foto: vladimir milovanović

U Mitrovici su satima zavijale sirene, dok su građani kao po komandi došli do mosta koji razdvaja grad. Ipak, među nekoliko anketiranih, kada je slika išla uživo, bilo je moguće videti da preovlađuje osećanje napetosti i rezignacije. Sve političke priče su potrošene, a politička rešenja su svedena na puko očuvanje gole egzistencije. Sve ostalo je vojna vežba

Prve demonstracije na Kosovu video sam sa 12 godina u Prištini, iz kuće moje bake, baš preko puta bioskopa "Omladina". Albanci su nosili Titove slike, deca su bila u prvim redovima protesta, a za njima bučni momci koji su krupnim kamenicama gađali policiju. Uskoro je cela ulica bila obavijena dimom suzavca i čula se pucnjava. Uveden je policijski čas i gradom su tutnjala oklopna policijska vozila. Te godine Riblja čorba je objavila album Mrtva priroda i ja sam kupio kasetu da bih slušao pesme na čije tekstove se mrštio ceo politički establišment.

Dok sam na televiziji gledao prenos rata uživo, iz Kosovske Mitrovice, razmišljao sam, baš kao i sa 12 godina, šta se to ponovo dešava. Odrasli su tada, kao i sada, znali "da će to da se desi", kao što su znali da "na Kosovu nema dogovora". Već gotovo 20 godina, kuću moje bake na Divanjolu, preko puta bioskopa, ili Ljubljanske banke, vidim samo na snimcima; tamo Srba više nema.

Ta igra mimikrije – rečenog i podrazumevanog, demonstracije sile i klackalice u kojoj jedna zajednica tlači drugu, pa se zatim stvari promene, traje veoma dugo. Bilo je moguće osetiti da će nešto poći po zlu kada je odložen ženski rukometni turnir, jer se tu našla reprezentacija Kosova. Onda su noću došli navijači u Kovilovo, pa je Žandarmerija blokirala dva pristupna puta dok su livade i polja oko Kovilova bili pusti. Kad imate noćne bakljade, neproduktivne pregovore u Briselu, pritisak moćnih zemalja na Srbiju da se što pre potpiše famozni sveobuhvatni sporazum sa Prištinom – jasno je da je scena postavljena.

Upad policije na skup u Mitrovici, hapšenje Marka Đurića, njegovo privođenje u Prištinu kao kriminalca, suzavac, duge cevi i zatvaranje prelaza ka Srbiji za zvaničnike srpske vlade – sve je to, uz televizijski prenos događaja, mini demonstracija mogućeg rata na Kosovu.

Mi smo bili u prilici da vidimo rat uživo kroz izveštaje na Pinku, koji je očigledno znao više od ostalih medija. Deo događaja kasnije se mogao pratiti sa kosovskih televizija, koje su preuzele prenos za svoje gledaoce i svoje političke ciljeve. Dakle, zahvaljujući tehnologiji, gledali smo rat sa obe strane tog nevidljivog fronta.

Marko Đurić je tu od prvog trenutka postavljen u centar dramske radnje. Za stolom za kojim su sedeli srpski političari, ličio je na Da Vinčijevog Isusa na Poslednjoj večeri. Na sreću, njegova golgota je trajala koliko traje put od Mitrovice do Prištine i nazad do administrativne linije, uz kraće zadržavanje u policijskoj stanici.

Ovaj incident doveo je do neverovatnog interesa za sever Kosova, pa su reportere, osim Pinka, neprekidno uključivali i TV Prva i RTS. U Mitrovici su satima zavijale sirene, dok su građani kao po komandi došli do mosta koji razdvaja grad. Ipak, među nekoliko anketiranih, kada je slika išla uživo, bilo je moguće videti da preovlađuje osećanje napetosti i rezignacije. Sve političke priče su potrošene, a politička rešenja su svedena na puko očuvanje gole egzistencije. Sve ostalo je vojna vežba.

Ukoliko je, dakle, ovo jedan veliki rijaliti, ključno pitanje glasi ko je reditelj ovog sumornog spektakla.

Siguran sam da je ovo, u stvari, kolektivno delo nekoliko aktera. Tači je morao da provocira reakciju Srba u Mitrovici u danu kada je počela priča o realizaciji Zajednice srpskih opština. Dakle, Tači je imao šou za svoju publiku. Licenca i tehnička podrška svakako je stigla od moćnih pokrovitelja sa Zapada. Tokom cele svinjarije, niko nije video ni KFOR ni Euleks. To znači da su Tačijevi saveznici odlučili da svom snagom žmure, da bi kasnije mogli da smiruju situaciju. Srpska strana je, treba priznati, pokazala zrelost i pribranost, ali je jasno da je odluka o odlasku u Mitrovicu bez dozvole iz Prištine možda bila loša. Šta smo želeli da testiramo i dokažemo, nisam siguran, tek rezultat je izlazak Srpske liste iz Vlade Kosova i prekid pregovora. Jedino što je nesporno u ovom incident je da su Srbi bili bez oružja i da su bili žrtve policijske brutalnosti. Iskustvo me naučilo da silu koristi strana koja gubi i da je ona uvek znak nemoći. Tako je 80-ih i 90-ih policija tukla te Albance, a oni danas istu silu primenjuju protiv Srba koji žele da ostanu na Kosovu.

Na televizijama u Beogradu desio se još jedan kuriozitet. Na svim glavnim TV kanalima vrtela se ista ekipa analitičara sa manje-više identičnom frazeologijom. Ćorsokak je bilo moguće osetiti u besmislenim skolastičkim raspravama da li reagovati "pribrano" ili "odlučno"?

Da se ne lažemo, portal Srpski telegraf je hapšenje Marka Đurića najavio u ponedeljak ujutru, pa iznenađenje i nije bilo baš toliko. Najbizarnije medijsko huškanje ipak je bilo na televiziji Pink. Shvativši medijski potencijal ratnog sukoba, Veliki Šef (da ne bude zabune, to je vrhovni komandant rijaliti programa Zadruga) objavio je mobilizaciju. Estradni polusvet je obukao maskirne uniforme i zakačio činove. Biće to nedeljni zadatak za učesnike u Zadruzi.

Na kraju, sreća je što tokom ove probe rata uživo niko nije nastradao. Jedna usijana glava, jedno slabije srce ili moždani udar kao posledica šoka mogli bi stvari potpuno da promene i da se pređe tačka bez povratka. Na nesreću, imam i to iskustvo iz Bosne gde je rat počeo pucnjavom na svatove. Dakle, ne znam ko je sve Veliki Šef, ili ko su sve Veliki i Mali Šefovi ovog rijalitija, ali je što pre potrebno izvršiti demobilizaciju. Možda bi, makar zarad dobrog ukusa, bilo dobro da se to desi u Zadruzi, a zatim i u politici.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST