fotografije: screenshot

TV kinoteka >

Iz nedostižnih vremena našeg filma

O Nizvodno od sunca, Dini Rutić i još nekim detaljima iz 1969. godine kad su snimljeni naši antologijski filmovi

Nacionalni televizijski prostor možda je kao retko ranije obeležen trenutnim "ratom kontenta" između dva kablovska operatera, SBB-a i Telekoma. Taj klinč se ogleda u overprodukciji domaćih igranih serija, na novom/starom kanalu Nova S, dojučerašnjem TOP-u, i MTS-u sa pripadajućim pulom televizija nacionalne frekvencije – Pink, Prva i O2. Ne zaostaje ni RTS, koji pored sopstvenog reprezentativnog premijernog serijskog programa, jedini redovno i svakodnevno reprizira jugoslovensku kinoteku igranog filma. Na popodnevni termin određen za ovaj program, svaki čas nas podseća najava od odabranih sekvenci kojom je sada čuveni anonimni montažer RTS-a definisao naš aktuelni trenutak.

Izbor naslova kinotečkog programa RTS-a baziran je uglavnom na retko repriziranim filmovima B produkcije kinematografije SFRJ. Koliko su ta vremena kvantitetom i kvalitetom danas nedostižni uzor, prvi je pre dve godine u jednom od svojih poslednjih tekstova, govoreći o 1967, pisao Aleksandar D. Kostić. Zadržimo se samo na jednom od prikazanih filmova na RTS-u, Nizvodno od sunca Fedora Škubonje, zato što je 1969. godine u konkurenciji od dvadeset osam naslova osvojio pulsku Zlatnu arenu za najbolji film, ali i možda ponajviše zato što je u njemu glavnu ulogu igrala Dina Rutić.

Dina Rutić je preminula 22. januara ove godine, što naša javnost nije iskoristila da makar donekle ublaži nepravdu zbog koje je karijera ove glumice bila nedovoljno istaknuta. Retkima koji su je poznavali ostaće upamćena kao najvoljenija žena nekog koga su svi obožavali, kao supruga glumca Zorana Radmilovića. I zato ovaj lament, ne epitaf, o njoj i filmu Nizvodno od sunca.

Pomenuta 1969. godina pik je idejne i žanrovske raznovrsnosti kroz značajnu prisutnost crnog talasa Vrane, Rane radove, Zasedu – autorske filmove Puriše Đorđevića i Kokana Rakonjca. Potom komedije Bog je umro uzalud, Silom otac, i trilere iz socijalističkog društva Ubistvo na svirep i podmukao način, Divlji anđeli, i svakako još uvek dominantan NOB narativ – Most, Krvava bajka i pre svega i svih, najpoznatiji ratni spektakl Neretva. Međutim, najveći broj ostvarenja, suprotno sadašnjem trendu scenarističke i scenografske metropolizacije (beogradizacije), tematski je određen endemskim i antropološkim mentalitetom srpske, hrvatske, bosanske, makedonske provincije ili sela u bitno izmenjenim i dramatičnim ratnim / poratnim okolnostima. Sve to nalazi se u filmovima Oseka, Kad čuješ zvona, Horoskop, Vreme bez rata, Moja strana sveta, Sramno leto i u filmu koji je tema ovog teksta – Nizvodno od sunca.

Film priča o mladoj učiteljici (Dini Rutić) koja prvi posao stiče u zabačenom planinskom selu na Pešteru, naseobini dva međusobno suprotstavljena plemena Bakića. Na drugom nivou filma je opšti konflikt između njih, dakle, seljaka i vlasti zbog prinudne emancipacije društva, u kome (konfliktu) su svi koji se staraju da se sprovede zabrana držanja koza, spreči bespravna seča šume, deca da počnu da pohađaju osnovno obrazovanje. Udruženi rad predstavljen kroz izgradnju seoske škole proizvešće tragičnu kulminaciju potcrtanu kolektivnim predrasudama i zluradošću, gordošću pojedinaca, naspram koje je jedino ženska racionalnost i empatija lokalne učiteljice. Razastrta između delegiranog načelnika vlasti (Aleksandar Gavrić) i lokalnog autoriteta sela (Dragomir Bojanić), u finalu ali prekasno, prikloniće se potonjem kroz jednu od najemotivnijih tet-a-tet scena jugoslovenskog filma, zagrljaj Gidre i Dine Rutić. Godina 1969. koincidira sa Gidrinim povratkom iz Italije i špageti vestern delom njegove karijere, kada sa filmovima Nizvodno od sunca i gorepomenutom Osekom doseže vrhunac glumačkog opusa. Reditelj Fedor Škubonja obogatio je film i značajnim epizodama koje su tumačili Jovan Janjićijević Burduš, dva crnogorska glumca Bora Begović i Veljko Mandić, i Zlatko Madunić iz Hrvatske.

Fedor Škubonja je bio Dalmatinac koji je u Beogradu završio Akademiju za film i pozorište. Snimao je uglavnom dokumentarne i kratkometražne filmove, za dečiji film Izgubljena olovka 1961. je u Veneciji osvojio Zlatnog lava u kategoriji dečjeg filma. Skoro sva scenarija mu je pisala supruga Stanislava Borisavljević, pa tako i Nizvodno od sunca, njegov poslednji igrani film. Nakon ovog filma Škubonja je postao direktor čuvene novosadske producentske kuće Zvezda filma, a preminuo je u Šibeniku 2008.

Dina Rutić rodila se tokom bitke na Sutjesci 1943. kao dete čuvenog hrvatskog glumca i prvaka HNK iz Zagreba Jože Rutića, i majke Ivke, takođe glumice, tada članova prvog partizanskog pozorišta na slobodnoj teritoriji. Urbana legenda kaže da joj je Sava Kovačević bio skoro pa kum po rođenju, a oba njena roditelja glumiće kasnije u prvom posleratnom jugoslovenskom filmu Slavica. Na filmu je debitovala kao osamnaestogodišnjakinja 1964. u čuvenom ostvarenju Vatroslava Mimice Prometej sa ostrva Viševice – javnost ju je odmah proglasila novom Milenom Dravić. Te iste godine Zoran Radmilović je ostvario prve dve značajne uloge, Kralja Ibija u Ateljeu 212 i kockara u filmu Marš na Drinu. Mnogo godina kasnije, reditelj Zdravko Šotra napisaće u autobiografiji Držeći se za vazduh da ga je već tad Zoran molio da u glumačku podelu TV drame Provod (1965) pored njega uvrsti Dinu Rutić u koju je bio zaljubljen i sa kojom je tako bezrezervno želeo da se upozna i zbliži. Tako se i desilo, venčali su se i dobili kćer Anu. Dina Rutić će tokom narednih godina ostvariti tek desetak manjih uloga, od kojih je najznačajnija u filmu Sutjeska, a poslednja u seriji Banjica 1984.

Zoran Radmilović je umro 1985. u pedeset drugoj godini. Dina se tad zauvek povukla iz javnosti, poput divnih glumica Radmile Andrić ili Milene Dapčević, koje su, takođe zaboravljene od društva, preminule krajem prošle godine.

Beograd poseduje samo jedan spomenik srpskom glumcu, upravo pomenutom Zoranu Radmiloviću. Tek manji deo njegovih najznačajnijih kolega dobili su ulice na Altini ili u Borči, dakle, daleko od centra grada, što njihovim žiteljima ne znači mnogo. Gradska vlast sa ad hoc inicijativama o novim imenovanjima povodom godišnjica, nema konkretni plan kako da nazivima ulica sačuva uspomenu na imena koja su simboli našeg filma i pozorišta. Akademija za filmsku umetnost i nauku već godinama je u svojevrsnoj hibernaciji i preostaju samo entuzijazam Jugoslovenske kinoteke i kulturno-obrazovna uloga RTS-a. Kao i ova naša kultura sećanja koja može samo da podseti na život, ne i da dočara svu lepotu i lik Dine Rutić.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST