foto: m. milenković

DS – izborni fijasko >

Kako su pojeli sami sebe

Izgleda da je najveći greh Demokratske stranke u protekle tri decenije to što nije ispunila svoj glavni cilj: nije uspela da demokratizuje društvo. Otud i hronična nepopularnost DS-a. To je teret koji stranka vuče sve vreme, od svog nastanka, s pauzom Tadićeve vladavine za čijeg vakta su demokrate doživele vrhunac svoje popularnosti i ušle u zonu, u poređenju s naprednjačkim, osrednjeg populizma. Ali i tada kada je DS osvajao bezmalo milion glasova na parlamentarnim izborima ili 64 poslanička mesta (2007), nije imao apsolutnu vlast, nego je vlada pravljena sa Koštuničinim DSS-om i Dinkićevim G17+. DS je bio osuđen na kompromise

Sada deluje da će Šutanovčevo predavanje pečata stranke nekom novom predsedniku DS-a proteći po onoj "evo ti ništa i dobro ga čuvaj". Ništa, to je izborni rezultat i nikada manji uticaj, a ono što se eventualno još ima čuvati je sentimentalna povest o onoj Demokratskoj stranci koja je upamćena kao stožer okupljanja misleće Srbije.

Nedelju dana posle beogradskih izbora i rezultata od 2,25 odsto koji je ostvarila koalicija oko DS-a, Dragan Šutanovac je podneo ostavku. Ostaće član DS-a i reče da nema nameru da se kandiduje ponovo. Balša Božović je nekoliko dana pre, isto zbog debakla DS-a, podneo ostavku na mesto predsednika beogradskog odbora i do daljnjeg, kako smo čuli, hoće da se odmori od svih stranačkih funkcija. Tako da, u ovom trenutku, i pored svih njegovih ambicija, nema mesta ciničnim nagađanjima da će baš Božović preuzeti nokautiranu stranku. Zasad se kao kandidati za predsedničke izbore u DS-u pominju Nataša Vučković i Zoran Lutovac. To, u ovom trenutku, mnogima ne deluje uopšte važno. Posle poraza Demokratske stranke, i svih mogućih analiza zašto je opozicija i ovoga puta ukupno napravila loš rezultat, a Demokratska stranka uglavnom očajan, opšti je utisak da demokratija više ne stanuje ovde.

Ciničniji analitičari i poznavaoci prilika u DS-u lakonski objašnjavaju da stranci nikada nije bila potrebnija pametna glava nego danas, a da opet ključna osobina koju novi predsednik mora posedovati jeste hrabrost. Hrabrost da se zajedno sa strankom podigne ili da zauvek pogasi svetlo. Ko ima kuraži da preuzme DS na beogradskih dva odsto, dugovima do guše, razočaranim članstvom i pristalicama? Možda onaj (ona) ko bude spreman da napadne Vučića kao novog ustavotvorca.

OTKUD USTAV U METROU: Naime, demokrate koje nisu bile za savez sa Đilasom, ali i oni koji su hteli na jednu listu sa bivšim gradonačelnikom Beograda, tvrde sada da je najvažnije pitanje kako će se novi šef DS-a odrediti prema najavljenoj promeni Ustava u režiji Aleksandra Vučića. Tačnije, hoće li, kao predsednik još uvek parlamentarne stranke, učestvovati u tome ili neće. Otkud Ustav usred priče o metrou?

Na stranu to što je režim Aleksandra Vučića već na svaki način obesmislio proceduru za izmenu Ustava, time se ovde nećemo baviti. U onom malom delu preostale zainteresovane javnosti već je bilo reči o tome ima li svrhe da DS i ostale stvarne opozicione stranke u Narodnoj skupštini Republike Srbije učestvuju u Vučićevom procesu promene Ustava, čime bi radile u Vučićevom interesu sve simulirajući višepartijski sistem od kojeg nije ostalo ni "v". I u samom DS-u postojali su potpuno oprečni stavovi o tome. Tako je doskorašnji predsednik DS-a Dragan Šutanovac i na Glavnom odboru pre neki dan kad je obrazlagao svoju ostavku imao potrebu da naglasi da je stranka "izgubila šansu da se bavi ozbiljnom politikom" kada je Politički savet DS-a predložio promene Ustava Srbije u oblasti pravosuđa, a on "dobio udarac spolja i nije osetio da ima podršku rukovodstva stranke". Udarac spolja došao je od Saše Jankovića, koji je u avgustu 2017, obustavio planove o izbornoj saradnji sa DS-om "pošto je predsednik DS-a Dragan Šutanovac javno ponudio Aleksandru Vučiću saradnju na izmenama Ustava". Kako je stajalo u saopštenju PSG "u stanju prikrivene diktature pod fantomkama" to je učestvovanje u "lažiranju demokratije i simulaciji dijaloga". Međutim, Šutanovac je, po sopstvenim rečima, ostao bez podrške i u samom rukovodstvu DS-a kad je reč o predlozima za promenu Ustava. Što znači da među njegovim oponentima nisu samo bili "umirovljeni" članovi DS-a poput Bojana Pajtića. On je, recimo, od početka po društvenim mrežama vodio otvorenu borbu protiv Šutanovca i davao izjave za novine (i potpisnici ovog teksta) da "nema više nikakvog smisla učešće u Vučićevom procesu promene Ustava zato što je jasno da je ovo prva njegova tačka spoticanja i svako ko mu pomogne da bezbolno prođe tu tačku praktično radi u njegovom interesu, hteo to ili ne, svesno ili nesvesno" ("Vreme", 30. novembar 2017).

Tačno na ovom mestu počinju stranačke spletke. Ako se spustimo malo s Šutanovčeve "ozbiljne politike" o Ustavu na teren intriga i opanjkavanja, cela ta stvar s ulogom DS-a u Vučićevom igrokazu promene Ustava, za koju Vučićevi kritičari tvrde da joj je jedini cilj brisanje preambule o Kosovu, prelomila se na odluci kako će DS izaći na beogradske izbore. Naime, oni koji su hteli sa Šutanovcem kao kandidatom, prihvatili su da budu parlamentarno aktivni u radu na promeni Ustava, bez obzira na to što uglavnom znaju da bi time samo radili u interesu režima Aleksandra Vučića. Kao članovi stranke sa višedecenijskom parlamentarnom tradicijom smatraju da je to njihova obaveza. One demokrate, pak, uverene da se nije trebalo oglušiti o istraživanja javnog mnjenja koja su pokazala da bi zajednička lista sa Đilasom mogla da ugrozi neprikosnovenu poziciju SNS-a na proteklim izborima, sklonije su mišljenju da bi nastavak kooperativnog ponašanja u parlamentu samo dodatno urušio ionako devastiranu stranku.

Tako, član Predsedništva DS-a koji nije želeo zvanično da govori za "Vreme" tvrdi da budućnost DS-a u ovom trenutku više nema veze sa rezultatom beogradskih izbora, koji je samo, još jedna opomena, posledica loših procena i poteza: "Budućnost DS-a zavisi od toga hoće li demokrate prihvatiti unutrašnji dijalog o Kosovu i Ustavu, hoće li, tešeći se da je to politika DS-a, pomoći Vučiću da ispuni svoju političku agendu na koju se obavezao u Briselu, ili će DS rušiti Aleksandra Vučića i biti zapravo jedna od glavnih organizacionih struktura nove opozicije koja bi se stvarala. Ako pomognemo Vučiću u pitanjima Kosova i Ustava, da bi se on hvalio nekakvim širim konsenzusom, a mi zadovoljili time da je to u stvari politika DS-a, ne bi više trebalo da nas iznenađuje zašto nas birači nisu prepoznali na izborima. Onda će onaj koji ostane ugasiti svetlo u stranci."

foto: m. milenkovićISTORIJA PODELA DS-a: D. Petrović, D. Đilas, B. Tadić, B. Pajtić, D. Šutanovac, D. Mićunović

BOJKOT PO POTREBI: Demokrata broj 2, takođe visoki funkcioner stranke, tvrdi da je stranka odavno morala da radikalizuje odnos prema ovakvom režimu, a zašto nije, ne traži krivca samo u Draganu Šutanovcu: "Generalno se nismo snašli u opozicionim vremenima. Promenili smo tri predsednika otkako smo izgubili vlast 2012, evo čekamo i četvrtog ali metode opozicione borbe nismo menjali. Ne sećam se čime su to dva prethodna predsednika Bojan Pajtić i Dragan Đilas pokazali u svoje vreme da su spremni da radikalno i agresivno uđu u obračun s režimom? Nije li Đilas napadan što nije podneo ostavku na svoju gradonačelničku funkciju i ušao u pravu opozicionu borbu, umesto što je čekao da oni njega najure? U čemu smo se razlikovali u vreme Bojana Pajtića koji je bio predsednik DS-a ali i vojvođanski premijer? Sem što je Bojan Pajtić posle parlamentarnih izbora 2016, kada je izgubio Vojvodinu, posle Vučićeve izjave da cenzus nisu prošli Tadićev SDS, Lista DSS-Dveri i Dosta je bilo, pozvao sve njih u RIK da zajedno sačuvamo izbornu volju građana. I eto, uspeli smo kad smo se ujedinili. Ali, i tada je kao i danas parlament služio za devastiranje opozicije, bio pozorišna predstava za narod u prikrivenoj diktaturi, pa nikome nije padalo na pamet da bojkotuje parlament. A to s bojkotom parlamenta i izbora stara je dilema u DS-u koliko i sam DS."

Gorica Mojović, članica Glavnog odbora Demokratske stranke, pita šta bi se promenilo da se legitimna opozicija odlučila na bojkot izbora? "Na beogradskim izborima bilo je 24 izborne liste. Da se 4 ili 5 legitimnih lista odlučilo da bojkotuje izbore, ostalo bi 19, 20 lista, što lista ove vlasti, što prikrivenih saradnika režima, što lažnih ili kako su ih zvali – fantomskih lista. I? Kakav bi efekat bio bojkota izbora? Pa verovatno bi se pojavile još neke jer je Aleksandar Vučić odmah rekao da će biti 24 liste. Šta bi se, dalje, promenilo, ako bi parlamentarna opozicija bojkotovala parlament? Promenilo bi se to što bi opozicija izgubila jednu jedinu govornicu."

Poslednjih godinu dana, da ne ulazimo u višak istorije od kojeg je i Srbiju i DS sa njom, vazda bolela glava, reč bojkot je počela da se upotrebljava negde posle predsedničkih izbora. Na tim izborima je izmerena procentualno sasvim pristojna opozicija režimu Aleksandra Vučića, okupljena oko predsedničkog kandidata Saše Jankovića koja nije imala pristup nijednoj instituciji, zbog prirode samih izbora (održani su samo predsednički izbori). Elem, usledili su studentski protesti protiv diktature i reč bojkot je sve više uzimala maha. Kritičari DS-a danas tvrde da je tada DS propustio veliku šansu da iskorači iz Narodne skupštine i uđe u bojkot parlamenta, ubeđeni da bi ih u tome sledio i ostatak prave parlamentarne opozicije, te da je to najbolji način za "buđenje" birača. Bojan Pajtić (DS) izašao je iz parlamenta, ali njegove kolege poslanici nisu pošli sa njim. Tad je već razlaz parlamentarne i neparlamentarne opozicije koju je predvodio Saša Janković bio očigledan bez obzira na činjenicu što je Demokratska stranka podržala njegovu kandidaturu i u značajnoj meri uticala na njegov dobar rezultat. Posle razlaza zbog Ustava, parlamentarna i vanparlamentarna opozicija, Šutanovac i Janković, preciznije, ušli su u još jedan spor zbog bojkota lokalnih izbora u pet opština: Pećincima, Mionici, Negotinu, Kostolcu i Preševu. Za razliku od DS-a, koji je na izborima učestvovao i solidno prošao (na lokalnim izborima za vreme Dragana Šutanovca, DS je dobijao u proseku 14,3 odsto, prim.n.), Janković i Jeremić odlučili su da lokalne izbore bojkotuju i to dan pred predaju izbornih lista, pa je zaključeno da nisu mogli da ih popune jer u tim mestima, zato što imaju mlade političke organizacije, nemaju ljude i odbore. Njihovo opravdanje je bilo da su u tim opštinama "izborni uslovi nesnošljivi i da nisu hteli da svoje simpatizere i članove izlažu ucenama, pretnjama i batinašima". Ovoj je novinarki Saša Janković rekao da to istovremeno ne znači i bojkot beogradskih izbora jer uprkos svim manipulacijama i neregularnim izbornim uslovima u Beogradu opozicija može da napravi rezultat kojim bi mogla da utiče na bolji život građana (13. decembar, 2018).

Tad smo već znali da je Dragan Đilas odlučio da uđe u bitku za Beograd, pa vanparlamentarci nisu ni razmišljali o bojkotu izbora jer je kandidat koga su odlučili da podrže imao kapacitet "za rezultat kojim bi moglo da se utiče na bolji život građana". Ipak su postigli jedno, ušli su u gradsku skupštinu, postali su tako parlamentarna opozicija, pa će sada moći da razmisle i o načinima bojkota institucije u koju su ušli. Ima raznih metoda. Eto na primer, Makedonija. Deset godina je Nikola Gruevski, lider VMRO-DPMNE, lako pobeđivao tamošnju opoziciju iz izbora u izbore. Dok se ovi nisu sabrali i ušli u seriju protesta i bojkota. Ima na sajtu "Peščanika": "Pismo Beogradu – Kako je pao Gruevski" Borjana Gjuzelova. A za DS bi moglo biti lekovito da oseti kako je na beogradskim ulicama na 2,25 odsto. Eno, NDBG znaju kako je to pa umeju da cene skoro 3,5 odsto osvojenih glasova. Malo li je na ovu diktaturu?

ZAR JE VAŽNO KO JE KRIV: Nisu hteli ni u DS-u ni van DS-a da govore o najvećem porazu stranke koja je krajem devedesetih zahvaljujući ne toliko svojoj popularnosti već svojoj koalicionoj moći bila stožer petooktobarskih promena u Srbiji. Ali, prema onome što se nezvanično moglo sakupiti od informacija unutar DS-a, utisak je da je do šumova na vezama došlo između Dragana Šutanovca s jedne i Balše Božovića i Dragana Đilasa s druge strane. Dojučerašnji predsednik Gradskog odbora DS-a navijao je da DS na beogradske izbore izađe na jednoj listi sa Đilasom i kako nam je potvrđeno sa više strana njih dvojica su ne jednom razgovarali o tome. Ali se Božović na kraju ipak povinovao odluci većine i kao šef izbornog štaba vodio je kampanju DS-ovog kandidata za gradonačelnika. To je za "Vreme" potvrdio Dejan Čokić, doskorašnji predsednik Opštinskog odbora DS-a u Mladenovcu, koji je sredinom januara ove godine napustio DS i podržao Dragana Đilasa za gradonačelnika Beograda. Dragoslav Šumarac, odnedavno v.d. predsednika beogradskog odbora DS-a, takođe je u razgovoru za "Vreme" potvrdio da je Božović, kao predsednik Gradskog odbora DS-a i šef izbornog štaba razgovarao sa Đilasom o zajedničkom nastupu na izborima. Čokić čak kaže za "Vreme" da je sigurno 70 odsto ljudi u gradskom odboru bilo za Đilasa, ali da, pred Šutanovcem, koji je bio na sednici Gradskog odbora kad je odlučivano o kandidatu za gradonačelnika, nisu smeli da kažu ono što misle. "Ja sam rekao šta sam mislio pred njim i izašao iz stranke. Moj je stav bio i ostao da je režim Aleksandra Vučića bilo moguće načeti samo u jednoj koloni iza Dragana Đilasa. On nije imao nikakve uslove u pogledu mandata i to ga nije zanimalo. Zanimao ga je samo što širi front. Više puta je o tome razgovarao ne samo sa Balšom, nego i sa mnom i sa drugim članovima Gradskog odbora." Balša Božović međutim nije hteo ni da potvrdi ni da demantuje da je razgovarao sa Đilasom: "Mislim da zbog DS-a sada nije trenutak da govorimo o tome."

Ni Đilas nije bio raspoložen da govori o DS-u. Ipak, u predizbornoj kampanji je ostalo nedorečeno kakvi su pregovori postojali između Đilasa i DS-a, gde je u stvari zapelo. Tim pre što je Đilas u poslednjem predizbornom "Zumiranju", emisiji u produkciji nedeljnika "Vreme", rekao da je Inicijativi "Ne davimo Beograd" jasno ponudio da imaju autonomiju i da bez obzira na osvojen rezultat Đilasove liste dobiju 5 mandata. "Mandati nisu bili sporni niti je raspodela mandata bila dovedena u pitanje. Broj osvojenih mandata bio bi raspodeljen podjednako na broj grupacija na listi. Recimo, osvojenih 25 mandata, a 5 različitih grupacija na listi, značilo bi da svako ima po pet mandata. Autonomiju sam predložio samo Inicijativi ‘Ne davimo Beograd’, da bez obzira na broj osvojenih mandata oni imaju zagarantovanih 5, zato što sam mislio da zaslužuju šansu", kaže Dragan Đilas za "Vreme".

Dragan Šutanovac je, međutim, više puta izričito tvrdio ovoj novinarki da sa Đilasom nije razgovarao o takvim detaljima. Po njegovim rečima, susreli su se samo jednom, u danu kada je Dragan Đilas objavio svoju kandidaturu negde sredinom decembra. Posle dva sata razgovora jedino što je na stolu stajalo bila je otvorena mogućnost DS-u da podrži Đilasa za gradonačelnika. Posle toga, tvrdi Šutanovac, više nisu razgovarali. Zašto je Dragan Šutanovac prepustio Balši Božoviću da pregovara sa Đilasom, ako je uopšte prepustio, i zašto Balša Božović nije, poput Čokića, rekao šta misli, ako je tačno da je bio za jednu listu sa Đilasom, ko će to znati? Posle je Šutanovac u intervjuu za "Danas" označio Đilasa i Pajtića kao ljude koji su finansijski devastirali DS, što je bio čist autogol. Potom se i famozni izveštaj o tome pojavio u režimskim medijima. I epilog je poznat.

"Drama je nastala zato što je Dragan Šutanovac napravio lošu procenu", kaže za "Vreme" sociološkinja Vesna Pešić. "Da je DS, kao što je na predsedničkim izborima podržala Sašu Jankovića, sada isto učinila sa Draganom Đilasom, nikakve drame ne bi bilo. Demokratska stranka bi prebrodila i ove izbore." Ipak, Vesna Pešić je jedna od onih analitičara poslednjih izbora koja trijumf Vučićevog režima i propast demokratske opozicije objašnjava nešto drugačijim razlozima nego što su to pogrešna procena Dragana Šutanovca ili neregularni izborni uslovi, koje razume se, niko ne spori. Razloge za propast demokratske opozicije naime traži u nestanku srednje klase u periodu tranzicije posle 5. oktobra.

U svom tekstu na sajtu "Peščanika" Vesna Pešić piše ovako: "Do toga je došlo u periodu intenzivirane tranzicije posle 5. oktobra, kada su se delovi srednje klase raspršili i izgubili ideološku i vrednosnu posvećenost demokratiji koju su negovali devedesetih godina. Jedan deo je dobio priliku da koristi državne resurse za sticanje poslovnih i finansijskih privilegija i postao zavisan, uvučen u režimske strukture. Oni su relativizovali ideologiju i demokratske vrednosti, što je omogućilo pretrčavanje iz jedne političke partije u drugu u zavisnosti od toga koja je na vlasti. To je postalo dominantno ponašanje. Drugi delovi srednjeg sloja su se razočarano izmakli u privatnost i dezertirali iz politike, dok je samo manji deo ostao politički aktivan u opozicionim strankama ili aktivno podržava pojedine političke stranke i pokrete."

Konačno, izgleda da je najveći greh Demokratske stranke u protekle tri decenije to što nije ispunila svoj glavni cilj: nije uspela da demokratizuje društvo. Otud i hronična nepopularnost DS-a. To je teret koji stranka vuče sve vreme, od svog nastanka, s pauzom Tadićeve vladavine za čijeg vakta su demokrate doživele vrhunac svoje popularnosti i ušle u zonu, u poređenju s naprednjačkim, osrednjeg populizma. Ali i tada, kada je DS osvajao bezmalo milion glasova na parlamentarnim izborima ili 64 poslanička mesta (2007), nije imao apsolutnu vlast, nego je vlada pravljena sa Koštuničinim DSS-om i Dinkićevim G17+. DS je bio osuđen na kompromise.

Taj bi se, međutim, period popularnosti i DS-ovog lakog populizma posle kontrarevolucije petom oktobru koja je izvedena ubistvom Zorana Đinđića, mogao u stvari tumačiti i kao vrsta upodobljavanja stranke hronično nedemokratskim prilikama u Srbiji. Mada je iz tog vremena upamćeno nešto drugo, da se upravo Demokratska stranka potrudila da crveno-crnu koaliciju iz devedesetih prevede "na ovu stranu civilizacije". No, dosta o istoriji propusta. Još nije kasno za otpor.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST