foto: nemanja đorđević

Koncert – Afro-Cuban All Stars >

Latini.com

Ovaj orkestar ima sopstveni život, ne poštapa se opštim mestima Buena Vista Social Cluba, i pruža više od pukog zbira trinaest pojedinaca

U saobraćajnom, političkom i ljudskom kolapsu koji nas već predugo mrcvari, ne bi me začudilo da vladajuće Đuke sve što počinje ‘na kub’ tumače kao aluziju na Vesićevo kockanje. Ipak, odbijam da oguglam na ovdašnje ‘žute prsluke’ koji na javnom, besplatnom parkingu Sava centra traže da ih ‘častite’ kako bi vam pripazili auto, ili... A policija onda vaš tel. poziv ‘šeta’ po lokalima dok vam na kraju n-ti službenik odbijanje da reaguju (čak i posle ponovljenih oštećivanja vozila) ne prenese rezigniranom formulacijom: Šta ćete, to se dešava svuda po Novom Beogradu... Kakav ministar, takva Savamala. Bežimo u muziku!

Već nas godinama nisu pohodili pravi kubanski sastavi, oni ‘iz šinjela’ globalno uspešnog projekta Buena Vista Social Club (BVSC). Pošto su najbolji njihovi starci odavno iskapili svoje poslednje koktele, čak i nepušač Fidel otišao da govorancije drži na boljem mestu, a Če prestao da zanima i sunce tetkino Vulina, mogli smo pomisliti da preostali pipci BVSC tezgare naokolo sasvim izanđali. No, sve se menja, pa nam stiže orkestar Afro-Cuban All Stars (ACAS): prvobitno sviračko jezgro s Rubenom Gonzalesom za klavirom pratilo je pevače na istorijskom albumu Buena Vista… i odmah snimilo i sopstveni A Toda Cuba Le Gusta (oba ‘97, World Circuit), ali ostalo u senci klasičnih vokalnih numera i briljantnog Rubenovog solo-izdanja. No, čovek koji je baš pred dolazak ključnog Raja Kudera u Havanu okupljao muzičare raznih naraštaja da makar odjeknu sjaj i slavu muzike svoje zemlje s polovine 20. veka – Huan de Markos Gonzales (r. ‘54, Juan de Marcos Gonzalez) – nastavio je da predvodi sopstveni big bend (banda gigante, prim. prev.).

Don Huan de Markos je ozbiljan i uporan igrač: otac mu beše pevač u orkestru jednog od najvažnijih kubanskih kompozitora i bendlidera, slepog Arsenija Rodrigeza, preteče mamba i salse; mladi Huan je, posle odrastanja uz rokenrol, ‘78. pokrenuo cenjenu grupu Sierra Maestra koja je oživljavala son-tradiciju, i zapravo je napustio posvetivši se povezivanju ACAS (gde tada niko više nije bio zvezda) i ulozi muzičkog direktora BVSC. Praktično najmlađi u ekipi, ovaj školovani aranžer zapostavio je i svoj matični instrument (malu gitaru tres) i uživo postao ceremonijal-majstor, s prepoznatljivom kapom i (sada prosedim) dred-loknama. Prevukavši ACAS u 21. vek, delovalo je da će se večito ‘šlepati’ na slavnije izvođačke i repertoarske izdanke BVSC, posebno otkad su se virtuozni veterani odjavili i prepustili posao drugorazrednim izvršiteljima; prestao sam i da obraćam pažnju na njihova prepakivanja i live-albume.

Neizbežno podmlađivanje članstva nije samo učinilo De Markosa najstarijim u postavi, nego nekako dovelo i do simboličnog osamostaljenja ACAS: orkestar ima sopstveni život, ne poštapa se opštim mestima BVSC, i pruža više od pukog zbira trinaest pojedinaca. Blistavi trubački trio, neupadljivi triling perkusionista, i tri dame, uz kompetentne pijanistu i kontrabasistu, postižu da osrednji mlađani pevač i vokalno-instrumentalno ni po čemu naročit šef služe uglavnom za komunikaciju s publikom. Što je išlo glatko, kad orkestar isijava toplinu i skladno vrcka. Posle standardnih Habana del Este i Alto Songo, i par briljantnih instrumentala, Gonzales je predstavio pomenute dame: to su njegova supruga i dve ćerke (Gliceria i Laura Lidia), ne samo raspevane nego i rasvirane. Prvoj je posvetio Ella y Yo pa je posle napuštala diskretne klavijature i nekoliko puta zaplesala, a podmladak je dobio Laura en el Paraiso. Ćerke su značajno doprinosile ukupnom zvuku, jedna klarinetima a druga el. vibrafonom.

Obrazovni momenat nije izostao, De Markos nam je kratko objašnjavao primere za son (montuno) i evropskom najbliži ‘danzon’ i kako su sastavi na Kubi rasli i širili se (septeto, conjunto…). Pod pokroviteljstvom ambasade Kube u Srbiji, s ulaznicama po ceni 1800–2700d, među nekih 1500 posetilaca prvo su zaigrali crni i mešoviti parovi, pa polaznici plesnih škola i deca, pa ostali... Huan i drugari zadaju koreografije, publika veselo ponavlja. Kako odoleti muzici čiji se ritmovi zovu, između ostalog, conga i mozambique? Čista radost života s bisom trajala je gotovo 2 sata. Posle, zna se, u stvarnost Srbije gde bi vladajuća Partida de Progresso Serbo lako mogla da osvoji 97,8 odsto. A Raj Kuder, ako ikad zabasa u naše krajeve, El Presidente Alesandro Lupito ljubazno će mu reći: "Vidi, Rajlande, slajd-gitara svira se ovako..."


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST