog

Mišića

Koncept poslednjeg prona?enog pisma iz prepiske ima na sebi napomenu:

Na vest o nekom vojno – političkom pokretu ("Crne ruke"), pa da se Živojn – kao politički protivnik Pašićev – ne bi u isti se angažovao...

Stevan Ilić:

Čuvaj se Velike Srbije i Crne ruke

Dragi Živojne,

Veliš da ti se dopada moja "Stilistika". Eh, bien, šta ću kad mi se neda da budem "Travaljistika" /travailler, fr. – raditi/. Pa ipak nešto radim, čućeš već u svoje vreme. Ali vidim da se tamo kod vas nalaze dosta njih i na velikim mestima, pa i u prečasnoj vladi, pa im se i komandantski konji i ministarske fotelje nalaze usred blata.

Ali batalimo to, imam nešto važno da ti kažem. Čujem iz ovdašnjih nekih francuskih izvora, da se tamo kod vas sprema neki vojni apsolutizam. (Taman posla!) Taj bi nas pred Antantom jako kompromitovao; to bi bila potvrda da nemamo štofa za formiranje Velike Srbije, – da smo hrišćanska Turska.

Ne ulazi nikako u takve komplikacije ni sa ni protiv Pašića. Kao što sam ti još u Nici rekao, nemoj ulaziti ni u kabinet, niti za sad primati Vrhovnu Komandu. Baš to rezervisanje će ti ugled uzdići, a Vrh. Komande je značaj sad sekundaran. I politika i državne kerefeke i vojnička slava traže svoje ferije. Već suzbijaj svom parom i gdi god možeš tu ludost – vojni apsolutizam – ali ne načinom, kojim to radi Pašić, kreaturama.

Ja se toga užasno plašim. To će nas stati i Dalmacije i Makedonije. Englezi jedva čekaju tako nešto, pa da opet povampire Bugarsku. Ja se u ostalom nadam, da će i inače Ferdinand odleteti, da će zatim Bugari zaključiti mir i poći na Carigrad. Ovoliko na brzu ruku. Profitiram priliku da ti Jaša Prodanović ponese pismo.

U zdravlje i Bog zna kako

Stevan

Broj srpskih vojnika koji su uspeli da prežive strahote prelaska preko Albanije procenjuje se na 120.000. Većina je brodovima prebačena na Krf a bolesni, zbog opasnosti od zaraze, na ostrvo Vido, poznato kao "Ostrvo smrti". Prvu pomoć u opremi i oružju srpska vojska dobija od saveznika, pre svega Francuza. U Solunu saveznici formiraju jaku operativnu bazu i novi, Solunski front, na insistiranje francuskog ministra Aristida Brijana. Već 12. septembra 1916. godine srpska vojska ponovo pokazuje svoju vrednost u bici na Kajmakčalanu.

U avgustu iste godine insceniran je atentat na regenta Aleksandra. Za učešće u atentatu optužen je Rade Malobabić, dugogodišnji saradnik i agent Dragutina Dimitrijevića Apisa, koji je 1913-1914. godine bio načelnik Obaveštajnog odeljenja Generalštaba.

Doga?aj je dobrodošao i Pašiću i regentu Aleksandru. Apis je zbog prevelikog uticaja koji je imao u vojsci smetao obojici. U decembru 1916. srpska izbeglička vlada na Krfu izdala je nare?enje da se uhapse pukovnik Apis i sve vo?e Crne ruke koje su još bile u životu. U proleće 1917. na iskonstruisanom Solunskom procesu Apis, Rade Malobabić i Ljubomir Vulović osu?eni su na smrt i streljani u blizini Soluna.

Naredna 1918. godina je godina odluke na svim ratištima. Priprema se velika ofanziva na Solunskom frontu. Vrhovnu komandu nad savezničkim jedinicama preuzima francuski general Franš d’Epere, a nad srpskim pored regenta Aleksandra, proslavljeni vojvoda Živojin Mišić. Prvog septembra počinje saveznička ofanziva. Dan kasnije srpska i francuska pešadija probijaju bugarski front. Već 13. septembra Bugarska moli za mogućnost sklapanja separatnog mira. Saveznička vojska napreduje svom silinom. Ispod Niša 27 srpskih bataljona potiskuje 47 nemačkih. Devetnaestog oktobra srpske jedinice ulaze u Beograd...

U ratovima 1912-1918. Srbija je u ratnim dejstvima, usled zločina i epidemija, u austrijskim i ma?arskim logorima, pri prelasku Albanije, na "Ostrvu smrti" i drugde izgubila gotovo trećinu stanovništva. Retka je bila kuća bez crnog barjaka. Prvi ili Veliki svetski rat je završen zaključivanjem Versajskog ugovora o miru, 28. juna 1919. godine. Dve nedelje kasnije 14. jula, na dan najvećeg francuskog nacionalnog praznika, u svečanom defileu savezničkih ešelona pariskim bulevarima učestvuju i jedinice srpske vojske.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST