foto: exit

Intervju – Danijel da Friz Džonston (My Baby) >

Novo definisanje sebe

"Ima nešto u vezi sa tim izvesnim uzdižućim raspoloženjem u muzici za kojim ljudi na Balkanu čeznu. Za prilikom da se slavi život, mislim"

Večeras u Novom Sadu počinje Exit. Jedan od učesnika ovog festivala (Main stage 15. jul) je svetski poznat holandsko-novozelandski trio My Baby: gitarista Danijel da Friz Džonston, i brat i sestra Šeik i Kato van Dajk. Trio svoju muziku opisuje kao "hipnotišući vudu bluz začinjen fankom i gospel zvukom", i najavljuje da će njihov nastup na Petrovaradinskoj tvrđavi na momente podsećati na šamanski ritual. My Baby je u Holandiji dobio titulu Ambasadora slobode za 2018. godinu, pa su u sklopu kampanje posetili prihvatilišta za migrante na granici Hrvatske i Srbije kako bi svetu skrenuli pažnju da svi ljudi ne uživaju jednake slobode. U Srbiji su nastupali nekoliko puta, i imaju veliku bazu fanova. Na Exitu će predstaviti novi album Prehistoric Rhythm, ali i poznate hitove Uprising, Seeing Red, Love Dance i druge.

"VREME": Kako se začela ideja o bendu My Baby? Kako su vaša prethodna iskustva u bendu The Souldiers uticala da se iskristališe novi miks žanrova po kome ste se pročuli?

DANIJEL DA FRIZ DŽONSON: Počeli smo kao šestočlani-sedmočlani soul bend, koji svira puno fanka, kao i ritma-i-bluza. Kad smo nastavili kao trojka, nastala je destilovana verzija zvuka naših prethodnih grupa, sa dodatkom gospela i bazičnog folka. Ideja o sjedinjavanju elektronskih zvukova sa gitarama i drugim tradicionalnim instrumentima došla je kasnije. Na mene su uticali predstavnici engleske i irske muzike kao što su Bert Janš i sastav Planxty. Tokom ranih tinejdžerskih godina otkrio sam rane bluzere kakvi su Robert Džonson i Skip Džejms, i zapravo me je to iskustvo pokrenulo da i sam počnem da sviram gitaru. Jost i Kato su odrasli u muzičkoj porodici, sa još dve sestre – njihov otac ih je učio da sviraju sve vrste instrumenata i pevaju skupa.

My Baby povezuje ono plemensko, prvobitno u ljudima, sa finom upotrebom tehnoloških dostignuća današnjice. Kako kontrolišete ta dva elementa?

Ideja i privlačnost elektronske plesne muzike imaju svoje korene u ranim, plemenskim vremenima – to je deo istorije našeg društvenog ponašanja. E, tu se krije pitanje za nas – kopka nas zašto je elektronska muzika takav globalni fenomen. Svi ti naizgled opozitni elementi zapravo i nisu toliko suprotstavljeni. Bez obzira da li udaraš u đembe ili puštaš semplove iz laptopa, osnovni principi ostaju uvek isti.

Vratili ste na neki neverovatan način i senzualnost starog kova u rok muzikuna koga ste se s tim u vezi ugledali?

Slušali smo album čuvene gospel pevačice Mejvis Stejpls, kog je producirao Raj Kuder, a na kome Mejvis peva preko dens ritma sa repetativnim rifom, što nam je dalo ideju. Dopao nam se taj karakter zvuka iz šezdesetih, kao i način na koji su starinske melodije postavljene preko snažne energije plesnog ritma. Zazvučalo nam je istinski sveže.

Kuda će se dalje uputiti My Baby iz svoje zvučne verzije praistorije? Ka staroj Grčkoj, Egiptu, Rimu, ili na neko još egzotičnije mesto? Kako vam izgleda u ovom trenutku moguća kreativna budućnost benda?

Prošli smo kroz to pomenuto istraživanje na svoja prva tri albuma i naš osećaj u ovom času jeste da je ta trilogija kompletno zaokružena. Ono što trenutno pokušavamo bilo bi da još jednom ponovo izmislimo i na taj način nekako sasvim iznova definišemo My Baby. Jer, naš bend je kao nekakvo biće koje stalno evoluira, a nama preostaje samo da piljimo u kristalnu kuglu ne bismo li uhvatili tek svetlucavi nagoveštaj onoga što će doći u budućnosti.

Grupa My Baby nastupa na festivalima širom svetaod najmanjih mesta pa sve do čuvenog Glastonberija. Koji koncert vam je bio najomiljeniji? Koja vam je to publikai u kom gradu ili zemljiponudila ono što bismo nazvali najboljom hemijom?

Pa, izgleda da kliknemo sa slušaocima svuda na Balkanu. Sada već nekoliko godina zaredom dolazimo ovamo i stvarno uživamo u publici koja se okupi na koncertima. Ima nešto u vezi sa tim izvesnim uzdižućim raspoloženjem u muzici za kojim ljudi na Balkanu čeznu. Za prilikom da se slavi život, mislim. To momentalno odjekne među ovdašnjim svetom, bez obzira da li je reč o malom nastupu ili velikom koncertu.

Kako se po vašem mišljenju rokenrol, sa svojom vizijom slobode izražavanja, danas nosi sa očiglednim desnim skretanjima širom Evrope? Kako vi vidite aktuelni problem imigranata i odnos političkih elita prema njemu?

Mislim da se tu radi o stvaranju višeg nivoa zajedničke svesti i o učenju da se preuzme i podeli odgovornost preko granica i nacija, i diljem širokih slojeva raznovrsnog stanovništva. Samo po sebi, to je komplikovan proces za koji je neophodno vreme. Mnogo toga, recimo, počinje kroz edukaciju naše dece. Treba pomoći da se stvori pogled na svet koji nije pristrasan ni na koji način, to jest nije ograničen samo na viziju jedne nacije.

Jeste li bili u prilici da čujete za neke muzičare iz bivše Jugoslavije, poreklom odavdeneki od njih su i sami zbog događaja tokom 90-ih bili prinuđeni da se kao imigranti nasele u Holandiji? Veliki autor sa ovih prostora iz nekih srećnijih vremena, Branimir Džoni Štulić, već godinama živi tamo?

Da, ima mnogo nekadašnjih srpskih građana u Holandiji, tako da svakako postoji neka vrsta otvorenog međukulturnog dijaloga. Nisam znao da Džoni Štulić takođe živi u Holandiji, ali odlično znam da je bio u bendu Azra. Što se tiče skorašnjih uspomena, susreli smo se sa bendom Repetitor – oni su zaista izvanredni i sjajno rade, a Laibach smo gledali u Amsterdamu nekoliko puta, oni su već dugo na sceni i to što rade baš nam se dopada.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST