Dan kaskadera >

Do Holivuda kroz staklena vrata

U ponedeljak 30. jula, na Ognjenu Mariju koju smatraju svojom zaštitnicom, domaći kaskaderi organizovali su humanitarnu akciju "Hrabri za decu". Radili su ono što najbolje znaju, skakali su sa starog tramvajskog mosta u Savu

TRENUTAK PRED SKOK: Kaskader na ogradi mosta

Raša je jedan od beogradskih momaka koji svoju žestinu ne dokazuje na ulici, već na filmu. On je kaskader. Istina, s pauzom od nekoliko godina iza sebe, ako, kako on kaže, sa tim zaista ikada može da se prekine. "Zauzet sam nekim drugim stvarima, ali kada ih vidim ovako... Vuče me, bogami vuče", otpuhuje i gleda u pravcu mosta.

Na najvišoj tački luka beogradskog starog tramvajskog mosta sedi šestorica muškaraca. Poput dece na ogradi. Klate nogama opušteno, kao da između njih i Save ne zjapi četrdeset metara praznog prostora. Dole na reci nekoliko brodića i jedan splav. Stotinak ljudi vratova bolno iskrivljenih od stalnog iščekivanja. I evo – ustaje prvi u nizu. Isti onaj koji se, hodajući po uskom metalnom luku bez oklevanja, kao da hoda ulicom, poslednji pridružio grupi. Njegova žuto-crna trenerka vidi se izdaleka. Malo protrese ruke, istegli leđa, korakne i poleti ka vodi. Muk publike pretvara se u aplauz.

"A što je skočio na noge?" razočarana dama na splavu ukotvljenom nedaleko od mosta pita svog pratioca. "Zato što skok na glavu sa visine preko 12 metara od mozga pravi pihtiju", surovo pretiče u odgovoru njenog zbunjenog pratioca stariji, sedi muškarac, jedan od retkih koji od ukotvljenja do početka skoka, za razliku od svih "putnika" splava, nije promenio ni sto ni poziciju stolice da bi bolje video let sa mosta. To je Andrej Gardeljin, rodonačelnik filmskog i pozorišnog kaskaderstva, potomak ruske kneževske porodice. Njegova priča lako objašnjava "surovost" odgovora upućenog dami.

U VODU NA NOGE: Svaki drugačiji pad donosi tešku povredu

"Počeli smo kao studenti i srednjoškolci, statirajući u 18 filmova Avala filma i italijansko-jugoslovenskih koprodukcija. Od očuha, prvog profesora scenskih borbi na našoj Akademiji dramskih umetnosti, nasledio sam ljubav prema profesiji koju kolokvijalno zovu kaskaderstvo. Radili smo pojedinačne i masovne scene, obučavao sam glumce i statiste. Mnogo toga sam video, ali sâm nisam bio jedan od onih najhrabrijih. Skakao sam samo sa visine od dva do tri metra. Bilo nas je hrabrih i manje hrabrih. Posle su došli braća Radević, Pigi i pokojni mu brat Čeda, Zvonce, Bata Kameni... Oni su posebni tipovi. Sada, evo sa Željkom na čelu, pravi kaskaderski posao radi nova generacija, a spremaju i podmladak. Imaju pravo kaskadersko srce."

ORGANIZACIJA: Pomenuti Željko je već u vodi. On je bio ta žuto-crna leteća figura. Sa brodića koji ga je "pokupio" ispod mosta, uz ponovni pljesak publike, penje se na splav. Kažu da je on zaslužan što jugoslovensko kaskaderstvo, inače uvek zapaženo u svetu, sada dobija i formu marketinški organizovane delatnosti. "Udruženje kaskadera je neprofitabilna organizacija. Neophodno je zbog posla, ali mislim da su u tome ovakve humanitarne akcije najlepše. Skokovima sa mosta, ranije Brankovog, sada starog tramvajskog, nastavljamo urbanu tradiciju skokova koju su još šezdesetih i sedamdesetih začeli beogradski mangupi da bi pokazali svoju hrabrost. Mi pokazujemo svoju veštinu, ali i humanost – zato smo skakali i u vreme bombardovanja dok su mostovi bili meta NATO-projektila, zato skačemo i danas za mališane iz Centra za zaštitu odojčadi, dece i omladine u Zvečanskoj ulici", objašnjava Željko Božić, predsednik Jugoslovenskog udruženja kaskadera.

"Željko radi pravu srtvar. Organizacija je ono što kaskaderima treba, jer do sada mi smo imali ludu hrabrost, bili smo najbolji u svetu, ali nismo imali ono što engleski ili američki kaskaderi imaju – marketing", priča Raša sa početka priče. "Kada smo Željko i ja radili film Ciganska magija u Spilbergovoj produkciji, skakali smo kroz pravo staklo. Amerikanci, koji u takvim slučajevima koriste samo ono šećerno, nisu mogli da veruju. Gledali su u nas kao u čudo i stalno ponavljali: ‘Krejzi Jugo’. Oni ne mogu da poveruju da naši kaskaderi sve rade sa pravim rekvizitima. Slično su reagovali u Makedoniji. Nisu mogli da nađu kaskadere za scenu u kojoj bi petorica ljudi, istovremeno i vezani, skočili sa deset metara visine. Mi smo to uradili", priča dalje Raša snebivajući se pomalo da govori, jer danas ne skače on već drugi. Dok govori, pogledom nesvesno traži omalenog, mršavog starijeg muškarca kome se svi obraćaju sa ‘legendo’. To je Zvonce, Slavoljub Plavšić iz Valjeva, zvezda nadaleko čuvene generacije Bate Kamenog.

DRČNI I LUDI: "Počeli smo kao grupa od 75 ljudi. Bili su to beogradski mangupi i bilderi, okupljeni da rade film Dugi brodovi. Ostali smo nas četvorica. Čuveni Roki, Bata Kameni, mali Ljuba koji je sada u Australiji i ja. Bili smo najdrčniji i najluđi", smeje se Zvonce, kaskader koji je snimio oko 500 filmova, radio sa Donaldom Saterlendom, Ričardom Vidmarkom, Telijem Savalasom, Orsonom Velsom. Sastavni deo njegovog posla u tom nizu bilo je i 15 uništenih kamiona i 25 automobila.

"Radili smo sve. Mačevali se, veslali, tukli, vozili automobile i kamione. Padovi za nas nisu bili ništa. Leteo sam i sa 25 metara istovremeno goreći kao buktinja", seća se Zvonce, sada već sedamdesetogodišnji kaskader koji još uvek radi i na filmu, ali i kao profesor borilačkih veština na Univerzitetu "Braća Karić".

"Kaskader bi trebalo da bude srednje visok, ni krupan ni sitan", kaže Slaviša Ivanović (21), jedan od najmlađih kaskadera, kao da opisuje sebe. "Imamo i krupnijih momaka, ali u svemu je najvažnije srce. Fizička pripremljenost se, naravno, podrazumeva", objašnjava mladi ’asistent kaskader’ svako malo pominjući svog učitelja Željka Božića, kod koga je najpre počeo da uči aikido, a onda i ovaj zanat.

Preciznija uputstva o fizičkoj spremi kaskadera daje Raša, inače školovani DIF-ovac: "Svakodnevni trening je uobičajena stvar jer ova profesija zahteva kompletnu fizičku pripremljenost, od pokretljivosti, snage, ravnoteže, brzine do eksplozivnosti. Jedino nam možda ne treba izdržljivost, jer niko na filmu neće tražiti da trčiš deset kilometara, ali moramo da budemo i izdržljivi jer u ledu i hladnoj vodi, ponekad, moraš da provedeš i po pet sati."

Za skokove sa starog beogradskog mosta, iako su ih organizovali kaskaderi, nije se tražila posebna fizička spremnost. Tako je sa visine od 26 metara, sa ograde ne sa luka, u Savu "uplivao" i Nenad Paunović, student prava i pripravnik u advokatskoj kancelariji. "Skakao sam od malena. Nije to ništa posebno. Jednostavno to volim. Čuo sam da kaskaderi ovo organizuju i prijavio sam se. Rekli su mi samo da ne skačem na glavu." Ovo upozorenje na trenutak je zaboravio Jovan, četrdesetogodišnjak koji iza sebe ima 3000 padobranskih skokova. Videvši sina kako skače prošle godine, odlučio je da ove skoči i on. U trenutku neodlučan da li da skoči na glavu ili na noge, izgubio je ravnotežu i susret sa vodom dočekao leđima. Reagovale su medicinske ekipe, sve je prošlo dobro, ali je organizatorima, kaskaderima, ovaj, inače poslednji skok u tom danu, pomalo pokvario ukupan doživljaj.

GLAVOM NA BETON: Dok je Jovan zabrinutom sinu objašnjavao da mu, iako teško dolazi do daha, nije ništa, pogled su privlačila njegova leđa na kojima je voda potpuno rastrgla trenerku.

"Žao mi je što se to desilo, ali završilo se dobro", kaže Slaviša Ivanović. "Ja danas nisam skakao zbog povrede", objašnjava i pokazuje na veliki crveni rez na kolenu, "ovo mi se dogodilo privatno, ne kao kaskaderu, iako sam učeći zanat naučio kako bi trebalo da padnem, a da se uopšte ne povredim. Naš veliki učitelj Zvonce obično kaže da zbog filma i scene ne treba žrtvovati ni mali nokat. To pamtim kao najvažnije pravilo."

Legendarni Zvonce ipak je u svojoj skoro pedesetogodišnjoj karijeri žrtvovao više od nokta. Tvrdi da mu skor od sedam slomljenih rebara, šest šrafova u levoj nozi, slomljene ključne kosti ne smeta da radi i dalje. Ni cigareta koju, kaže, nije gasio pedeset godina.

"Najluđi među nama, onaj koji se najmanje bojao povreda, bio je Bata Kameni. Šta da vam kažem. Samo ime govori. On je skakao i glavom na beton. Sada radi kao auto-električar i to dobar", priča Zvonce.

Andrej Gardeljin, na osnovu iskustva koje ga je koštalo posekotine na licu, raznih uboda i povređenih kolena, tvrdi da nikada ne možeš da budeš siguran da do povrede neće doći. Jer, nasuprot sebi često imaš glumca koji, ma koliko da ga obučavaš, nije profesionalac, i u scenama mačevanja, na primer, zaboravi redosled pokreta, način kretanja. "Čuvati i mali nokat", ipak je postalo pravilo nove generacije kaskadera.

Za razliku od vremena u kome je Bata Kameni pričama o svojoj natčovečanskoj snazi tražio put do novog posla, nova generacija, potvrđuje to i Željko Božić, kaskaderstvo shvata kao opasnu profesiju, ali samo kao profesiju. Rečju, formula "mnogo mišića i malo mozga" postala je istorija.

"Od nas se na filmu traži da uradimo ono što glumci ne smeju, ne umeju i neće. Zvonce nas je naučio da čuvamo sebe, a Andrej Gardeljin da je kaskaderstvo ne samo vratolomija već scenska umetnost", dodaje Željko.

Kaskaderstvo podrazumeva i prave male uloge. Naravno, najčešće uloge "loših momaka". Najmlađi među njima, Slaviša Ivanović, prve uloge je imao baš kao telohranitelj, a Raša je, pričaju, bio pravi majstor za uloge sa povelikim tekstom na engleskom.

CENA PADA: Bolja organizacija i shvatanje značaja marketinga, ipak, novu generaciju kaskadera nisu uspeli da spasu od uticaja opšte besparice. Filmovi su se manje snimali, akteri su bili manje plaćeni. Andrej Gardeljin je snimajući šesnaest puta scenu sa Stivom Rivsom umeo da zaradi i troduplu činovničku platu, Zvonce je dobijao i po 150 dinara po padu, što je opet bila jedna plata službenika, a danas se u angažman ulazi sa osnovicom od po 100 maraka na koju se dodaje cena svakog izvedenog pada. "Pad ima svoj cenovnik. Do šest metara je jedna cena, preko druga", objašnjava Zvonce. Ipak, i u toj besparici ponude su odbijane. "Kada su se Amerikanci i Englezi oduševili nama na snimanju u Makedoniji, mogli smo da dobijemo mnoge angažmane. Da smo prihvatili da radimo u kontroverznom Pismejkeru, vrata Holivuda bila bi nam otvorena", kaže Raša.

Holivud ipak za mlade generacije kaskadera jeste nešto na šta se ugledaju. Pretražujući filmove na internetu često vide neke scene koje kasnije isprobavaju. Ali, Slaviša Ivanović kaže da nije nestrpljiv da zakorači kroz ta sjajna vrata:

"Da bi se ponovo vratilo vreme u kome smo, pričali su mi, bili najveći izvoznik filmova na Balkanu, potrebno je mnogo novca i vremena. Ja se ovim, ipak, bavim samo zato što volim."

"Samo recite kada hoćete da počnete, mi smo tu", poručio je organizatorima komandir policije. Malo nakon toga, saobraćaj na starom beogradskom mostu bio je zaustavljen i akcija "Hrabri za decu" mogla je da počne.


 

Hrabri skaču

Prvi skakači bili su poznati beogradski asketa – čika Ćira, Miroslav Ćitaković, bokser Beli, a zatim i stari kaskaderi sa Slavoljubom Plavšićem na čelu. Poslednjih godina, tačnije od 1995. godine, mlađe generacije kaskadera krenule su ovim stopama. Iz te generacije prve skokove izveli su Željko Božić i Stanka Savčić, inače jedina žena kaskader sa naših prostora. Jedan od najinteresantnijih skokova koji Beograd pamti i danas je izveo Željko Božić – na most je dizalicom podignut kavez sa kaskaderom, pre nego što je eksplodirao, umesto mađioničara Rosija iz kaveza je iskočio Željko Božić

Godine 1997. prvi put su skokovi bili organizovani za više skakača i za celokupnu našu javnost. Te godine najviše se pamti skok Zorana Vranova. Zadivio je sve prisutne tako što je najpre napravio stoj na rukama, zatim dva salta i upao u vodu – prvo na glavu.

Od bombardovanja kada su skakači izvodili skokove pod parolom "Hrabri skaču sa mostova a kukavice ih ruše", akcija skokova sa mostova poprima humanitaran karakter. Ove godine prvi put organizovana je na dan Ognjene Marije, slave kaskadera.


POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST