Nasilje u porodici >

Kuća za skupljanje hrabrosti

Jedan od najvećih problema sa kojim se suočavaju žene žrtve nasilja u porodici je ekonomska nesamostalnost i nemogućnost da se odvoje od nasilnika. Ovaj problem je odnedavno moguće premostiti u skloništu za žene žrtve porodičnog nasilja u Beogradu

SAVETOVALIŠTE PROTIV NASILJA U PORODICI: Dalmatinska 47a, tel: 787-615

"Dobro je što je vaš fotoreporter žena", kaže Vesna Stanojević, rukovodilac Savetovališta protiv nasilja u porodici, propuštajući nas kroz kapiju dvospratnice u jednom od beogradskih predgrađa. "Znate, iako osim domaćice Vere trenutno u kući nema nikoga, bilo bi prosto neugodno rizikovati", dodaje kao da se izvinjava i uvodi nas, kao prve posetioce iz medija, u jedino sklonište za žene žrtve nasilja u Beogradu. Pokazuje nam unutrašnjost kuće, veliku dnevnu sobu zaštićenu hladom, malu, vrlo praktičnu kuhinju, dobro opskrbljenu ostavu, četiri sobe u toplom plavičastom tonu i kupatilo dostojno svakog modernijeg stana. U korak s nama ide domaćica Vera, svesna da čistoća kuće i primamljiv miris hrane dovoljno govore o predanosti kojom obavlja svoj dvadestčetvoročasovni posao.

"Svaku ženu koja je ovde došla, a bilo ih je oko stotinu, dočekala sam i ispratila. Odmah ih prepoznam. Njihove priče su različite, ali patnje kroz koje prolaze su iste. Izgubljene su, potištene, ne znaju šta će sa sobom", priča Vera.

"Naša petogodišnja praksa, koja je pokazala da je skoro svaka peta žena žrtva nasilja u porodici, motivisala nas je da osnujemo ovakvo prihvatilište. Ali, najsnažniji motiv bila je činjenica da većina žena nasilje trpi zato što, pored toga što nema ekonomskih mogućnosti i psihičku snagu da ode iz braka, ima strah da će ih nasilnik pronaći i nastaviti da teroriše", objašnjava Vesna Stanojević. Nijednoj od onih koje su kroz ovo prihvatilište prošle tako nešto nije se dogodilo. "Sreća", kuca o drveni sto Vesna Stanojević. "I njihova, ne samo naša", dodaje Vera sa izrazom osobe koja je i sama sudbinu zlostavljane žene ostavila daleko za sobom.

DVE NEDELJE MIRA: Iako je prema pravilu prihvatilišta boravak u kući skloništu ograničen na petnaest dana, često se događa da potraje duže. Jedna majka sa dvoje dece ostala je mesec i po dana, priča naša domaćica. Dve nedelje su često prekratke da bi se rešio problem stalnijeg boravka, odagnao strah i prikupila snaga za probleme samostalnog života koji im predstoji. Neke od žena koristile su prihvatilište samo jednu ili dve noći. Na primer, majka – izbeglica koja je nakon završetka radnog vremena Komesarijata za izbeglice, u kome je tražila da bivšeg muža nasilnika isele iz tesne sobice u izbegličkom kampu u unutrašnjosti Srbije, ostala bez prevoza potrebnog za povratak "kući". "Iz Komesarijata su pozvali nas jer znaju da im jedini možemo pomoći. Često nas zovu iz Centra za socijalni rad. Inače, žene za nas čuju obično preko medija ili od prijateljica", objašnjava Vesna Stanojević. "Ponekad u kuću primamo i one žene koje bi trebalo da preuzmu neke druge socijalne ustanove", dodaje pomalo rezignirano misleći pre svega na nedavni slučaj kada je zbog smeštaja za majku dvogodišnjeg dečaka, inače trudnicu u sedmom mesecu trudnoće, "obigrala" ceo grad da bi na kraju ubedila Materinsku službu da je smesti. "Insistirali su da se dečak odvoji od majke jer tako nalaže procedura. Nisam mogla da verujem. Mi, nažalost, nismo mogli da je primimo jer ovde nema uslova da se odgaja beba",

objašnjava.

DVADESET GODINA TRPLJENJA: Ova majka, sada već i drugog deteta, dokaz je da je maltretiranje koje žene trpe u braku ponekad tako neizdrživo da se na beg odlučuju i u nemogućim okolnostima, sa stomakom "do zuba", detetom koje je još faktički beba i bez ičije podrške. Možda najpre zbog ovog poslednjeg, pre poziva Savetovalištu prođe u proseku 16 do 20 godina trpljenja. "Od majki najčešće nemaju podršku jer kod nas još traje patrijarhat u kome je muža bolje ‘slušati’, ukoliko i imaju posao on nije dovoljan da bi se samostalno živelo, deca se često okreću od njih jer ih otac mami boljim uslovima života i ubeđuje da je majka ta koja je loša, lažljiva ‘kurva’...I pravosuđe im otežava situaciju jer razvodi, a posebno podela imovine, najčešće jedinog stana, traju i po nekoliko godina. Tako one skoro decenijama ostaju čak i sa bivšim muževima nasilnicima", kaže gospođa Stanojević. Pokazuje nam fotografiju žene koja trenutno boravi u kući. Polovina lica je deformisana, sa žuto – ljubičastim podlivima. "Zatvorila je usta pa se ne vidi da su joj izbijeni svi zubi", skoro šapatom dodaje domaćica Vera.

"Žao mi je što se malo žena seti da fotografiše svoje povrede jer bi tako izbegle mnoga malteretiranja pri razvodu kada njihovi muževi najčešće pokušavaju da dokažu da krivica za propast braka nije njihova", dodaje gospođa Stanojević. A povreda je svakakvih. Kao i načina da se žena maltretira. I fizički i psihički, a najčešće u kombinaciji jer je nasilje nad slabijim za počinitelja zadovoljstvo. Često se ne završava samo na ženi već se prenosi i na decu zbog koje, nesvesne da im čine protivuslugu, žene ostaju u takvom braku.

Ima raznih i nasilnika i žrtava. Iako se može reći da u kategoriji srednje ili malo obrazovanih ljudi, vozača, taksista, mehaničara, trgovaca, ima najviše brakova u kojima je žena izložena nasilju, nisu retki slučajevi da "probleme" u braku nasiljem rešavaju i doktori nauka, novinari i profesori i to nad ženama koje im pariraju svojim obrazovanjem. U kući skloništu nedavno je boravila žena psiholog koja, kako sama kaže, može da pomogne mnogima oko sebe, ali sebi dugo nije mogla. Žrtve nasilja su prema iskustvu Savetovališta, ne tako retko i žene sveštenika.

Zajednička crta počinitelja nasilja je u 36 odsto slučajeva alkoholizam, dok pravila u pogledu veroispovesti nema. Nasilje ne zavisi ni od podneblja. U prihvatilište su tako dolazile Muslimanke, Albanke, Srpkinje iz Titela, Temerina, Despotovca, Knjaževca… Sve to potvrđuje ne samo praksa prihvatilišta već i Savetovališta koje godišnje primi oko 3000 poziva ugroženih žena. Neki od njih, tačnije 30 odsto, su pozivi žena koje se ne javljaju prvi put. Mnogima od njih potrebni su razgovor, podrška ali i anonimnost. Jer, samo retke među njima odluče se na odvažniji korak, na dolazak, a kada nemaju drugih mogućnosti, sigurnost potraže u kući skloništu iz koje se retko vraćaju u "pakao" u kome su živele. Od njih stotinu koje su u prihvatilištu boravile, do sada to su učinile samo dve.

Ostale su uspele da se izbore za svoj život. Bez nasilja i straha.


 

Belo roblje

U prihvatilištu Savetovališta protiv nasilja u porodici koje se ove godine finansira projektom holandske vlade boravilo je i nekoliko žena koje su bile žrtve prodavaca belim robljem. Tačnije, bile su to Moldavke koje su u javnu kuću na Kosovu stigle vezom bugarskih i kosovskih Albanca. U sklonište su ih doveli predstavnici UNHCR-a kada su ih našli u zatvoru na Kosovu nakon jedne od racija po tamošnjim sumnjivim lokalima. Kada su dobile dokumenta otputovale su, ali je u Savetovalištu ostala ideja da bi za ove žene trebalo obezbediti poseban smeštaj.

"Ukoliko budu okolnosti dozvolile", kaže Vesna Stanojević, "volela bih da u ovoj kući osposobimo jednu posebnu prostoriju za njih da bi imale gde da budu, da ne bi, zbog razlika koje postoje, previše uticale na boravak drugih žena. Zbog nepostojanja takvog, odvojenog prostora, nismo mogli da primimo ni dve Srpkinje sa Kosova, majku i kćerku, koje su dva meseca provele u privatnom zatvoru, bile silovane i maltretirane. Bili smo svesni da bi njihovo prisustvo i psihičko stanje u kome su se nalazile veoma uticalo na druge žene."


POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST