foto: marija janković

Intervju – Nenad Milanović, IT stručnjak >

Srpska pomoć nemačkoj privredi

"Ono zbog čega se mi bunimo je sledeće: došao je neko ko radi, u suštini, istu stvar kao i mi, i vi to hoćete da subvencionišete. Umesto da subvencionišete srpske proizvode u Srbiji koji bi mogli da imaju nesrazmeran prihod u odnosu na troškove, vi ste odlučili da efektivno subvencionišete proizvode tuđe države"

Kada neko sa svojih 30 godina života ima IT firmu sa 70 zaposlenih, kada već devet godina uspešno prodaje svoje programerske usluge velikim zapadnim kompanijama, razvije sopstveni softver koji kupce nalazi preko svog poslovnog ogranka u San Francisku, postigne veliki uspeh isključivo zahvaljujući svom znanju, upornosti i sreći, onda mora biti da je veoma ljut kad država Srbija dodeli devet i po miliona evra subvencije ogromnoj stranoj kompaniji da u istoj oblasti započne biznis, pod izgovorom da će zaposliti 500 radnika, od toga 200 programera. Mladi, nezadovoljni čovek je IT inženjer Nenad Milanović, diplomac Fakulteta tehničkih nauka u Novom Sadu, vlasnik firme Coing, koja je članica Vojvodina ICT Clustera (VOICT), zatim više pravnih lica u Sjedinjenim Američkim Državama i Velikoj Britaniji, kao i softvera Clockify koji je našao svoje mesto na surovom IT tržištu; kompanija koja bi u Srbiju da dođe "na gotovo" je nemački gigant Continental AG, ovde veoma poznat po svojim najprodavanijim proizvodima – automobilskim pneumaticima.

Pre nešto manje od godinu dana IT zajednica u Srbiji se složno usprotivila nameri Ministarstva privrede da se dodele subvencije britanskoj softverskoj kompaniji Endava, sa istim izgovorom – zapošljavanje u sektoru gde nema nezaposlenih. Rezultat protivljenja je bio da je taj aranžman ostao nerealizovan, a Komisija za kontrolu državne pomoći promenila je uredbu i izbacila mogućnost da se IT delatnost subvencioniše. Međutim, ovog marta se saznalo da je pomenuto ministarstvo spremno da dodeli subvenciju od 9.500.000 evra firmi Continental Automotive d.o.o. Novi Sad koju je u julu prošle godine registrovala nemačka centrala kompanije Kontinental.

Zanimljivo je da je novosadski ogranak Kontinentala 3. oktobra 2017. promenio pretežnu delatnost iz računarskog programiranja u inženjersku delatnost i tehničko savetovanje, i time se kvalifikovao za državnu pomoć i to baš u Novom Sadu, gradu koji sa više od 70 firmi godinama prednjači u srpskom IT sektoru. "Jedino što je različito između Beograda i Novog Sada je broj programera po glavi stanovnika", kaže za "Vreme" Nenad Milanović i dodaje: "Svi počinju sa uslugama i svi mi maštamo da napravimo proizvod. Mnogo ljudi se trudi da dostigne taj stepen razvoja da im firma bude proizvodno orijentisana, da potpuno izbaci usluge iz svog portfolija. Dostići taj nivo je nešto što zahteva dosta vremena, znanja i sreće."

"VREME": Kakav je odnos ova dva grada po obimu posla?

NENAD MILANOVIĆ: Ne znam makroekonomske parametre, koliko se novca sliva u Beograd, a koliko u Novi Sad. Verovatno, slično kao po broju programera, više novca je u Novom Sadu u odnosu na broj stanovnika. Kad tako posmatramo proporcije Novi Sad je u prednosti. Zasićenost tržišta je, po meni, povoljnija za lokalnu ekonomiju u Novom Sadu nego u Beogradu.

Šta se dešava u IT sektoru u drugim srpskim gradovima?

U Nišu, takođe, ima dobrih firmi, ima kvalitetnih profesionalaca koji su aktivni u IT zajednici, pišu blogove, dele znanje. Ima ih i u Čačku, svuda ima pametnih ljudi koji hoće da uče, nije ova industrija centralizovana. A s obzirom na to da smo svi izvozno orijentisani nije ni bitno da li ste u Novom Sadu ili Čačku. Tako da svi imaju jednake šanse na internetskom tržištu.

Možete li da pojasnite koga i šta predstavlja Vojvodina ICT Cluster?

To je prvo udruženje IT firmi u Srbiji osnovano 2010. koje broji 32 članice, a ukupan broj ljudi koji rade u firmama članicama je oko 3500. To su uglavnom novosadske firme, ali ih ima i iz Subotice i Beograda. Niko nije limitiran, svako može da se pridruži VOICT-u, nebitno iz kog grada. Klaster se finansira delom od članarine, a delom od međunarodnih projekata.

Kako VOICT gleda na odluku Ministarstva privrede da dodeli nemačkoj firmi Continental Automotive subvenciju od 9.500.000 evra?

Ja sada govorim u svoje lično i ime svoje firme, uostalom, i pismo koje sam poslao upravi Kontinentala slao sam u svoje ime. Radi se o tome što svi mi živimo od usluga, kao što sam već napomenuo, što znači da mi prodajemo svoje vreme za novac. Dakle, ako imaš deset inženjera zaposlenih na projektu, to je 40 sati nedeljno puta deset ljudi, što iznosi 400 radnih sati. Ako naplatiš 20 dolara svaki sat, tvoj prihod je 8000 dolara. To je klasičan autsorsing model.

Rezultat našeg rada može da bude i neki gotov proizvod koji mi šaljemo stranoj kompaniji koja nas je platila. Ta kompanija ima potpunu slobodu da taj proizvod patentira u svojoj državi, da tamo stvori prodajnu infrastrukturu, da generiše prihode i, na kraju krajeva, plati porez državi u kojoj je registrovana. Dalje, firma koja je nas iznajmila ima potencijalnu šansu, i dalje je to lutrija, i dalje je to sreća da li su uradili pravu stvar ili ne, da taj proizvod koji smo mi napravili za desetak hiljada dolara proda za milione dolara. Ta, u teoriji, ogromna, potencijalna milionska dobit je nelinerno povećana u odnosu na ono što mi kao linearni biznisi možemo da ostvarimo.

Hoćete da kažete da je margina vaše zarade i drugih IT firmi u Srbiji, kad su u pitanju usluge, relativno fiksirana?

Fiksirana i vrlo proporcionalna. Tačno se zna koliko možeš da zaradiš po jednom čoveku. Tu ima vrlo definisan maksimum koji je određen tržišnim uslovima u Srbiji. Jedini put rasta u takvom biznis modelu je povećanje broja ljudi – što veći broj ljudi, to su veći potencijalni prihodi, ali vrlo linearno. I ne možeš da imaš beskonačno mnogo ljudi.

Kakve sad koristi Srbija ima od našeg posla? Ne mnogo. Ima nekoliko hiljada zaposlenih, plaćene poreze i doprinose na plate, mi generišemo neku dobit koja je ograničena. Koja je tu paralela sa Kontinentalom? Oni imaju centralu u Nemačkoj, tamo imaju uknjiženu svu intelektualnu svojinu u vezi sa softverima koje su do sada napravili. Svi prihodi od softvera koje generišu vode se u knjigama te nemačke korporacije. Niko ne zna gde su oni napravili svoje proizvode, da li u Ukrajini, Srbiji ili Nemačkoj. U suštini, to nije ni bitno. Za svu dobit oni plaćaju poreze u Nemačkoj.

Recimo da oni nemaju dovoljno ljudi – imaju 1000 inženjera, fali im još 500. Imaju dve opcije: da angažuju neku od konsultantskih kuća, poput moje ili neke druge u Srbiji, i plate nedostajuću radnu snagu, ili da, ono što su odlučili da urade, dođu u Srbiju, otvore svoju kancelariju, direktno zaposle ljude i rade istu stvar. Zbog tržišnih uslova, to je možda dobra ideja jer je radna snaga ovde jeftinija, a jednako je kvalitetna. Posledica takvog poslovanja u Srbiji je uvek ista: svakog dana ili svake nedelje proizvod tog rada završava u Nemačkoj. Sama činjenica da se u Srbiju neće slivati više novca nego što je ovde potrebno za troškove, plate, zakupe i ostalo, govori da Srbija nema nikakav makroekonomski benefit od svega toga. Mi smo izvozom tog intelektualnog proizvoda u Nemačku sebi automatski ukinuli šansu da ta firma koju su oni osnovali u Srbiji potencijalno ostvari milionske prihode koji su nesrazmerni rashodima, i da se ta razlika ovde oporezuje. To se nikada neće desiti. To je poenta.

Ono zbog čega se mi bunimo je sledeće: došao je neko ko radi, u suštini, istu stvar kao i mi, i vi to hoćete da subvencionišete. Umesto da subvencionišete srpske proizvode u Srbiji koji bi mogli da imaju nesrazmeran prihod u odnosu na troškove, vi ste odlučili da efektivno subvencionišete proizvode tuđe države. Time što ste im ovde dali praktično besplatnu radnu snagu, vi ste, u stvari, uložili u proizvode koji se prodaju iz Nemačke. Njima ste napravili ogromnu dodatnu vrednost.

Vi, zapravo, nemate ništa protiv da Kontinental dođe ovde i svojim novcem finansira svoje poslove?

Apsolutno ništa protiv. Pa, stalno dolaze ljudi. Ja stalno pomažem firmama koje dolaze. Oni se uvezuju, ulaze u Klaster, pa im mi pomognemo oko pravnih stvari, ugovora. Postoji jedna potpuna otvorenost zato što ima posla za sve. Imam firmu od 2009. i nikad mi se nije desilo da budem na istom tenderu sa nekom firmom iz Srbije. Kad dajem ponudu za poslove u Americi ili Britaniji, nikada moji suparnici nisu predstavnici neke firme iz Srbije. To su, uglavnom, Indijci, Ukrajinci. Srpske firme nikada efektivno nisu konkurencija jedna drugoj.

U našoj industriji atmosfera je vrlo inkluzivna – ljudi stalno besplatno dele znanja, mentorišu i pomažu jedni drugima. Ja stalno zovem nekog da nešto pitam i svi mi nesebično sve govore. Iste stvari i ja radim. Mogu sutra da pozovem vlasnika firme koja je deset puta veća od moje i da ga pitam nešto o njegovoj prodajnoj strategiji, što bi većina drugih industrija smatrala za poslovnu tajnu, on bi mi sve rekao. Nula sujete. Ali kada nas država ne tretira jednako, onda imamo problem. Mi smo mislili da smo to već raščistili u slučaju Endave. Ostali smo pod utiskom da je to tada rešeno, da je država to razumela i da se to više neće ponoviti.

Kontinental tvrdi da oni planiraju da u Srbiji urade baš ovo o čemu ste vi govorili: da naprave razvojni centar koji će proizvoditi softvere koji će, možda, moći višestruko skuplje od troškova da se prodaju u inostranstvu.

Mogu da vam nabrojim gomilu argumenata koji govore da to nije istina. Da biste krenuli da pravite prodajnu infrastrukturu za neki softver morate na državnom nivou da imate zakone koji regulišu autorska prava na softver, morate da imate jednostavne zakone o deviznom poslovanju. To su sve neki standardi poslovanja koje Srbija, nažalost, iako ja to ne volim da priznam, još uvek nema. Mi još uvek nemamo zakonski okvir da podržimo distributivne planove za bilo kakav softver. To je Kontinentalu jedna velika prepreka zbog čega oni to stvarno ne mogu da urade.

To, onda, znači da ni vi niste svoje softvere zaštitili u Srbiji?

Ja sam ih zaštitio u Kaliforniji. Bio sam prinuđen da sve to uradim u Americi jer ovde još uvek nema te prakse.

Onda dolazimo do toga da, ako ste već svoj proizvod zaštitili u Kaliforniji gde imate svoju firmu, tamo plaćate poreze za tu potencijalnu veliku dobit. U Srbiji i dalje radite na nivou usluga.

Tako je. Registrovani smo tamo samo zato što su zakoni o deviznom poslovanju mnogo efikasniji. U Kaliforniji su poreske stope drastično veće nego u Srbiji, ali mi smo, prosto, prinuđeni da tamo radimo. Mi sada koristimo prednosti američkih zakona i platnog prometa, ali nismo došli u Srbiju i rekli: e, ajde nam subvencionišite nešto što ćemo mi iz Amerike da prodajemo. Samo se radi o tome da želimo da imamo isti tretman. Mi smo sa svojom američkom firmom mogli da dođemo i kažemo: sad ćemo da otvorimo 100 radnih mesta, dajte i nama isti formular koji ste dali Kontinentalu da i mi popunimo. Jednostavno, nismo to uradili. Niko to nije uradio, nikome to nije palo na pamet. Samo strancima to pada na pamet.

Da li vi pouzdano znate namere Kontinentala u Srbiji ili samo pretpostavljate?

Ne mogu da tvrdim, ali mogu da pretpostavim. Kad bih imao priliku za TV debatu sa njima, da im postavim pet pitanja, na osnovu njihovih odgovora mogao bih da budem precizniji.

Niste još uvek stigli do debate, ali ste im poslali pismo. Da li su vam odgovorili?

Nisu. Ja sam, na svoju inicijativu, poslao dopis centrali Kontinentala. Napisao sam im da ovo što pokušavaju da urade u Srbiji meni deluje kao da nije po pravilima poslovanja Evropske unije. Uradio sam to poučen iskustvom kompanije Epl u Irskoj. Radi se o tome da je Irska dozvolila Eplu razne pravne konfiguracije da bi stimulisali svoju ekonomiju i dovukli Epl po svaku cenu u svoju zemlju. Nekoliko godina kasnije, Evropska komisija je zaključila da je država Irska nelegalno dala poreske olakšice Eplu koje nisu u skladu sa evropskim zakonima o zaštiti konkurencije i naterala Epl da plati razlike u porezu za sve godine unazad. Radi se o milijardama. Ja sad ne znam da li je Kontinental obavezan da u Srbiji prati evropska pravila. Da je to firma iz SAD, bila bi u obavezi da radi po američkim zakonima. Ranije je bilo zloupotreba, pa su rekli da sve američke firme koje posluju u inostranstvu moraju da posluju po američkim zakonima, a ne lokalnim.

Ministarstvo privrede je zvanično potvrdilo da je Kontinentalu odobrena subvencija. Kako se vama čini: da li su vlasti spremne da sprovedu ovaj podsticaj do kraja?

Mislim da je ovde problem što oni ne poznaju razliku između izvoza softverskog koda koji ide kroz internet, gde nema kamiona, nema carina, i izvoza papuča ili šrafova ili čega god što kompanije koje su ovde došle izvoze.

Zbog čega država subvencioniše tržište koje, već ionako, dobro posluje? Nema nezaposlenih programera.

Ne znam. Mi smo rekli da je to nepotrebno. Više puta smo izgovorili da to nama ne treba, da mi možemo sami, da nam ne trebaju nikakve subvencije i da bi bilo najbolje da država ništa ne pokušava da nam pomogne, i sve će biti dobro. Zašto država insistira da nam pomogne, a istovremeno nam odmaže, pojma nemam.

Iz čitavog ovog posla mogu da profitiraju programeri, ne vlasnici firmi kao što ste vi. Cena rada programera će se povećati jer uz subvenciju Kontinental može da ponudi bolju platu, pa ćete vi ili izgubiti svoje radnike ili ćete morati da im date veće plate, što će vam povećati troškove.

foto: marija janković

To će se sigurno desiti. Međutim, dugoročno gledano, postoji ozbiljniji problem. Srbija, koja nudi usluge softverskog inženjeringa svetu, biće konkurentna dokle god smo, u manufakturnom smislu, jeftiniji od drugih zemalja koje su na sličnom stepenu razvoja. Plate u IT sektoru već stalno rastu i mi to, i dalje, shvatamo kao fer tržišnu igru. Sve ide gore, to nije nikakav problem, raste i naša cena rada koju strani klijenti plaćaju. Ali, jednog dana će se dostići taj plafon do kog mi možemo da idemo. Onda ćemo mi da budemo preskočeni u korist Istoka. Ukrajina je poskupela kao i mi, Poljska je postala skupa, oni su deo EU, Rusi su sve skuplji, tako da smo evropsku klijentelu skoro doterali do cenovnog plafona. Sada klijenti gledaju prema Turskoj i Aziji.

Kad mi u manufakturnom smislu postanemo skuplji, samo će da nas zaobiđu svi prihodi što se tiče konsalting usluga, a kad se budemo okrenuli i pitali se gde su nam oni proizvodi o kojima smo na početku pričali, onda ćemo se zamisliti: uh, pa mi nemamo nikakav proizvod da izvozimo, a preskupi smo za konsalting, i šta ćemo sad? U tom trenutku mi ćemo efektivno biti kolonizovani. Može da dođe da nam radi ko šta hoće. Dakle, dugoročno gledano, nestimulisanje proizvoda, a stimulisanje autsorsinga dovodi do ogromnog makroekonomskog problema.

Mi smo toga odavno svesni, zato pravimo proizvode. Ja odavno znam da će, kad-tad, moj kraj u autsorsingu doći. Kad se to bude desilo, kad Amerikanci i Britanci ne budu hteli da rade sa mnom zato što sam skup, ako u tom trenutku ne budem imao spreman proizvod moći ću samo da odem i tražim drugi posao. Država ovakvim potezima samo ubrzava taj kraj.

Programere i IT stručnjake bije glas da su nezainteresovani za politiku, da ne glasaju, da su fokusirani samo na svoj posao i struku, a kad ih država ovako stisne onda kukaju na nju. Da li smatrate da svi vi, kao članovi ovog društva, ipak morate da živite politički život, da se zainteresujete šta se dešava u vašoj državi i lokalnoj zajednici?

Ovo je lekcija. Ja ne znam da li ja imam potrebne talente da se time bavim, ali u svakom slučaju svako treba da se aktivno uključi u život koji nas okružuje. Mi smo odlučili da se do kraja borimo protiv ovih subvencija. Zaista nam je svima ovo dobra lekcija.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST