foto: tanjug / dimitrije goll

Koncert >

Slatko na kraju

Dulce Pontes, Sava centar, Beograd, 18. IV 2018.

Početkom XXI veka koncertnim pozornicama Beograda prodefilovale su – i više no po jednom – najveće fado pevačice: Tereza Salgeiro sa i bez benda Madredeuš, Misja, Kriština Branko, onoliko puta Mariza. Ljubitelji i ‘kolekcionari’ čekali su još Duls Pont’š (odsečni izgovor originalnog Dulce Pontes). I taman kad je to trebalo da se desi, prošlog marta kao najveći koncert XIX Guitar Art Festivala (GAF) – zvezda večeri je otkazala termin zbog teške bolesti svog oca. No, finiji i odgovorniji od starijih kulturnih manifestacija u našem glavnom gradu, GAF zna da je (naročito prodata) ulaznica vrsta ugovora između organizatora i posetioca, pa je odmah objavio novi datum, i eto nas ipak zajedno. Gđa Pont’š (r. ‘69) nastavila je turneju kojom obeležava 30 godina karijere, a u Sava centru skupilo se i više od 2000 ljudi (ulaznice 1490–3290d.).

Poput još nekih od koleginica joj, vedeta novog fada, Duls je počela sasvim drugačijom muzikom: školovana pijanistkinja, kao tinejdžerka prvo je pevala pop glavne struje, glumila u pozorištu i na TV-u, a ‘91. – baš kad smo mi malo slabije pratili – pesmom Lusitana Paixao (engl. Tell Me) na Pesmi Evrovizije osvojila 8. mesto, jedan od najboljih portugalskih plasmana. U poslednjoj deceniji XX veka uključila se u oživljavanje gradskog folk-izraza svoje domovine – fado – i već drugim albumom (Lagrimas, ‘93) požnjela komplimente. Uz interpretacije nekih od čuvenih tradicionala, ovo izdanje je među mega-selerima Portugala i zbog Cancao do Mar, navodno najviše izvođene pesme iz ove zemlje; našla se u holivudskim filmovima, TV špicama, a kao Harem hitom ju je 2003. učinila Sara Brajtmen. Time je slava Duls Pont’š nadrasla fado, jednako kao što i u samoj muzici tradiciju iberijskog poluostrva bogato začinjavaju afrički, arapski i brazilski uticaji, a pevačica im vešto dodaje npr. tango od Gardela do Pjacole; i sama autor, otkriva davno zaboravljene pop-pesme, ali angažuje i retke instrumente.

Duls je naravno bila u nizu ‘zvezdanih dueta’ ali sarađivala i sa džezerima Šorterom i Gurtuom; zajednički album (Focus, 2003) i turneja s Morikoneom trijumfovali, da bi drugi live snimila bez publike, u crkvama i manastirima (O Coracao Tem Tres Portas, 2006). Do nas je došla s pratećim sekstetom, no najpre je sama sela za klavir i glasom mlađe Džoan Baez zakucala Koenovu Hallelujah. Lagana, nemilosrdna progresija ove kompozicije melje i tvrđa srca pa je kao stvorena za kulminaciju ili kraj koncerta, ali nepretenciozna Duls ispucala je odmah i posle mogla da (nam) radi štagod poželi. Ipak, produžila je ‘barski’ set koji je onda obuhvatio i Aznavurovu La Boheme, da bi svedeni aranžmani postepeno uvodili muzičare – perkusionistu, sopran-saksofonistu, 2 gitarista (jedan naravski s portugezom), klaviristu i multiinstrumentalistu (uglavnom razni duvački instrumenti).

Kao što i takva postava nagoveštava, repertoar se kretao od fado-tradicionala do apstraktnih numera, tamo gde je Madredeuš išao i natrag. Ako sasvim pojednostavljeno novi fado odredimo kao postepenu modernizaciju vekovnog izraza, Duls nam je ponudila skok u (post)modernistički fado. Nije to bilo opterećujuće, čak ni u podužim tačkama jednoipočasovnog programa; prošlogodišnji album Peregrinacao presecan je lakim ambijentalnim i World Music pasažima a la Enja, bile su tu i Meu Amor Sem Aranjuez (varijacija na Rodrigov slavni koncert) i neizbežna Cancao do Mar zaraznog lajtmotiva. Ali, sve je dramatično obeležilo njeno pevanje: glas iznenađujućeg raspona i ‘ugrađenih’ specijalnih efekata, glumački razrađen u krajnostima. Škrta na priči, jedva s ponekom engleskom reči, razigrana u koreografiji za koju valja biti i razgibana, Duls Pont’š – bosonoga i u halji kao nekakva gđa Bilba Baginsa – nije zaostajala ni scenskim nastupom, naprotiv. Nikakvo čudo da je oduševila, i bisirala uz ovacije.

A tek je prvi put ovde.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST