Autoportret, 1935, SANU (levo); Usnula kaluđerica, 1966, RIMA (desno)

Izložbe >

Pronicljivi posmatrač okruženja

Povod za organizovanje tri izložbe Marka Čelebonovića među kojima je i retrospektivna, i četvrte koja je u pripremi, nije nikakav jubilej velikog slikara, već njegova umetnost

Tri istovremene izložbe na tri lokacije otvorene prošlog novembra, i četvrta koja je najavljena za kraj godine, omogućavaju sveobuhvatni uvid u stvaralaštvo Marka Čelebonovića. U Galeriji Srpske akademije nauka i umetnosti je retrospektivna izložba, u beogradskom prostoru galerije "Rima" su slike ranog perioda Čelebonovićevog stvaralaštva, a u kragujevačkom je ciklus "Kaluđerice", dok će četvrta izložba biti u Spomen-zbirci "Pavle Beljanski" u Novom Sadu. Treba naglasiti da povod ovom skretanju pažnje javnosti na velikog umetnika nije nikakav jubilej, već njegova umetnost.

Izložba u SANU, retrospektiva Čelebonovićevog opusa, centralna je u ovom projektu. Produžena je za mesec dana (zatvara se 24. februara), a do momenta kada nastaje ovaj tekst, videlo ju je 36.786 posetilaca. Na njoj su Čelebonovićevi radovi nastajali od sredine dvadesetih godina prošlog veka pa do "belih slika" iz poslednjih decenija njegovog rada. Neki od njih su sada prvi put izloženi. Autorke izložbe, istoričarke umetnosti dr Lidija Merenik, dr Ana Bogdanović i Nevena Martinović takođe su i autorke monografije o Marku Čelebonoviću koju je pre dve godine objavila Galerija "Rima". Dr Ana Bogdanović je za studiju u ovoj monografiji dobila i Nagradu "Lazar Trifunović".

"Poseta Akropolju ostavila je na mene snažan utisak. Godinama sam u džepu nosio jednu figuru sa Akropolja", svedoči u jednom intervjuu Marko Čelebonović. Skulptorski uticaji i vezanost za predmet, po rečima dr Ane Bogdanović, vide se naročito na njegovim ranim radovima. "Tokom dvadesetih godina imao je skulptorski pristup slikarstvu, karakterističan za to doba. Figure su masivne, u neobičnim pozama, oseća se jedna vrsta artificijelnosti, vezana za tzv. fenomen povratka redu posle rata. To je bilo karakteristično i za Pikasa i veliki broj umetnika koji su u tom trenutku stvarali u Evropi, a posebno u Parizu. Prisustvo bista, odnosno gipsanih odlivaka na slikama, naročito tokom tridesetih godina je zanimljivo, jer se javljaju u kompozicijama koje su vezane uglavnom za mrtve prirode ili ambijente kada su mrtve prirode suprotstavljene figurama u enterijeru. Te biste nisu bile samo delovi mrtvih priroda u smislu predmeta, već su naslikane veoma specifično, da pružaju pogled u prostor posmatrača."

O vezanosti Marka Čelebonovića za predmete svedoče i mnogobrojna platna na kojima su naslikane stvari iz njegovih soba i ateljea: bokali, lampe, stolice... U vreme kada nastaju te slike, postojalo je mišljenje da stvari koje nas okružuju određuju i nas same, a da im time što ih koristimo, dajemo jednu vrstu života. Marko Čelebonović je bio pronicljiv posmatrač neposrednog okruženja, o čemu je često pričao, a što se vidi i u njegovim radovima.

Pored predmeta, Čelebonović je slikao je i mrtve prirode. "Mrtve prirode su prave pozorišne scene, stvari igraju svoju ulogu", izjavio je jednom prilikom. Ana Bogdanović objašnjava da ih je Čelebonović "tretirao kao organizovan odnos predmeta, koji kao da odigravaju neku predstavu. Što potvrđuje ideju o oživljavanju predmeta. To nisu bili aranžmani u određenom ambijentu, on ih je posmatrao kao grupe neodoljivo vezane za posmatrača. Te kompozicije pričaju priču, govore nešto o vama. On je kontemplativno posmatrao i u stvarima koje ga okružuju pronalazio osobine koje nisu vidljive na prvi pogled."

Jedna celina izložbe posvećena je i autoportretima, koji do sada nisu izlagani u ovom obimu. Čelebonović je slikao autoportrete skoro ceo život. Na ranijim radovima predstavlja sebe u centru, uglavnom sa štafelajem, po uzoru na slike iz klasične umetnosti. Kasnije je njegov lik izjednačen sa predmetima, lik više nije najvažniji, minimalizuje se, gubi, biva inkorporiran u mrtve prirode. "On dovodi slike u nulti nivo, dematerijalizuje ih, i slikarev autoportret više nije prisutan telom i likom, već više slikarskim postupkom", dodaje Ana Bogdanović.

Na Čelebonovićevim radovima u poslednjim decenijama života poništava se i boja, pa na njima preovladava bela, nastaju slike "bele faze".

"Bela faza predstavlja neku vrstu zaključka koja sumira njegova dotadašnja istraživanja. Prostor na slikama postaje dvodimenzionalan, a repertoar se svodi na najjednostavnije predmete. Ta faza predstavlja neku vrstu završnog komentara na njegovo sveukupno slikarstvo. Možemo čak govoriti o potpunom iščezavanju", kaže Ana Bogdanavić. Kao kraj života koji nije doživeo, ali ga ima na njegovim slikama, kako je sam rekao.

Slikarstvo Marka Čelebonovića karakteriše ponavljanje slikarskih tema, ali uvek na drugačiji način. Slikajući isto, ali u različitim kompozicijama, reprezentovao je različite aspekte slikarske prakse. Eksperimentisao je sa bojama, pa mu se, kako je sam rekao, imputira da je kolorista. Ana Bogdanović smatra da "njemu istraživanje boja nije bilo primarno. Mislim da se više bavio konceptualnim pitanjima o prirodi slike. Po mom mišljenju, pokušavao je da odgonetne neke gotovo filozofske dileme vezane za način i poreklo umetnosti uopšte, za različite teme iluzije, prikazivanja stvarnosti, odnosa slikanja prema prirodi, slikanja prema modelu, insistiranje na važnosti slike, artificijelnosti slike i insistiranju na prostoru slike i repertoaru slike, koji se razvija prema sopstvenim pravilima a ne na osnovu različitih umetničkih načela reprezentacije."

Marko Čelebonović je imao uspešnu umetničku karijeru i jedan je od naših najpoznatijih slikara. Iza sebe je ostavio više od 400 dela, većina su u vlasništvu porodice i galerija i muzeja.

Bio je dečak kada je njegova porodica u Velikom ratu izbegla u Švajcarsku. U Drugom svetskom ratu bio je pripadnik Francuskog pokreta otpora, zbog čega je i odlikovan. Pa ipak, njegovo slikarstvo nije politički angažovano, a na njegovim slikama nema užasa ova dva istorijska događaja. Bio je i profesor na Akademiji umetnosti u Beogradu, i savetnik pri jugoslovenskoj ambasadi u Parizu. Njegov atelje godinama je bio u Sen Tropeu, tada malom ribarskom mestu, čiji su česti gosti bili Milo Milunović, Marino Tartalja, Petar Lubarda... Veći deo života boravio je na moru, ali u njegovom opusu pejzaži su retki. Skoro celog života je slikao portrete, autoportrete, enterijere svojih soba i ateljea i mrtve prirode. Po želji roditelja, diplomirao je prava i ekonomiju, a po sopstvenom nagonu učio vajarstvo kod Antoana Burdela, Rodenovog učenika i poznatog pariskog vajara. Nažalost, skulpture koje je izvajao kao student nisu sačuvane, poznate su samo po fotografijama. Bio je prvi umetnik kome je priređena samostalna izložba u Muzeju savremene umetnosti, a njegove slike se nalaze u Centru "Pompidu" u Parizu. Postao je član Srpske akademije nauke i umetnosti iste godine kada je otvorena njena Galerija.

Kako je pomenuto na početku teksta, krajem godine u novosadskoj Spomen-zbirci "Pavle Beljanski" biće upriličena i postavka "Umetnost Marka Čelebonovića u četvrtoj deceniji 20. veka", prema master radu Sofije Milenković, koji je u 2018. dobio Nagradu Spomen-zbirke. Šest Čelebonovićevih dela iz kolekcije Spomen-zbirke će sa pozajmljenim slikama iz muzejskih i privatnih kolekcija formirati dijaloške odnose. Biće to četvrta izložba Marka Čelebonovića za godinu dana.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST