Vojska i religija >

Sveštenici u uniformi

Vojni sveštenik će biti pravoslavni sveštenik. Imaće status civilnog lica u vojnoj službi i biće u vojnoj hijerarhiji podređen komandantu jedinice ali će, u kanonskom smislu, biti podređen eparhijskom arhijereju. U miru će nositi svešteničku odeždu, a u ratu uniformu i vojnici će mu se obraćati isto kao i svakom drugom svešteniku, sa "oče"

U ISTOM STROJU: Pripadnici VJ-a i sveštenici SPC-a

Ustavom Savezne Republike Jugoslavije regulisano je da je crkva odvojena od države, a građanima je garantovano pravo savesti i veroispovesti. Prema postojećim pravnim aktima, svim licima na službi u Vojsci Jugoslavije dozvoljeno je da slobodno izražavaju svoja verska osećanja bez prava na propagiranje, da posećuju verske objekte, prisustvuju verskim obredima i proslavljaju verske praznike ali van vojnih objekata.

U praksi je ipak malo drugačije. "Nikakvi uslovi za ispovedanje vere u vojsci faktički ne postoje sem slova na papiru", kaže anonimni vojnik pravoslavne vere. "Ne postoji mogućnost da nedeljom prisustvujem liturgiji jer je nedeljom prepodne izlazak odobren samo u slučaju posete, ne postoji mogućnost da postim jer se sva hrana zajedno priprema niti postoji prostorija u kojoj bi čovek mogao Bogu da se pomoli u miru."

U prethodnoj Jugoslaviji vojnicima je sve to bilo zabranjeno, čak i sam ulazak u verski objekat. Potpisnik ovog teksta bio je pre dvadeset godina na vrlo ozbiljnom raportu i provukao se kroz "iglene uši". Bio je viđen da ulazi u Crkvu svetog Donata u Zadru, u kojoj je bio upriličen koncert klasične muzike u okviru muzičkog festivala.

No, vremena se menjaju. "Posle nedavnih političkih i društvenih promena u zemlji, na samom izmaku dvehiljadite godine hrišćanstva, stekli su se konačno uslovi da se pristupi redefinisanju odnosa između crkve i države, a samim tim i rešavanju verskih pitanja u Vojsci Jugoslavije" piše u uvodu zbornika radova sa okruglog stola održanog krajem decembra prošle godine u organizaciji Uprave za moral Generalštaba Vojske Jugoslavije. Tada je najavljeno a nedavno potvrđeno da će od septembra postojati novo formacijsko mesto u vojsci: vojni sveštenik.

ISKRENA ŽELJA: "Ratna situacija u daleko zaoštrenijem obliku postavlja pitanje vere", kaže za "Vreme" pukovnik mr Borislav Grozdić idejni tvorac projekta. "Čovek je u ratu svakodnevno suočen sa smrću: svojom, svojih saboraca, ali i smrću neprijatelja. Zagledan u večnost menja svoj odnos prema Bogu. Borac na položaju ne može da ide na bogosluženje, da posti, ispovedi se ili pričesti. Vernik ima potrebu za sveštenikom i vojni sveštenik je neophodnost. Zato Vojska iskreno želi da omogući svojim pripadnicima da zadovoljavaju svoje duhovne potrebe, ne na deklarativnom nivou već suštinskom." Iz tog razloga, po njegovim rečima, vojnike na "južnom frontu" obišli su sveštenici povodom najvećeg hrišćanskog praznika Vaskrsa. "Vaskršnjoj liturgiji, u vranjskoj eparhiji prisustvovao je veliki broj vojnika i starešina. One koji su morali da ostanu na položajima posetili su sveštenici Srpske pravoslavne crkve. Ko je želeo i ko se pripremio ispovedio se i pričestio."

Kao i insistiranje na veronauci u školi, tako se i kada su u pitanju vojni sveštenici barata podatkom da se na poslednjem popisu obavljenom ’91. godine gro stanovnika Srbije izjasnilo da je pravoslavne vere. S druge strane, agencija Faktor Plus došla je do rezultata da je svega oko pet posto građana aktivno u veri da i redovno ide u crkvu, dok više od četrdeset odsto to ne čini nikada. Nameće se pitanje da li je religija u svakom segmentu državnog življenja zaista udovoljenje potrebama građana ili je u pitanju nešto drugo, i da li se time neki građani svrstavaju u "drugi red".

Upitan šta misli o sveštenicima u našoj vojsci dekan Teološkog fakulteta u Novom Sadu i predsednik Jugoslovenskog društva za verske slobode Aleksandar Birviš kaže da "sve to navodi na pomisao da će neka religija biti proglašena za državnu" i predlaže drugačije rešenje: "Važno je da niko nikome ne smeta u ispunjenju verskih potreba ako to nikoga ne ugrožava. Ako vojnik ima verskih potreba, a svakako ih ima, postoje lokalni sveštenici. Za potrebe svih vernika može se povesti računa pri slanju regruta u vojsku o lokaciji bogomolja raznih konfesija i na taj način bi se ostvarila ravnopravnost svih."

LJUDSKA PRAVA: U Vojsci Republike Srpske ovo je rešeno jednostavno i radikalno. Sveštenici su pravoslavni, vojnik koji podiže i spušta zastavu glasno izgovara "Oče naš" pred strojem, a vojnici drugih vera tada se mole u sebi. Oni koji ne pripadaju nijednoj konfesiji slobodni su ćutati i misliti šta hoće. Vojska ima krsnu slavu, verski praznici su ujedno i državni. Lepo i ravnopravno a sve zarad podizanja morala i borbene gotovosti. "Vojska Jugoslavije želi da reši verska pitanja svojih pripadnika na autentičan način a ne preslikavanjem rešenja iz istorije ili drugih, stranih armija", objašnjava pukovnik Grozdić. "Iskustva drugih su dragocena ali specifičnost naše zemlje traži specifična rešenja. Nastojimo da stvorimo objektivne uslove u VJ-a da svaki vojnik može ostvariti svoja ljudska prava u obimu i na način na koji je to moguće, u koja spada i pravo na slobodno ispovedanja vere."

Istraživanje koje je sprovedeno u Vojsci Jugoslavije pokazalo je da je sedamdeset procenata njenih pripadnika pravoslavne veroispovesti i da baš svi žele da imaju sveštenika "pri ruci", pet do sedam su muhamedanci, dva rimokatolici a ostalo su bezbožnici. U skladu s tim, vojni sveštenik će biti pravoslavni sveštenik. Imaće status civilnog lica u vojnoj službi i biće u vojnoj hijerarhiji podređen komadantu jedinice ali će, u kanonskom smislu, biti podređen eparhiskom arhijereju. Takođe bi jedan episkop, član svetog Sinoda, bio na čelu vojne svešteničke službe. U miru će nositi svešteničku odeždu a u ratu uniformu i vojnici će mu se obraćati isto kao i svakom drugom svešteniku, sa "oče". Vojska insistira da Crkva za vojnu službu dâ svoje najbolje sveštenike koji će "samom svojom pojavom, verom i svedočenjem zračiti". Ostali će se sami snalaziti. Sektama je pristup zabranjen.

Po modelu koji je VJ izradila i za koji ima saglasnost Srpske pravoslavne crkve, uvođenje sveštenika u vojnu službu odvijaće se u dve etape. Najpre samo u većim centrima, a nakon godinu dana, kada se steknu određena iskustva u svim kasarnama. Konkursni uslovi biće vrlo strogi. "Mi smo svesni kadrovske situacije u Srpskoj pravoslavnoj crkvi tako da će se formacijska mesta popunjavati u skladu sa realnim kadrovskim mogućnostima. Za službu u vojsci neophodan je teološki fakultet", kaže pukovnik Grozdić. Za sada se ne može reći koliko je, formacijski gledano, sveštenika potrebno. Vojska je pred reorganizacijom, ali okvirno će jedan sveštenik pokrivati puk-brigadu, dakle između dve i tri hiljade vojnika i oficira.

LITURGIJA I RIBANJE: Kada ovaj tekst bude došao do čitaoca već će biti potpisana naredba o promeni Pravila službe u VJ-u po kojoj se omogućava pripadnicima vojske da u potpunosti ispovedaju svoju veru, da prisustvuju bogosluženjima i da praznuju na svako crveno slovo. U obezbeđivanju prava vernika Vojska će se suočiti sa nekim banalnim ali vrlo ozbiljnim problemima koji mogu ugroziti kontinuitet rada a koji se ne pojavljuju u drugim vojskama. Različite konfesije imaju različite običaje u ishrani i postove u različito vreme. U kasarnama je to izvodljivo, ali kako će to izgledati po stražarama može se samo nagađati. To će biti dodatna muka za intendantsku službu.

Nedeljni ritam razlikuje se u različitim religijama. Tako hrišćani svetkuju nedelju, adventisti i Jevreji subotu, a muslimani petak. U vojsci čak ni nedelja nije apsolutno slobodan dan. Nedeljom prepodne se, naime, generalno spremaju prostorije a u hrišćanskim hramovima održava se služba božja. Oni koji nisu hrišćani, znači, moraće da ribaju sami dok će vernici biti pošteđeni. Za taj posao nema drugog dana kada bi se to mogao obaviti. Generalka, kako se maltretman nedeljom prepodne zove, uticaće da naglo poraste broj formalnih pravoslavaca. Ako se ustanovi bitna razlika između broja odsutnih nedeljom i posnih obroka sredom, lepe želje o verskim slobodama pašće u vodu.

Pored banalnih ima i ozbiljnih nedoumica. "Posebno osetljivo pitanje jeste polaganje zakletve. Lako je rešiti pojedinačne stvari kao što je ishrana, teško je rešiti ono što mora važiti za sve. Apsolutno je neprihvatljivo da se tekst zakletve menja u zavisnosti od verskog opredeljenja. ‘Tako mi Bog pomogao’ ima svoju težinu za verujućeg, ali teško je održivo da to izgovara bezbožnik. Principijelni stav je da moramo uvažiti i onih pedeset godina bezbožništva i da u vojsci ima i neverujućih te ne želimo da bilo ko, makar i formalno, menja svoja uverenja prisilom. Za to još nije pronađeno adekvatno rešenje. Sigurno je da nemamo odgovor na svako pitanje pa će se mnogo toga rešavati u hodu", završava pukovnik Grozdić.

Pored svih tehničkih, teorijskih i statističkih nedoumica postoji jedna mnogo ozbiljnija: da li je ovo pravi trenutak za "venčavanje" države i Crkve, naročito u svetlu, bolje rečeno pomračenju, novije istorije i da li bi neko manje iritirajuće, makar prelazno rešenje bilo adekvatno trenutnoj situaciji. Upravo tamo gde se najkrvavije ratovalo u zaraćene vojske bile su duboko involvirani predstavnici lokalnih dominirajućih religija koji su na svojevrstan način podizali borbeni moral. Uostalom, jedina stvar koja je zaista razdvajala zaraćene strane bila je religija. Tako su, o Srbima je reč, Šešeljeve četničke "vojvode" zakletvu u crkvi polagali, a Arkanovi "Tigrovi" su se kolektivno krštavali. U demonstriranju podrške "pravednoj borbi za vekovna ognjišta" otac Filaret, sada episkop, fotografisao se s mitraljezom i ta fotografija je obišla čitav svet. Dotični episkop je upravo sada, na redovnom godišnjem zasedanju crkvenog Sabora, na "tapetu" i biće zanimljivo videti da li će mu biti spočitan kanonski prekršaj uzimanja oružja na početku klanice ili "samo" neke pronevere tokom njenog trajanja.

Da sve "ne stoji" baš kao što se želi predstaviti svedoče reči protojereja dr Žarka Gavrilovića, koji nije baš bio izuzetak na pomenutom savetovanju, pred oficirima zaduženim za moral ali i pred predstavnicima drugih, manjinskih konfesija: "Dokle ćemo mi žrtvovati interese srpskog naroda interesima naših nacionalnih manjina… Kako ćemo uspešno da se razvijamo pored fanatizovanog hrvatskog rimokatolicizma i zaslepljenog mudžahedinskog islama, sa ovako mlakom verom našom i poročnim životom."


 

Moral pravoslavnog ratnika

Pukovnik mr Borislav Grozdić, uprava za moral Generalštaba Vojske Jugoslavije:

Pravoslavni hrišćanin je dužan da se suprotstavi zlu, dužan je da ide u rat ali ne iz mržnje već iz ljubavi prema zajednici, porodici, otadžbini. Da brani. Rat je istorijska okolnost i u svakom slučaju zlo u kome on mora učestvovati i sa punom svešću o zlu u koje ide. Crkva ni jednog trenutka ne oslobađa odgovornosti od učestvovanja u zlu. Borac je u svakom trenutku odgovoran za sve ono što u ratu počini. Ako u ratu ubije on je grešan pred Bogom i za greh mora da se kaje. Nema unapred oslobađanja od grehova kao recimo u Drugom svetskom ratu kada je fra Vjekoslav Filipović Majstorović, poznat kao fra Satana, dao lični primer kako se kolju Srbi i poručio ustašama da će im on lično oprostiti grehe. Kod prvoslavnih, kod Srba, toga nema.

Pravoslavnom hrišćaninu nije potrebno da poznaje sve međunarodne konvencije o ratnom pravu. On po najdubljem osećaju nepogrešivo zna šta je greh. Ranjen neprijatelj nije više neprijatelj, kao ni razoružan ili zarobljen neprijatelj. Žene, deca, nejač takođe nikako ne mogu biti neprijatelji.

Neosporna je činjenica da je u ovim ratovima počinjeno mnogo zločina. Za mnoge se zna a za neke će se tek saznati i ko, i kada, i kako ih je počinio. Srbin koji je počinio zločin je otpadnik. Od roda, od Crkve. Otpad ljudski koji se samo predstavlja kao pripadnik ovog naroda. Uvođenje vere u vojsku bilo bi apsolutna brana za takva nedela.

U Velikom trebniku postoje molitve za blagosiljanje oružja. Ukoliko postoji pravedan rat na nebu između arhagela Mihajla i Lucifera i njihovih vojski utoliko postoji i pravedan rat na zemlji. Odbrambeni rat je pravedni rat. Onaj koji brani božje vrednosti na zemlji, porodicu, narod, zemlju, Crkva blagosilja ali ne oslobađa od greha. Vladika Nikolaj Velimirović je govorio da "mač ne ide koliko može da dosegne nego do granice narodne države". Vojska brani otadžbinu kao duhovnu vrednost.


POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST