foto: momir turudić

 

Leto na Tari

Negde do ‘65, koliba ispod Miloševca na Tari i baba sa kojom sam provodila vreme do jeseni bile su takoreći sav moj svet i sve što mi je bilo potrebno. Nas dve, ovce, pas... Ponekad noću čudni šumovi divljih životinja, i baba koja ispred kolibe neobičnim kliktanjem tera strah i vukove. Kad se s jeseni svi poslovi završe, baba me je stavljala na konja i posle nekoliko sati putovanja odlazile bismo kod babe po majci, na drugu stranu planine.

U jednom od tih putovanja, taman pred moj polazak u školu, uhvatio nas je mrak. Noć bez mesečine – satima smo se vrtele po šumi od previsoke paprati ne nalazeći pravo skretanje. Samo babina smirenost, a bogami i konj koji je njuškao vazduh i na kraju nas sam naveo na ljude u kasnu noć, spasili su nas i doveli do prenoćišta u kući. Planina, naizgled miroljubiva, umela je da i onima koji na njoj žive pokaže da je treba gaziti sa oprezom. Tačno znam da sam babi obećala te jeseni da ću se u školi, u koju je trebalo da krenem, praviti da ništa ne znam, ne bi li me vratili da s njom radim ono što sam do tada umela najbolje, da čuvam ovce i ispredam raznorazne priče, sigurna i od ljudi i od životinja.

Prevarila sam ipak i babu i planinu. Škola me je uzela pod svoje, niko skoro nije znao da sam već bila naučila da čitam, a kako, bog sveti zna, jer je baba bila nepismena, tek, kad sam dobila u ruke sve one prve prave knjige i zakoračila u neke druge svetove, nije bilo povratka.

Leta su i dalje bila rezervisana za Taru, čeznula sam da vidim babe, ali sam planinu počela polako da ne volim, blago rečeno. Kako sam rasla tako više za mene nije bilo dangubice, svako ko doraste bio je dobrodošao par ruku za poslove na livadi i oko stoke. Punila sam torbe knjigama, krala svaki trenutak da čitam, kvarila oči uz petrolejku dok nije došla struja i u selo na planini, ali bi već posle mesec dana sve bilo pročitano i ostajale su mi bajate novine, koje je poneko donosio jednom nedeljno. Najbolji drug postao mi je minijaturni tranzistor, na kome sam tamo sedamdesetih sa čežnjom slušala Splitski festival i njuškala predaleke mirise mora, jedva hvatajući udaljeni signal na vrhu brda. Tarom je malo ko planinario i hodao, a i mene je sve to zelenilo sve manje zanimalo, sanjala sam nepoznate gradove i drugačije ljude, čekala samo septembar da opet pođem u školu i skoro pa mrzela selo u kome sam provodila po dva meseca.

Moje babe su u međuvremenu promenile svetove, ja sam s prvom zarađenom platom najzad mogla da leta provodim na morima, koja sam zavolela od kada sam prvi put osolila noge. Ko god me je tih godina pitao o kući na Tari, govorila sam da bih sve rado zamenila za neko pusto ostrvo i barku, bilo gde.

Na planinu sam svraćala na sedam dana, ponekad i manje. Tara je već bila dobila svoje more, slatkovodno, ispremeštane su kuće, potopljene livade, ja sam se prve godine kad je jezero napunjeno okupala u njemu, ali je zov slane vode uvek bio jači.

Moji roditelji su za to vreme polagano, svako leto, dasku po dasku svojim rukama pravili kolibu za nas, nadajući se da će ona kad je sredimo biti jednom dovoljan mamac da se dolazi češće.

I tačno tako je nekako i bilo. S njima sam jednog leta ukucavala lamperiju, a drugog sa ćaletom uz pivo zidala odžak koji nam je od silnih pauza i cirkanja na kraju ostao malo nakriv, i nije više bilo nijednog propuštenog leta. Preogromne livade više nije niko kosio, ovaca za čuvanje nije bilo, i ja sam otkrila svoju planinu na sasvim drugi način. Satima u hodanju, ponekad sa rukama u bašti, a najviše u potpunoj tišini noći u drvenoj kućici. Otkrivali su je malo-pomalo i drugi, sve češće dolazeći, ali nikad previše. Bilo je popularnijih i bližih planina, Tara, lošim putevima odsečena i uvek pomalo na strani, ostajala je najviše nama koji smo na njoj odrastali.

Iz sto i jednog razloga dugo nisam odlazila na more. Dalmacija me nije videla predugih 30 godina, i ovo leto trebalo je da bude moj povratak toj nikad zaboravljenoj ljubavi. No, svemir je izgleda imao druge planove za sve nas.

Planina je postala bežanija i sigurno skrovište već ovog proleća. Prvo smo, k’o u davnim ratovima, sklonili stare u njeno okrilje još pre Đurđevdana, pa su sa letom i deca došla na red, a onda smo se dovukli i svi mi koji ovde imamo kuće i oni koji, ne pitajući za cenu, traže krevet više da pobegnu iz gradova, skoro pa otrovanih ovim što nas je sve snašlo.

Ne može se nigde na more, ne može se u strane gradove, Tara i njena jezera postali su nešto kao Grčka, Dalmacija i Boka zajedno – leto 2020.

Leto ne liči na leto ni po čemu, pa ni po vremenu, ložim vatru, nosim vunene čarape i u tišini noći buljim u računar prateći vesti. Noći su tamne, pune svitaca i naizgled sve je u prirodi pitomo i mirno, kao nekad kad sam je delila sa babom.

Zašto se onda prisećam reči moje najmlađe tetke, koja je par godina živela skoro sasvim sama u jednom zaseoku duboko u planini? "Plašiš li se životinja?", pitala sam je. "Ne plašim, ružo, plašim se samo nepoznatih ljudi", sa osmehom je rekla.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST