Kratka istorija sloma - Vojska Jugoslavije 1992-2000 (6) >

Na kraju puta

Sistematski i godinama zloupotrebljavana i ponižavana, uplitana u nepočinstva i političke obračune, sa vrhom koji je ćutao kad je trebalo govoriti i obećavao ono za što je znao da ne može izvršiti, Vojska Jugoslavije bila je jedan od nosilaca politike Miloševićevog režima. Svoju ulogu u društvu i državi zato tek treba da pronađe

PARLAMENT U PLAMENU: 5. oktobar 2000.

NATO intrevencija, kako je odmicala, sve više je poprimala oblik sistematskog uništavanja industrijske i saobraćajne infrastrukture u SR Jugoslaviji: rušeni su jedan za drugim mostovi, tvornice, TV releji... Broj civilnih žrtava također se iz dana u dan umnožavao. Terminom "kolateraralna šteta" NATO je označavao putnike pobijene u raketiranom putničkom vlaku u Grdeličkoj klisuri, građane Niša stradale na pijaci od kasetnih bombi, sravnjivanje Aleksinca, pogibiju šesnaest radnika RTS-a u bombardiranju zgrade državne TV u Aberdarevoj ulici... U jeku intervencije, Haški je tribunal 19. maja 1999. optužio za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti tadašnji vojno-politički vrh: predsjednika SR Jugoslavije Slobodana Miloševića, predsjednika Srbije Milana Milutinovića, načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije generala Dragoljuba Ojdanića, ministra unutrašnjih poslova Vlajka Stojiljkovića i potpredsjednika savezne vlade Nikolu Šainovića.

"Tačno se vidi da su Vojska Jugoslavije i MUP Srbije postupali s Albancima kao da su svi oni pripadnici neprijateljskih formacija", kaže direktor Fonda za humanitarno pravo Nataša Kandić. "Postojalo je viđenje da svi Albanci podržavaju UČK i da su svi prikriveni teroristi. Razliku su pravili prema ženama i deci koji nisu bili masovno likvidirani kao muškarci u mlađim godinama. Međutim, postoje primeri da čak ni oni nisu bivali pošteđeni: u Suvoj Reci su pripadnici raznih srpskih formacija pobili više od trideset žena i dece."

Istina je da se Haški sud nije posvetio istovjetnu pažnju zločinima nad Srbima koji su počinili pripadnici UČK-a, poput onih u selima Glođani, Klečka i drugim mjestima, ali i da su ovdašnje pravosudne strukture uradile vrlo malo u rasvjetljavanju zločina nad Albancima.

"Bilo je pojedinačnih slučajeva ubijanja Albanaca od pripadnika Vojske Jugoslavije", govori načelnik Genralštaba VJ Nebojša Pavković. "Reč je o dobrovoljcima i jednom manjem broju aktivnih vojnih lica. Svi ti slučajevi koji su otkriveni odmah su sankcionisani. Postoje dokumenata o tome, i to je stvar vojnog pravosuđa."

O optužnici Haškog tribunala na kojoj se i sam nalazi, general Dragoljub Ojdanić, u to vrijeme načelnik Štaba vrhovne komande, misli sljedeće: "Mene, kao vojnika koji se držao Ustava, zakona, borbenih uputstava i normi međunarodnog humanitarnog prava, ne može nijednog trenutka gristi savest da sam učinio nešto loše sa nivoa Štaba vrhovne komande. Naprotiv, sve sam uradio da se ratuje u sakladu sa pozitivnom regulativom uključujući i međunarodne konvencije čiji smo potpisnici."

No, od činjenice da je na Kosovu počinjeno mnogo zločina nije moguće pobjeći. O tome svjedoče i masovne grobnice u Srbiji, odnosno tijela pobijenih Albanaca koja su kamionima dopremana i potom u tajnosti pokapana. Istraga o odgovornosti za ta nedjela vodi se u okvirima MUP-a.

"Moram da se osvrnem o navode u štampi da je MUP za vreme NATO agresije bio prepotčinjen Vojsci Jugoslavije", kaže general Pavković. "Istina je da smo dobili takvo naređenje od Vrhovne komande. Međutim ono nikad nije sprovedeno jer su se tadašnji čelnici MUP-a uključujući i Vlajka Stojiljkovića a priori protivili tome da se bilo koja jedinica MUP-a prepotčini Vojsci Jugoslavije. Svi izveštaji svih komandanata to potvrđuju. Policija je imala svoju komandu, a na čelu Štaba za borbene dejstva MUP-a bio je general Sreten Lukić. MUP nije bio uključen u odbrambene zadatke sa Vojskom, niti se izvlačio sa Kosova zajedno sa nama."

KUMANOVO: Nakon dogovora Miloševića sa mirovnim posrednicima – bivšim ruskim premijerom Viktorom Černomirdinom i finskim predsjednikom Martijem Ahtisarijem – u Kumanovu je 11. juna potpisan Vojno-tehnički sporazum. Tim aktom je poslije sedamdeset i dva dana okončan rat, a Vojske Jugoslavije i MUP Srbije povukli su se sa Kosova.

"Odmah poslije dogovora sa Černomirdinom i Ahtisarijem, prisustvovao sam zajedno sa drugim odgovornim ljudima jednom sastanku sa tadašnjim predsednikom SR Jugoslavije", kaže general Pavković. "Rekao sam da Vojska može izdržati na Kosovu i ako smo već ovoliko izdržali da ostanomo tamo i dalje. 'Jeste generale', rekao mi je Milošević, 'ali ne može da izdrži Srbija, ne može ovaj narod. Izdržali ste do onog trenutka dok nismo diplomatijom uspeli da čitav taj problem proguramo do Ujedinjenih nacija. I sada moramo da prihvatimo odluku Saveta bezbednosti da ne bi i dalje bilo razaranja Srbije i pogibije nevinih ljudi.'"

Obje strane su – tadašnji režim u Beogradu i NATO – Kumanovski sporazum proglasile za svoju pobjedu.

"Rezolucija 1244 i Kumanovski sporazum najstrašnija su dokumenta koje je Savet bezbednosti ikad usvojio", kaže pukovnik Dragan Vukšić, narodni poslanik i visoki funkcioner Pokreta za demokratsku Srbiju. "NATO je došao kao neprijatelj, došao je u roku od jedanaest dana, a sve šta je ličilo na vojsku, policiju ili paravojne snage moralo se povući sa Kosova. U tački 3 operativnog dela Rezolucije kaže se da SR Jugoslavija mora da obustavi teror i nasilje na Kosovu – Milošević je to prihvatio, on je to proglašavao za pobedu, a danas se pitamo da li je bilo terora i nasilja. Pa u tački 3 operativnog dela Rezolucije potpisali smo da ga je bilo! To je zaista poraz i kapitulacija."

Da nije riječ ni o kakvoj pobjedi slaže se i savjetnik predsjednika SR Jugoslavije Vojislava Koštunice za međunarodne odnose Predrag Simić:

"Bez obzira na Miloševićevu propagandnu mašineriju, tu se radilo o eksplicitnoj kapitualaciji. Ja ne znam da li je Milošević bio svesan šta potpisuje, da li je on verovao da je posredi nekakav surogat Dejtonskog sporazuma ili ne, ali američki generali su našim generalima predočili dokument koji ni po čemu nije bio mirovni sporazum, već dokument o nekoj vrsti kapitaulacije".

VLAST I OPOZICIJA: Poslije NATO intervencije, uz propagandnu kampanju "Obnove i izgradnje", tadašnji režim je na sve načine veličao Vojsku Jugoslavije i njene vodeće generale – odlikovanja i unapređenja samo su pljuštala. Vojni vrh nije ostao dužan: Milošević se titulirao isključivo kao Vrhovni komadant i nije propuštena niti jedna prilika a da mu se ne uruči neko vojno priznanje.

"Pošto su tada na vlasti bili JUL i SPS i pošto su na ključnim dužnostima u saveznoj vladi, opštinama i okruzima bili ljudi iz tih stranaka, mi nismo mogli da biramo s kim ćemo biti u društvu, nego s njima", kaže general Pavković. "Mi smo i sada sa ljudima koji su na vlasti bez obzira na stranku. Naravno, i general Ojdanić i ja prisustovali smo manifestacijama obnove zemlje kao gosti. Nisam, međutim, bio ni na jednoj promociji stranke, niti sam bio prisutan nigde gde se tadašnji predsednik Milošević pojavio kao predsednik SPS-a. Bio sam zajedno s njim jedino kada je kao šef države bio u Aleksincu, Negotinu i Novom Sadu jer mi je to bila dužnost po funkciji."

Jezik vojnog vrha i nosilaca Miloševićevog režima u to vrijeme nije se razlikovao; i jedni i drugi su građane Srbije dijelili na "patriote" i "izdajnike" – prvi epitet bio je rezerviran za pristalice tadašnje vlasti, drugi za njene oponente.

"Između političkog i vojnog rukovodstva tada je bila izgubljena svaka razlika", kaže Čedomir Jovanović, šef poslaničke grupe DOS-a u Skupštini Srbije. "Oni su postali saučesnici u istom poslu."

Da je u to vrijeme ostvarena simbioza između političkog i vojnog vrha slaže se i Vukšić: "To je bila posledica sračunate negativne selekcije. Uklonjeni su svi koji su mislili svojom glavom, imali svoje stavove i služili narodu a ne režimu, i dovedeni oni koji su sve zadatke izvršavali radi ličnog interesa, položaja, kuća i blagostanja."

Poslije predsjedničkih i izbora za saveznu skupštinu od 24. septembra 2000, kad je postalo jasno da Milošević ne namjerava mirno prepustiti vlast, postavilo se pitanje kako će se ponašati vojni vrh u predstojećim događajima.

"Pošto sam bio na čelu izbornog Štaba DOS-a, zano sam da su glasovi vojnika koji su bili prispeli u saveznu izbornu komisiju bili glasovi za našu izbornu listu", kaže Jovanović. "Bilo nam je jasno da posle 24. septembra ulazimo u vreme u kome će stvari postati toliko ekstremne da će se postaviti pitanje – oni ili mi. Pošto je bilo jasno da smo mi ti koji branimo ne samo svoje već i živote većeg dela dela našeg naroda, bili smo dužni da priznamo jedni drugima da ćemo odgovoriti na svaku vrstu sile s kojom se sretnemo onako kako budemo mogli u tom trenutku. Da su pojedinci iz Vojske Jugoslavije zlupotrebili deset tenkova ili pet stotina ljudi koje su zaposlili pod platom, mi bismo im se suprotstavili."

Da se DOS sprema za eventualne sukobe potvrđuje i gradonačelnik Čačka i predsjednik Nove Srbije Velimir Ilić. On je bio na čelu kolone građana u koja je iz Čačka 5. oktobra 2000. u kamionima i automobilima, sa bagerom, krenula za Beograd:

"Jedan rezervista je imao bacač bombi, ali ljudi su najviše nosili kamene belutke čime su kamenovali kordone policije. Imali smo pune kamione kamenja, motki, velikih čekića...U organizaciji je učestvovalo nekih tri stotine ljudi – kamiondžija, profesionalnih policajaca, pripadnika Specijalnih antiterorističkih jedinica, nekoliko aktivnih pilota i dva pukovnika Vojske Jugoslavije. Imali smo izuzetno dobre kontakte sa 63. padobranskom brigadom, čiji je rezervni sastav direktno učestvovao u akciji. Kad se sve završilo, imao sam priliku da vidim izveštaje Uprave bezbednosti VJ-a: sve su pratili, sve snimali, znali ali nisu nadzirali i sprečavali."

OKTOBAR: Milošević je 5. oktobra 2000. gubio jednu za drugom sve poluge vlasti – upravu, policiju, državnu televiziju. Vojsku Jugoslavije je vidio kao posljednju slamku spasa. Nakon više zahtjeva za intervenciju, njena akcija je – uprkos kretanju tenkova od Bubanj potoka preko Jajinaca do Banjice – izostala.

"Mnoge jedinice su bile angažovane za određene rejone sa zadatkom da u datom trenutku krenu na masu sa oružjem", kaže general Momčilo Perišić, načelnik Generalštaba VJ 1993-2000, a danas potpredsjednik Vlade Srbije. "Znali smo koje su to jedinice, imali smo ljude u njima i računali smo da je savest tih oficira i podoficira takva da ih niko ne može zloupotrebiti. I tako je i bilo: Milošević je naredio da se te jedinice upotrebe, one su odvedene u rejone, vrh Generalštaba izdao je posebna naređenja tim jedinicama, ali one nisu htele da izvrše takve zadatke. Posle je čelni čovek Vojske Jugoslavije sve to sebi pripisao u zaslugu."

Uprkos intenzivnoj propagandi Miloševićevog režima, pristajanje Vojske Jugoslavije uz građane ipak i nije bilo toliko neočekivano.

"Razgovarao sam pre 5. oktobra sa starešinama i uvideo da su bili razočarani ne toliko samim Miloševićem koliko odnosom JUL-a prema vojsci", kaže Ilić. "Posebno ih je iritirala i ponižavala Mirjana Marković, koja je slala naredbe i pokušavala da bude glavnokomandujuća."

U svakom slučaju, 5. oktobra generali su učinili jedino što se moglo, a to je bilo da u konačnici stanu na stranu pobjednika.

Vojska Jugoslavije tako se ponovo našla pred novim početkom. Sistematski i godinama zloupotrebljavana i ponižavana, uplitana u nepočinstva i političke obračune, sa vrhom koji je ćutao kad je trebalo govoriti i obećavao ono za što je znao da ne može izvršiti, Vojska je bila jedan od nosilaca politike Miloševićevog režima. Svoju ulogu u društvu i državi zato tek treba da pronađe.

KRAJ


 

Načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije Nebojša Pavković

"Petog oktobra vojska je u svim gradovima bila po strani. Konkretno, ja sam u Beogradu sve efektive koje su mogle da budu angažovane izveo iz grada i one nisu bile u gradu. To je jedan od dokaza da se mi nismo spremali nizašta što bi bilo mimo zakona, mimo propisa, mimo Ustava. Mi nismo imali ovde nijednu jedinicu. Doveli smo deo snaga iz Niša tek kad smo dobili najave da neke jedinice MUP-a imaju vremena da napadnu Generalštab i neke pojedince, neke vojne objekte. Svi oni koji su pričali te priče radili su to kao politički marketing, da bi pokazali kako dobro poznaju situaciju ili kako imaju uticaj u vojsci. Iste su takve i priče: "Da, oni bi uradili, ali niži kadar nije hteo". Nema razlike između nižeg i višeg kadra – naši pripadnici su profesionalci, mi smo jasno i otvoreno rekli da vojsku ne treba dirati jer vojska neće nikoga da dira. Nigde se oni nisu pokrenuli, nijedna jedinica ni u jednom gradu. Prema tome, to je dokaz kako je po čitavoj dubini funkcionisalo komandovanje", objašnjava general Pavković kako je vojni vrh dočekao peti oktobar.

"Mi smo očekivali da će to biti veliki miting, možda ne ovakav kakav je ispao. Ali, očekivali smo da će biti i kontramiting – SPS i JUL su najavljivali da će i oni da slave pobede. Imali smo saznanje da kolone dolaze iz ostalih gradova, da ima dosta naoružanih, imali smo saznanja koliko se i u kom gradu vrši naoružavanje po toj partijskoj liniji. I sad imamo podatak da se u Srbiji ilegalno drži oko 80.000 dugih cevi. U takvoj situaciji, uzavreloj atmosferi, gde može da dođe do sukoba koji bi mogli da prerastu u građanski rat čim padnu prve žrtve, videli biste kakav bi haos bio. U Beogradu je bila dosta složena situacija. Ne govorim o Skupštini, televiziji – imali smo procene sa terena da se tamo nalaze militantne naoružane grupe koje pale Skupštinu, ali to je bila stvar republičkog i saveznog MUP-a. Međutim, imali ste upade i u druge savezne institucije – u carinu, Narodnu banku, nekome je palo na pamet da upadne i u Generalštab jer je i to savezna institucija. To su sve bile situacije koje nam nisu dozvoljavale da budemo mirni. Narednih dana, kada smo dobili informaciju da će MUP da uradi nešto prema nama, mi smo pozvali čelnike MUP-a i rekli im: "Onoga trenutka kad napadnete vojsku više vas neće biti. A za ono što će se posle dogoditi, odgovaraćete vi. Molim lepo". Znači: mi ne diramo nikoga, nismo ni izašli na ulicu, nismo nikome pretili, ali nekima je stalo do senzacionalizma i do promena u vojsci. Ali, ti ljudi koji misle da vojska može funkcionisati na bazi kriznog štaba ne poznaju organizaciju vojske. Treba držati čitavu vojsku pod kontrolom, i mi smo to uspeli do dana današnjeg."

"VREME": Da li je Milošević tražio raketiranje Studija B i izlazak vojske na ulice?

NEBOJŠA PAVKOVIĆ: Ja ne znam kakve je on informacije dobijao. Na primer, ja sam od najviših zvaničnika MUP-a dobio informaciju da se ispred televizije vode žestoke borbe, da ima na desetine poginulih i ranjenih, da je jedna jedinica MUP-a okružena i da joj preti likvidacija itd. Ali, pošto smo imali naše operativce na terenu koji su me obavestili da od toga nema ništa – da tamo nema sukoba, da se policija razoružava i grli i ljubi s narodom, znao sam da je to pokušaj da se vojska uvuče u taj sukob. Možda je i Milošević imao takve loše informacije. Ja sam mu rekao da tamo nema sukoba, da to nije stvar vojske, da nemam ja šta da branim zgradu. "Da", kaže Milošević, "ali gori parlament". Pa, neka gori parlament, parlament ćemo da napravimo, ali ljude ne možemo da napravimo ako dođe do sukoba. "Gori televizija." Neka gori, zašto je nije obezbeđivao onaj ko je trebao da je obezbeđuje. Naravno, bilo je pokušaja da se zauzme Studio B – ja sam rekao da to nije posao vojske: "Šta će vam Studio B, vi ćete da ga zauzmete, a program može da se emituje sa pet drugih lokacija". To jeste tražio. Ali, da vojska hapsi i ubija nekoga, to nije tražio. I naravno, rekao mi je da ja nisam izvršio njegova naređenja, nijedno koje mi je postavio. Ja sam kao vojnik rekao da postoje neka naređenja koja se ne mogu izvršiti, a da ovo što je on tražio nije bio posao vojske. Ako je neko očekivao da ću da zaštitim bivši režim i bivšu vlast i da ću da za to zloupotrebim vojsku, taj onda nije poznavao ni mene ni situaciju u vojsci.

Da li je među generalima koji su vas okruživali bilo nekih kolebanja?

Ne. Moj kolegijum je bio sa mnom čitave te noći. Prilikom tih Miloševićevih zahteva govorili smo: "Dobro, videćemo, razmislićemo." To je ono kad diplomatski rešavate problem. Ali, nije bilo jednostavno odupreti se autoritetu kakav je Milošević. Nemojte zaboraviti da sam ja u tom trenutku bio načelnik GŠ-a tek sedam meseci. Nisam ja njegov najbliži saradnik kao što neko pokušava da kaže, ima mnogo bližih. Čak ima mnogo bližih koji su sada na vlasti i koji su mnogo više godina proveli sa njim. Znači, trebalo je odupreti se tom autoritetu, odbiti mu naređenja. Ne zaboravite da je on tada bio predsednik koji je komandovao vojskom, i da su petog oktobra događaji mogli krenuti drugim putem. I onda bi se postavilo pitanje kakva bi bila moja sudbina. Bez obzira na sve to, ja sam odmah bio napadan od strane nekih lidera DOS-a.

Kakav je bio odnos Miloševića prema vojsci?

Mislim da je on kasno shvatio šta u stvari znači vojska. Možda je trebalo da izvuče pouke iz prošlosti, pre svega od Tita, ali i od ostalih država. On je odnos prema vojsci promenio tek negde posle agresije. Za vreme i posle agresije počelo je da mu se vraća poverenje prema vojsci. Ali, mislim da je sve do petog oktobra više verovao MUP-u nego vojsci. To znam po informacijama koje sam mu davao – on je odmah zvao ljude iz MUP-a i proveravao te informacije, preda mnom. Nikada nije verovao u ono što mu govorimo.

General Dragoljub Ojdanić

Ni kao čovek ni kao vojnik ne mogu da shvatim da se na toj optužnici nalazi ceo državni i vojni vrh medu kojima se i ja nalazim zato što sam komandovao Vojskom Jugoslavije braneći svoju zemlju. A na drugoj strani, NATO alijansa je prekršila sve norme međunarodnog ratnog prava, i bez dozvole Saveta bezbednosti krenula na našu zemlju. I čak obećali da će obezbediti miran i bezbedan život i albanskom i nealbanskom življu, i da će Kosovo ostati u sastavu Jugoslavije. Nažalost, nijedan od tih zadataka snage UN-a nisu ispunile, naprotiv tek je onda nastao egzodus Srba, Crnogoraca i ostalog nealbanskog življa, medu njima i onih Albanaca koji su bili privrženi svojoj zemlji. Došlo je i do zločina: 1300 nestalih Srba i Crnogoraca, Turaka, Goranaca, o kojima ne znamo ništa, velika materijalna razaranja i tome slično.

Mene, kao vojnika koji se držao Ustava, zakona, borbenih uputstava i normi međunarodnog humanitarnog prava, ne može nijednog trenutka gristi savest da sam učinio nešto loše sa nivoa Štaba vrhovne komande. Naprotiv, učinio sam sve da se ratuje u skladu sa pozitivnom regulativom uključujući i međunarodne konvencije čiji smo potpisnici. Što se tiče objektivne komandne odgovornosti, na čemu se zasniva optužnica protiv mene i nekih drugih – ako smo ja, kao načelnik GŠ-a i Štab Vrhovne komande preduzeli sve što je bilo u našoj profesionalnoj dužnosti i moći, po snazi logike ne može nam se pripisati kao greh. Naprotiv, sijaset toga je urađeno preventivno u smislu edukacije ljudi koji su bili pozvani u svoje jedinice kako bi se ponašali kao časni borci – seminari u organizaciji Medunarodnog Crvenog krsta, od nivoa GŠ-a pa do najnižeg nivoa... To smo napisali u vidu uputstva za borca, komandira i komandanta kako se treba ponašati u borbi, prema civilnom stanovništu, zarobljenicima, međunarodnim organizacijama. Imajući u vidu da je proglašena delimična mobilizacija, nisu bile potrebne nikakve dobrovoljačke jedinice. Odmah je izdata naredba da se zabranjuju dobrovoljačke jedinice, a dobrovoljci čije jedinice nisu podignute a žele da stupe u jedinice na prostoru Kosova bili su podvrgnuti posebnoj, najrigoroznijoj proceduri (utvrđivanje vojne specijalnosti, psihijatrijski pregled) i doobuci a zatim su disperziono raspoređivani u ratne jedinice, znači pojedinačno, a ne da postoje posebne jedinice. Štab Vrhovne komande najstrože je zabranio postojanje bilo kakvih paravojnih ili parapolicijskih formacija, i naredio da ih razoružaju, rasformiraju i privedu pravdi ukoliko se pojave u zonama odgovornosti pojedinih jedinica.

Posle svega ovoga, ako je išta postojalo što je odudaralo od pozitivne regulative, mislim da bi trebalo da snose odgovornost oni koji su to učinili ili znali da je to učinjeno a nisu preduzeli adekvatne mere. Istovremeno sa proglašenjem ratnog stanja pristupili smo formiranju ratnih vojnih sudova i tužilaštva, i naložili da akcenat bude na onima koji se na bilo koji način ogreše o norme međunarodnog humanitarnog prava, i da se ti postupci prioritetno vode. Oni su i vođeni u toku rata koji je, na našu sreću, relativno kratko trajao, dok procesuiranje malo duže traje i mnogi slučajevi nisu do kraja dovedeni, a po zakonu, kad rat prestane, oni se prepuštaju okružnim civilnim sudovima.

***

Prema evidenciji Štaba Vrhovne komande, ukupni gubici VJ-a tokom agresije na SRJ, sa stanjem na dan 21.06.1999. godine, sledeći su: poginulo je 524, ranjeno je 1256, a kao nestali vodi se 37 osoba. Ukupno 1817. Indikativno je da među poginulim i ranjenim ima veoma mnogo oficira i podoficira, među kojima i jedan general, što znatno odstupa od iskustava iz minulih ratova širom sveta.

Pored toga, vredi zapaziti da je u Trećoj armiji, u čijoj su zoni odgovornosti bili i Kosovo i Metohija, od dejstava NATO snaga poginulo 188, ranjeno 33, dok je od dejstava šiptarsko-terorističkih snaga poginulo 250, a ranjen je 691 borac. U odnosu na ukupan broj poginulih od dejstava šiptarsko-terorističkih snaga (ŠTS) poginulo je 57,1%, a od dejstava snaga NATO-a 42,9%. Od ukupnog broja ranjenih na dejstva ŠTS-a otpada 66,2%, a 33,8% na snage NATO-a. Iz ovih podataka jasno se vidi da su znatno veći gubici bili od dejstava ŠTS-a nego snaga NATO-a.

Ljubodrag Stojadinović

Vojska je osetljiv mehanizam, i tu svaka greška vodi u velike tragedije. Ma koliko general Nebojša Pavković bio odan Miloševiću, on je čovek koji ipak razume realnost bolje nego Milošević. Pavković je davno pre Miloševića razumeo da je Miloševićevo vreme isteklo. On je morao to da razume posebno kad je Milošević izgubio izbore i kad je pokušao te svoje dvorske simbole sile da upotrebi 5. oktobra. Nekoliko puta tokom noći pokušao je bezobzirno da upotrebi svu silu koja mu je bila na raspolaganju – to je zločin u pokušaju, i mene čudi da takva kvalifikacija ne postoji u optužnici protiv njega.

Neke jedinice beogradskog korpusa planirale su preko 150 vatri iz višecevnih bacača raketa na prostor gde su se okupili građani. Bilo je ludih glava, sumanutih ljudi koji bi takva naređenja izvršili. Ali, da bi naređenja u vojsci bila izvršavana, neophodno je da svi elementi u tom lancu budu uvereni da to treba uraditi i da nijedan od beočuga u lancu ne bude izvan upotrebe. Takav lanac je jak onoliko koliko je jaka najslabija karika u njemu, a u takvim situacijama uvek se pojavljuju veoma slabe karike. Većina oficira koja je tada bila u Generalštabu imala je svoje rođake, decu i prijatelje u gradu. Oni su morali razumeti da nema svrhe bilo šta raditi. Dakle, već na samom početku, mehanizmi su bili neupotrebljivi.

Kretanje tenkova bilo je neophodno da bi se dobilo na vremenu, da bi Milošević stekao utisak da će nešto biti preduzeto i da se tu nešto dešava. On je tražio tenkove odmah, čim je televizija počela da pada i da gori. Ali, tenkovi nisu dolazili. Pavković je stalno bio na vezi i govorio: "Evo sad će, gospodine predsedniče, samo što nismo, evo krećemo, tenkovi su na Banjici, u Bubanj potoku, čujete valjda." Bilo je više tih poziva. I Vlajko Stojiljković je pozivao Pavkovića te noći, donet je i spisak s imenima ljudi koje treba hapsiti. To je bila dramatična, opasna i haotična noć – tada je bilo moguće da se desi nešto što bi kasnije bilo nepopravljivo.

Nezavisno od svega što se pre toga događalo, vojni vrh je tu uradio dobru stvar. Pored Pavkovića bilo je ljudi koji su insistirali da se ide do kraja i da se slušaju naređenja. Međutim, mislim da su tu bili mogući samo incidenti – da jedinice iz kruga ljudi najvernijih Miloševiću preduzmu nešto što bi skup u Beogradu pretvorilo u manju ili veću tragediju. Ali, nije bilo moguće da se vojska u to vreme okrene protiv demonstranata. Destruktivna moć vojske bila je oduzeta znatno ranije, i to je Pavković razumeo. To su razumeli i ljudi koji su te noći donosili najvažnije odluke. Pavković je to uradio tako što je amortizovao Miloševića – na primer, Milošević je lično naredio da se bombarduje zgrada Studija B, Beograđanka; Pavković je pitao zašto, a ovaj je odgovorio: "Zato što emituju razne informacije."

Ali, nije stvar samo u događajima te noći. Stvar je u tome da li je sistem, takav kakav je, mogao da funkcioniše. Sa Miloševićem koji je poražen – nije mogao.

Dragan Vukšić

Ništa od onoga što je napisano o petom oktobru ne svedoči globalno o tome šta je to peti oktobar. Ništa se ne objašnjava, već samo zamagljuje. Milošević i društvo oko njega bili su izgubljeni – izgubljeni u svemiru. Oni nisu znali stvarnu situaciju, i dobro je što je tako.

Bila su dva dela vojske: vojska i onaj mali broj generala i oficira koji bi pucali na narod. Izbori su zaprepastili i Miloševića i sve oko njega, pa i ove u vojsci.

Petog oktobra oni bi pucali, ali nisu imali tri čiste! Niti jedna jedinica nije bila jedinstvena. Ja to tvrdim, Pavković to negira. Ima ludaka kao što je bio general Delić, koji je naredio da se izvedu tenkovi. Pavković je naredio da se skinu navlake sa usta cevi – to je ona poslednja mera pred otvaranje vatre. Ali, na koga? Da li neko misli da je Tjenanmen mogao da bude trg ispred Skupštine? Da li neko misli da se može pucati u masu od 700.000 ljudi? Da li misli da se može ubiti narod? Mi smo znali da policija, sem možda nekoliko stotina njih, neće delovati. Oni su nam pouzdano rekli: "Nećemo ići protiv vas. Nećemo pucati. Ja ovo radim jer moram da prehranim ženu i decu. Idite, neka vas bog čuva, učinite nešto i za nas." To su bile velike poruke jednostavnih malih ljudi, ali ko je znao to da čita mogao je da izvede prave zaključke. Jednostavno, nije bilo izbora. Mogao je neko da zapuca, moglo je da bude krvoprolića, ali te večeri bi onda otišao i Milošević, i Milutinović, i Pavković, i Ojdanić. Sve bi bilo rešeno ili te večeri ili sutradan. Nisu mogli da spreče dolazak ljudi u Beograd. Nisu mogli da urade nešto ni intervencijom. Jer, gde bi se vratili ti oficiri koji su pucali na narod? Imaju li oni kuće, žene, decu? Bilo je jasno da se protiv naroda više ne može ići. Tim pre što su znali da je krađa izvršena i da je cilj bio da se ide u drugi, treći, deveti krug izbora, sve do pakla, dok Milošević ne pobedi.

Žrtve i šteta

Ukupan broj poginulih tokom NATO bombardovanja Jugoslavije nikada nije zvanično saopšten – pretpostavlja se da se radi o oko 2500 ljudi. Procene broja poginulih Albanaca kreću se oko 8000.

Ekonomska šteta nastala usled bombardovanja procenjuje se na oko 30 milijardi dolara. Prema podacima Grupe 17, šteta pričinjena saobraćajnoj i elektro-energetskoj infrastrukturi i drugim infrastrukturnim objektima iznosi preko 800 miliona dolara. Ukupna vrednost industrijskih postrojenja, poljoprivrednog i turističkog potencijala umanjena je za oko tri milijarde dolara. U trenutku potpisivanja Kumanovskog sporazuma, za obnovu uništenih kulturnih dobara, javnih i stambenih objekata, trebalo je izdvojiti 373 miliona dolara. Najveća je, međutim, dugoročna šteta, gubitak koji nije direktna posledica uništenja kapitala – prema procenama ekonomista, jugoslovenski društveni proizvod bombardovanjem je umanjen za preko 23 milijarde dolara.


POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST