foto: nikola vrzić – save the children
POVERENJE: Dečak u centru za izbeglice na jugu Srbije

Izbegličko pitanje – Roditelji u pokretu >

Put popločan sumnjom

Opasnost, neizvesnost, gubitak kontrole nad sopstvenim životom i životom sopstvene dece ostavljaju dubok trag na roditelje koji su svoju decu uprkos svim opasnostima poveli ka boljem životu u Evropi. To je grupa kojoj najčešće nedostaje prava psihološka podrška

U normalnim uslovima roditelji pripremaju obroke za decu, brinu se da su obučena kako treba, vode ih u školu, na treninge ili na druženje sa drugom decom. Trude se da ih nauče pravim vrednostima, da upoznaju i zavole svet oko sebe i uživaju u njemu. Psiholozi kažu da je jedna od najvažnijih stvari koje roditelji mogu da urade za decu da im prenesu osećaj da je svet sigurno mesto u kojem imaju pravo da ostvaruju svoje želje, rastu i razvijaju se. Stabilne osobe, sa poverenjem u sebe i u život, grade se u takvom okruženju i uz takvu roditeljsku podršku.

Za Ahmeda, oca iz Avganistana, biti roditelj takođe je podrazumevalo da uzme decu za ruke, ponese nekoliko stvari i započne putovanje u nepoznato, u nadi da će porodicu odvesti na neko bezbedno mesto. "Od Turske do Bugarske hodali smo preko dvanaest sati bez vode, od Bugarske do Srbije preko devet sati. Moja žena je sve vreme bila bolesna, a deca su bila uplašena. Bilo je toliko haotično da sam se plašio da ćemo u toj gužvi izgubiti neko dete", priča Ahmed prisećajući se napornog puta do Srbije.

SVE PADA U VODU: Stotine hiljada roditelja nalik Ahmedu putovalo je sa svojim porodicama zapadnobalkanskom rutom od 2015. godine, bežeći od sukoba i nesigurnosti iz svojih domovina, u nadi da će stići do bezbednog i boljeg života u Zapadnoj Evropi. Putovanje je znatno promenilo živote njihovih porodica. Navike, planove za budućnost, odnose i uloge u porodici – sve je to rizično, često po život opasno putovanje stavilo pred velike izazove. Takvo putovanje je neminovno dovelo u pitanje i sve što su roditelji znali o odgajanju dece, roditeljske stilove, modele i veštine. Kada govore o tome šta znači biti roditelj u pokretu, često govore o teškim odlukama koje su morali da donesu, o osećaju neadekvatnosti u odnosu na ono što znaju ili mogu da ostvare u za njih najtežim trenucima – kada osećaju da su izneverili svoju decu.

foto: pedro armestre – save the childrenBEG OD OČAJA: Porodica iz Iraka u Centru za pomoć izbeglicama Miksalište

IGRA SA GRANICAMA: Zbog zatvaranja granica i odsustva bezbednih, legalnih ruta, izbeglice i migranti preko Balkana putuju sa krijumčarima rizikujući svoje živote i živote svoje dece. Već nekoliko godina ljudi se upuštaju u pokušaje ilegalnog prelaska granica, što je preraslo u svojevrstan fenomen pod nazivom game (igra). Rute na Balkanu se menjaju i, kada jedna granica postane teško prohodna, izbeglice probijaju puteve preko drugih zemalja i drugih granica. Svaki game je naporan, skup i opasan poduhvat. Bez obzira na to, mnogi roditelji pokušavaju da sa svojom porodicom nastave putovanje nadajući se boljem životu.

Donošenje odluka o putovanju ima svoju cenu, jer se za svaku odluku može ispostaviti da je pogrešna. Mnogi roditelji kažu da ih stalno preplavljuju osećanja krivice i žaljenja. "Stalno razmišljam o tome kako je ovo putovanje opasno po decu. Radim ovo za njih, ali da li to znači da je to i najbolje za njih? Jer ja ih, radeći ovo, dovodim u veliku opasnost", rekla je majka troje dece iz Iraka.

Dok pokušavaju da pređu granice, roditelji ponekad pribegavaju ekstremnim merama da bi putovali neprimećeno i zaštitili decu od stresa putovanja, neki su deci davali lekove za smirenje. "Hodali smo oko trideset minuta dok nismo stigli do male reke koju je trebalo da pređemo. Voda nije bila tako duboka, samo do ramena, ali smo imali dve male devojčice, jednogodišnje bliznakinje. Krijumčar nam je savetovao da im damo lekove kako bi spavale dok ih nosimo, jer bi neko mogao da čuje decu kako plaču i da nas zaustavi", ispričao nam je otac porodice iz Avganistana. "Moja žena im je dala lek, ali nije znala pravu dozu pa im je dala malo više nego što je trebalo. Oboje smo bili oduzeti od straha nakon što smo prešli reku i nismo uspeli da ih probudimo. Srećom, nakon nekog vremena smo uspeli", prisećao se otac. Dve devojčice su bezbedno stigle u Srbiju sa svojom porodicom, ali su roditelji uvereni da se nikada neće zaista oporaviti od ovog događaja.

PITANJA BEZ ODGOVORA: Izbeglice i migranti u razgovorima često izražavaju zahvalnost zemlji koja ih je prihvatila, obezbedila im smeštaj i podršku. Život u izbegličkom centru, međutim, nije lak, i ponekad podrazumeva da resursa kao što su kvalitetna hrana, voda, prostor za boravak i održavanje higijene nema dovoljno. Manje se govori, a nikako nema manji efekat, o psihološkoj ceni koju nedostatak osnovnih potrepština predstavlja za ljude u nevolji. Roditelji u pokretu bolno osećaju ovu cenu. Izbegličko iskustvo im oduzima njihovu osnovnu ulogu – da pruže sigurnost svojoj deci: stabilan dom, hranu, odeću i zdravstvenu negu. Roditeljsko samopouzdanje je ozbiljno poljuljano. "Nismo u našoj zemlji, nemamo prava i zavisimo od drugih ljudi. Bolje je ne pitati previše jer neko može da se uvredi zbog nečega što smo uradili ili rekli", rekla je majka porodice iz Iraka.

Nešto jednostavno, poput nemogućnosti da pripreme hranu deci, može imati veoma jak efekat na roditelje i pokazuje koliko su zapravo krhki u ovom kontekstu i kako se izbegličko iskustvo odražava na njihove roditeljske kapacitete. "Nesrećna sam jer deca neće da jedu hranu iz menze u centru", rekla je majka petoro dece iz Avganistana. "Zbog toga su oni gladni a ja se osećam kao loša majka jer je moja odgovornost da obezbedim hranu za moju decu", dodala je.

"Mnogi roditelji kriju male rešoe u sobama ili kuvaju na improvizovanim šporetima na livadama oko centara. To im oduzima puno vremena i energije. U želji da deci pruže ukusan domaći obrok, roditelji ponekad ostavljaju decu bez nadzora", napomenula je jedna od majki iz Irana.

Osim toga, izbegličko iskustvo oduzima roditeljima mogućnost da odgovore na najvažnije pitanje koje deca postavljaju: šta će doneti budućnost? Šta će biti s nama? Nedostatak informacija potrebnih da bi doneli ispravne odluke, nesigurnost oko narednih koraka, kontinuirano planiranje i razmišljanje o problemima sprečava roditelje da budu stabilni, pozitivni, i da imaju energije za valjanu brigu o deci.

"Moja ćerka tinejdžerka je postala depresivna. Stalno nas pita kada ćemo otići iz Srbije i pridružiti se porodici u Nemačkoj. Htela bi da zna kada će moći da ostane na jednom mestu i da ide u školu kao normalna deca. Ovo su pitanja zbog kojih noću ne spavam. Osećam da nisam dobar otac jer ne mogu da joj pružim odgovore, a često sam suviše nervozan i ne mogu da razgovaram sa njom kada sam joj potreban", smrknuto je rekao otac iz Avganistana.

STRAH I DEPRESIJA: Posledice fizičke neudobnosti i nedostatka privatnosti koji čine neizbežan deo života u izbegličkom centru prevazilaze ono što je očekivano i očigledno. Usled nemogućnosti da provedu kvalitetno vreme u krugu porodice, da se odmaraju u tišini, da razgovaraju o problemima i iskažu porodične nesuglasice u privatnosti, deca i odrasli pokazuju nedostatak motivacije. Razvijaju strahove, postaju razdražljivi, loše volje i podložni depresiji.

"Delili smo sobu sa još jednom porodicom godinu dana", prisetio se otac dvoje dece iz Avganistana. "Soba je bila malecna a bilo je nas četvoro i njih četvoro – roditelji i dvoje dece sa obe strane. Moja starija ćerka nije mogla da spava zbog traume iz Avganistana, tako da smo morali da držimo upaljeno svetlo. Budila se noću vrišteći. Druga porodica je puno trpela, nisu mogli da spavaju, njihova deca su plakala… Tokom te godine dok smo delili prostor mi odrasli smo bili jako nervozni i često smo tukli decu. Nismo mogli da pronađemo drugi način da ih kontrolišemo ako su uznemiravali drugu porodicu", dovršio je otac svoju priču, i, očigledno posramljen, dodao: "Osećam se loše zbog toga, ali nisam umeo bolje."

Ljudi koji borave u centrima gde imaju ograničenu slobodu kretanja izražavaju slične, ozbiljne frustracije, govoreći da je najgore što može da se dogodi nekome ko je pobegao od opasnosti da mu se ograniči kretanje i ne ostavi mogućnost da barem ima iluziju normalnog života.

"Voleli bismo da imamo priliku da se prošetamo svi zajedno, kao porodica. To je bio jedan od važnih rituala u našoj zemlji pre rata. Bez te mogućnosti, živimo kao zatvorenici, a ipak smo samo obični ljudi. Pošto centar možemo da napustimo samo danju, nikada nisam video grad noću, tako da kada se smrkne ja se popnem na krov centra i gledam svetla", rekao je otac porodice iz Sirije.

GUBITAK KONTROLE: "Pravilo propisuje da nije dozvoljeno nositi hranu sa sobom kada izlazimo iz restorana u centru", rekla je jedna sagovornica, majka iz Irana, "što ljude dovodi u nedostojanstven položaj, jer ponekad moraju da ponesu hranu sa sobom – u slučaju da je neko bolestan, na primer. Stoga ljudi često kažu deci da urade to umesto njih. Osećam da to nije način na koji treba da odgajam decu i ne sviđa mi se da moja deca to gledaju."

Još jedna od, na prvi pogled, manje vidljivih posledica života u kolektivnom smeštaju, gde nema privatnosti, a pravila postavlja neko izvan porodice, je osećaj roditelja da je podizanje dece izvan njihovih ruku i kontrole. "Užasavam se ovog života jer osećam da ne mogu da podižem decu onako kako mislim da treba i da imam kontrolu nad njihovim razvojem, zbog okolnosti u kojima se nalazimo. Kao roditelju, nedostaju mi privatnost i zdrava razdaljina od drugih ljudi. Osećam kao da sam izgubila samopouzdanje u sebe kao roditelja. Moj muž ne može da mi da podršku koja mi treba jer je on pod još većim stresom. Ne mogu da se oslonim na njega, niti na bilo koga drugog", kroz suze je rekla majka troje dece iz Avganistana.

U takvoj situaciji neki roditelji čak pokušavaju da pribegnu strogoj kontroli i drže decu pod prismotrom u svakom trenutku, a ponekad im ne dozvoljavaju ni da slobodno provode vreme sa drugom decom. Ali u ograničenom krugu u izbegličkom centru to je skoro nemoguće. Frustrirani roditelji vremenom napuštaju ovu taktiku i pokušavaju da pronađu neki drugi način da održe porodičnu povezanost i svoju roditeljsku autonomiju.

UMOR I FRUSTRACIJA: Neko ko nije proveo vreme u izbegličkom centru možda bi pretpostavio da roditelji imaju puno vremena, ali oni uglavnom govore o tome kako žude baš za tim – za vremenom. Da se odmore. Da provode vreme sami sa svojim partnerima. Da idu u kupovinu, pripreme obrok. Da opušteno razgovaraju sa prijateljski nastrojenim ljudima ili da učestvuju u programu za odrasle koji organizuju humanitarne organizacije u centrima i učestvuju u nečemu što bi im pomoglo da se osećaju korisno. To što ne mogu da rade i zarađuju za svoju porodicu najteže im je ograničenje sa kojim moraju da žive. Mnogi osećaju kako izazovi izbegličke situacije prevazilaze njihove snage. "Svi roditelji su umorni i u nekom trenutku će eksplodirati ako ne dobiju nekakvu podršku", naveo je bračni par iz Sirije.

Samohrani roditelji, mladi roditelji, roditelji bolesne dece ili dece sa invaliditetom su u posebno teškom položaju. U takvim situacijama najzanačajnija je podrška šire porodice ili prijatelja, ali to njima, nažalost, nije dostupno. "Neki roditelji ne mogu da se nose sa problemima, osećaju se preplavljeno i pokazuju stres tako što budu nasilni nad svojom decom. Potrebno je da im neko pokaže da postoji drugi način", rekla je majka troje dece iz Iraka. "Deca ne znaju da razlikuju dobro i loše. Roditelji imaju odgovornost da ih nauče, ali da bi to uradili kako treba, roditeljima je nekad potrebna pomoć", navela je majka iz Avganistana.

HUMOR I NADA: Između stresa, izazova svakodnevnog života u izbeglištvu, zastrašujućih misli o nesigurnoj budućnosti, osećanja očaja i iscrpljenosti – život se nastavlja. Roditelji se nose sa poteškoćama kroz razmenu i traženje podrške unutar izbegličke zajednice. "Kada sam rodila bebu, ništa nisam znala", rekla je mlada majka iz Avganistana. "Ne postoji medicinski tim u centru a u bolnici nisam razumela ništa što su mi govorili. Grudi su me puno bolele, a beba je bila stalno gladna. Ništa ne bih mogla bez žena u centru koje su već imale decu i savetovale me o mnogim važnim stvarima."

Ljudi pokazuju neverovatnu otpornost kroz humor koji iskri iz prenatrpanih, mračnih soba u centrima. "Venčali smo se u aprilu, a u junu smo napustili Siriju", rekao je budući otac star dvadeset i nešto godina, čija je žena u osmom mesecu trudnoće čekala devojčicu. "Putovali smo kroz Tursku, a zatim preko mora. Iskrcali smo se na Lezbos, zatim prešli na Hios, Kos i Samos. Sa ostrva smo prešli na grčko kopno – bili smo u kampu u Atini neko vreme, pre nego što smo preko Makedonije nastavili do Srbije. Ja kažem ženi – vidi kakvo sam ti bračno putovanje organizovao! Pokaži mi muža koji je poveo svoju ženu da poseti toliko zemalja, a da ni ne pominjem sva ta ostrva!"

"Nakon što smo došli u Srbiju, dobili smo da delimo sobu u izbegličkom centru sa još jednom porodicom. Posle godinu dana, konačno smo dobili odvojenu sobu… I tako je moja žena zatrudnela", rekao je ovaj mladi otac pocrvenevši.

Podržana smislom za humor, nada u bolju budućnost opstaje uprkos turobnoj stvarnosti sadašnjice. "Kupila sam šerpe i mali rešo na pijaci", rekla je žena iz Iraka, majka četvorogodišnje devojčice i trogodišnjih blizanaca, koji pate od neurološkog poremećaja zbog kojeg su vezani za krevet, "da pripremim hranu za decu jer hrana u centru njima ne odgovara. To je protiv pravila. Kada pošalju nekog da proveri sobe, što ponekad rade, ja brzo sakrijem rešo i bacim šerpe kroz prozor, a nakon što odu, izađem i pokupim šerpe. Treba da ih vidite; potpuno su izlupane. Obećala sam sebi, jednog dana, kada stignem u Švedsku", nastavila je majka gledajući u daljinu, kao da jasno može da vidi svoj novi dom u Skandinaviji, "okačiću ove jadne izlupane šerpe na zid, kao uspomenu na bogatu porodičnu istoriju."


 

Ovaj tekst nastao je na osnovu kraćeg izveštaja "Roditeljstvo u pokretu" koje je izdala organizacija Save the Children za severozapadni Balkan u oktobru 2018. godine. Izveštaj je proistekao iz razgovora sa 43 roditelja, izbeglica i migranata, u centrima za prihvat izbeglica u Srbiji krajem 2017. i početkom 2018. godine.


POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST