Vreme
VREME 1423, 12. april 2018. / KULTURA

Strip:
Noćni Orao u pampi

Patagonija Paskvalea Frizende je vizuelno najimpresivnija interpretacija u sedam decenija dugoj istoriji najpopularnijeg italijanskog strip junaka – Teksa Vilera

Nekoliko je razloga za nedavno objavljivanje specijalnog izdanja Teksa Vilera koje već nekoliko godina među brojnim ljubiteljima i poznavaocima glasi za najbolje nacrtanu priču o ovom junaku. Beogradski "Veseli četvrtak" je ovim izdanjem obeležio čak tri jubileja: svoj deseti rođendan, pedeset godina od prve pojave Teksa Vilera na prostoru bivše Jugoslavije (prvi broj "Zlatne serije" 15. januara 1968), i 70 godina od kada je kauboj u žutoj košulji prvi put zajahao u italijanskom stripu.

Image

Đanluiđi Boneli i Aurelio Galepini su 1948. godine osmislili atipičnog junaka vesterna, koji će s vremenom izrasti u prepoznatljiv brend italijanskog stripa. Teks Viler je rendžer, predstavnik zakona, ali i indijanski poglavica Navahosa, Noćni Orao. U pratnji sina Kita Vilera, Indijanca Tigera Džeka i starijeg rendžera Kita Karsona, koji ima malo sličnosti sa istoimenim istorijskim likom na osnovu koga je zasnovan, Teks Viler je decenijama najtiražniji strip junak u Italiji. Najnovije epizode se nalaze u svakoj tamošnjoj novinarnici, a luksuzna kolekcionarska reizdanja u većini knjižara su tik uz remek-dela Huga Prata ili Serđa Topija.

Prirodno, tokom ovih sedam decenija, u radu na Teksu Vileru oprobali su se brojni scenaristi i crtači, a među njima neka od većih imena italijanskog i svetskog stripa poput Alfonsa Fonta ili Hozea Ortiza. Serđo Boneli, sin Đanluiđija Bonelija i vodeća figura u istoimenoj izdavačkoj kući, 1988. godine pokreće posebnu ediciju namenjenu vrhunskim svetskim crtačima koji inače ne rade na serijalu o Noćnom Orlu. "Teks specijale", odnosno zbog formata popularno nazvan "Gigant", s vremenom postaje svojevrsni showcase vrhunskih crtača i njihovih interpretacija Teksa. Tako su priliku da crtaju Teksa dobili Enrike Breća, Džo Kjubert, Goran Parlov, Kolin Vilson, pa i čuveni tvorac Alana Forda – Magnus ("Vreme" 1347). Međutim, 2009. godine priliku dobija milanski umetnik Paskvale Frizenda, čija Patagonija ostavlja većinu drugih autora daleko iza sebe.

Crtež pak nije jedini segment Patagonije koji ga izdvaja od ostatka serijala. Teks se bazira na duboko ukorenjenim tradicijama i okvirima, a zaštitni znak ovog junaka jeste upotreba klišea kao aduta. Teks i njegovi pratioci će uvek razmenjivati slične dosetke, često na račun Karsonovih godina, uvek će se boriti na strani pravde, bez obzira na boju kože i poreklo, a korumpirani advokati, političari ili predstavnici vlasti će po pravilu od Vilera dobiti udarac pesnicom u bradu. Pritom, bez obzira na veliki broj izdanja (skoro 700 u redovnoj ediciji, bez specijalnih brojeva, almanaha, kolornih specijala i drugih), većina priča se odigrava u ograničenom prostornom i nedefinisanom vremenskom ambijentu Divljeg zapada. Period je nakon Građanskog rata, bez daljih istorijskih odrednica, a avanture se odvijaju na Divljem zapadu i pokoja avantura u Meksiku i delovima Kanade.

Patagonija izvlači Teksa i Kita Vilera iz te najpoznatije zone komfora i odvlači ih u Južnu Ameriku, tačnije argentinsku Patagoniju, nepreglednu ravnicu u 19. veku nastanjenu indioskim plemenima egzotičnih imena – Teuelčesi, Rankelesi, Puelčesi... Ova ravnica, poznata u Argentini kao Desierto del Sur, u drugoj polovini 19. veka postaje poprište jednog od najtemeljnijih genocida domorodačkog stanovništva. Argentinski advokat Adolfo Alsina, ministar ratni, osmislio je niz utvrđenja po uzoru na Hadrijanov zid u Britaniji. Stotine povezanih tvrđava i stražara presecale su ravnicu i razdvajale civilizaciju od Indiosa. Ali 1876. napadi kasika (poglavica) Kalfukure, Namunkure i drugih, na belačka naselja blizu tvrđava, okončali su mirovne, ili makar pomiriteljske napore. Nakon Alsinine smrti 1877, a potom i stupanja na dužnost ratobornog Hulija Arhentina Roke kao ministra vojske, počinje sistematski genocid nad Indiosima. U nekoliko godina populacija Indiosa je desetkovana, Argentina je dobila pristup Kordiljerima i direktan kontakt sa teritorijalnim rivalom, Čileom. Od Alsininih utvrđenja do Rokinog "konačnog rešenja" nad Indiosima, period "Osvajanja Desijerta" stvorio je od Patagonije pravu pustaru bez domorodaca bilo gde na horizontu.

Ova istorijska epizoda je u Argentini i dalje nepoželjna tema, i retko je tema knjiga ili filmova. Čak i liberalni argentinski stripovi pre vojne hunte 70-ih nisu se bavili ovom temom. Dostupnost dokumentarne građe predstavljao je veliki problem za tvorce Patagonije, Paskvalea Frizendu i scenaristu Maura Bozelija. Iako je Frizenda zvezda programa kada je reč o ovom stripu, ne treba zanemariti Bozelijev učinak. Njegova je zasluga zašto Noćni Orao i Kit Viler idu na jug, izvan tradicionalnih geografskih okvira svojstvenih ovom junaku. A konačno se dobija i verodostojna hronološka odrednica, jer Alsinina smrt i stupanje Hulija Roke na dužnost 1877. događaju se na polovini Patagonije.

Teks sa sinom odlazi u Patagoniju na poziv starog prijatelja, oficira u argentinskoj vojsci, koji ga moli da pomogne u primarno mirovnoj misiji između Argentine i Indiosa. Direktan povod je jedan od napada kasika Kalfukure na seoce Tres Orošos. Istorijski okvir je već postavljen, jer poznato je i istorijsko ime kasika, kao i pojedinosti napada na ovo seoce. Teks pristaje da se pridruži vojsci, ali kao što je uvek slučaj u ovom serijalu, junak nikada ne staje na stranu represije. Kada se uloge obrnu, Teks postaje glavni instrument očajničkog otpora Indiosa pred nadirućom argentinskom vojskom pod komandom svog dojučerašnjeg prijatelja, stavljajući čak i svoj život na kocku da bi omogućio beg svoje nove sabraće.

Scenaristička rešenja Maura Bozelija su briljantna i pokazuju sve potencijale Teksa Vilera čak i u drugim geografskim i istorijskim okvirima od ustaljenih. Ipak, Bozeli je ovde u senci grafičkog majstora – Paskvalea Frizende.

Od prve table Frizenda maestralno dočarava prašnjavu i maglovitu atmosferu pampe, ruralnost improvizovanih utvrđenja Alsinine linije, kao i avetinjsku tajanstvenost neobičnih Indiosa iz Desijerta del Sur. Sa svakim daljim prizorom Frizenda gradi egzotičnu atmosferu krajnjeg juga, sa impresivnim noćnim i maglovitim pejzažima. Neke od tabli deluju nestvarno i dokumentarno autentične. Tome je doprinelo i proučavanje te epohe, naoružanja, građevina i fizionomija gaučosa i Indiosa. Narativna i grafička kulminacija Patagonije odigrava se u seriji nemih tabli na kraju stripa, sa višednevnim konačnim obračunom između argentinske vojske i pobunjenika sa Teksom na čelu. Retki su umetnici sposobni da na ovaj način dočaraju isprepletane akcione i emotivne sekvence. U obimnom i iscrpnom pogovoru domaćeg izdanja, Zoran Đukanović o Frizendinom crtačkom umeću, između ostalog, kaže: "Izbleđenost, prašnjavost, porozna struktura prizora u Patagoniji više vodi ka sepiji ili, još specifičnije, ka grizaj (grisaille) slikarstvu, takozvanom ‘slikanju u sivom’."

Ova specifična crtačka paleta razlog je jedine loše strane Patagonije. Naime, italijanski izdavač je svojevremeno snimio sve originalne table u lošem formatu, bez zadržavanja sirovih skenova. U međuvremenu, Frizenda je rasprodao sve originalne table stripa. Ti originali se lako pronalaze na internetu, i primetno je koliko su detaljniji od bilo kog izdanja Patagonije. Čak ni izvorno italijansko izdanje ne prenosi svu izvornu impresivnost Frizendinog crteža.

Izdanje "Veselog četvrtka" svakako spada u red najboljih izdanja, za koje je i sam autor na Fejsbuku izrazio reči hvale. Ipak, nepažnjom odgovornih u "Boneliju", nikada neće postojati izdanje ovog stripa verno originalnim Frizendinim crtežima. Specijalno za našu publiku, izdanje je dostupno u dve verzije – sa originalnom naslovnicom i sa specijalnom crno-belom Frizendinom ilustracijom u laviranom tušu.

Patagonija je impresivan primer kako sedam decenija star strip junak i dalje poseduje izvanredne potencijale, s tim što Teks Viler ni nema nameru da siđe sa trona najvoljenijeg i najtiražnijeg strip junaka u Italiji. A Frizenda je svima zadao zavidan domaći zadatak.

Nikola Dragomirović