foto: vladimir milovanović

Intervju – Milija Nešić, vizuelni umetnik >

Crna istina mrdalica

"Zar ovaj svet ne bi bio bolji kada bi duh i um čoveka umesto potčinjenosti religijama i ideologijama neposredno služili ljudskom rodu kroz nauku i umetnost? Slobodnom čoveku za sada teže samo pojedinci što većini liči na utopiju, ali, zar mnoge utopije nisu postale stvarnost"

Posle 30 godina Mrdalice Milije Nešića i arhitekte Saše Belopoljanskog, glavnog lika u kultnom filmu "Tajvanska kanasta", izložene su u Ustanovi kulture "Parobrod". Ansambli Demonstracije (kao simbol svih demonstracija) i Revolucija (kao simbol svih studentskih revolucija), mali su segment Nešićevog obimnog opusa koji se kreće u rasponu od raskida autora s akademskim uputstvima o tome šta je umetnost, preko apstraktnih skulptura, performansa na pesku, fotografija, performansa odricanja skulptura bacanjem u kontejner, sve do Mrdalica, crteža i slika, te tekstova, koje i danas u svojoj 84 godini piše.

Delo po kojem je Nešić prepoznatljiv su Mrdalice, umnogome i zato što glume u nekoliko ključnih scena filma Tajvanska kanasta (režija Goran Marković), što im je omogućilo izuzetno veliku vidljivost i promociju. "Mrdalice, Mrdalice, lepe Mrdalice za vaš stan, samo 500 dinara...", veze Vanja u Kanasti, tinejdžerka i devojka oženjenog Saše Belopoljanskog u produženoj adolescentskoj krizi dok stoji u Knez Mihailovoj i povlači ručku Mrdalica, pa tako ovo delo počinje da radi. Prodaja Mrdalica ide – "nikako". "Svi hoće da se igraju sa njima, niko neće da ih kupi", kaže Vanja. Sve ovo nameće posebnu i kompleksnu temu – života likovnog dela u filmu. Jer, kako jednom reče Dušan Makavajev, "film jeste vizuelna umetnost, samo manje bleferska".

I pored uspeha u zemlji i inostranstvu i priča kako se maltene obogatio prodajući Mrdalice, Milija Nešić jeste umetnik koji je zapravo ostao pomalo u senci, mada je jedna njegova skulptura deo prve izložbe Sekvence u obnovljenom Muzeju savremene umetnosti, u kome je još šest njegovih ostvarenja, a dva su u Narodnom muzeju u Beogradu, i iako je nedavno dobio nagradu "Stojan Ćelić" zbog čega će u julu biti priređena njegova retrospektiva u Muzeju "Zepter". O aktuelnosti njegovih Mrdalica danas i ovde ne treba mnogo govoriti – dovoljno je povući ručku i samo će vam se reći.

"VREME": Goran Marković je na otvaranju izložbe u "Parobrodu" rekao da ste vi predstavljali simbol pobune krajem sedamdesetih, da se drugi umetnici nisu na taj način izražavali. Da li ste na premijeri Mrdalica brinuli kako će publika reagovati?

MILIJA NEŠIĆ: To je bilo 1979. u Kulturnom centru Beograda. Nisam znao kako ću da prođem jer su u tim socijalističkim vremenima mnoge teme bile kažnjive. Recimo, pesnik Gojko Đogo je zbog "štakora sa Dedinja" bio kažnjen. Ja nisam ni slutio šta će da bude od te moje izložbe, a desilo se da sam prošao dobro.

Zašto ste odlučili da napravite Mrdalice?

Morao sam. To je bila jaka potreba budući da sam od situacije u kojoj sam živeo jednostavno oboleo. Psihički sam se slomio, mučili su me svi problemi koji se dešavaju s čovekom. Čini mi da sam od momenta kad sam se rodio, samim tim činom upao u nešto u čemu mi je izgledalo da ne mogu da opstanem. S jedne strane ideologija, s druge religija i čovek stalno razapet na moćnom krstu to dvoje. Nije mi odgovaralo ni jedno ni drugo. Niti volim vođu niti boga, a vidim, svet hrli ka tome. Oduvek sam znao da je to pogrešan put i da će se čovek u tome zaglaviti.

Kakva je bila atmosfera u društvu u kome ste se pojavili s Mrdalicama i šta se dalje s njima dešavalo?

Kakva je atmosfera vladala u to vreme možete zaključiti iz rečenice u ondašnjoj "Politici ekspres" u tekstu s Festivala dečjeg pesništva: "Sinoć je bilo posebno reči o ljubavi mladih pesnika prema Titu i Partiji". U takvim uslovima, 1979. izlažem Mrdalice, koje su kritički nastrojene prema tom istom društvu. Ali iako me je inspirisalo lokalno, ja sam se trudio da to što stvaram ima univerzalno značenje. Kad se izložba završila, zanimljivo je da su ljudi dolazili mesecima kasnije u Kulturni centar da pitaju šta je sa tim autorom, da li je na slobodi ili je završio u zatvoru, jer takvo je vreme bilo. Dva-tri dana od te prve izložbe došao je Siniša Pavić i uzeo jednu Mrdalicu za svoju seriju Vruć vetar. On je prvi reagovao. Posle sam imao ponovo izložbu 1983. i dobio nagradu Pehar popularnosti jer je bila najposećenija te godine. Mrdalice su prosto zaživele, i Goran Marković je na otvaranju podsetio da je skulptura tada uglavnom bila klasična, konvencionalna, sa većim ili manjim krivinama, apstraktna, a Mrdalice su bile nešto sasvim drugo što struka tad nije umela da prihvati, nisu mogli da shvate da je to uopšte skulptura, da je to umetnost.

Da li ste uradili nešto povodom toga?

Ja sam još 1979. počeo da pišem predgovore za svoje izložbe jer sam video da od kritike nema ništa, da se u tom svetu prilično muva i laže. Tako da, pored toga što sam ih pravio, Mrdalice sam morao i da objašnjavam. To je bilo teško. Treba mi vreme da napišem dobar tekst, da na uobičajeno pitanje "pa, šta ti hoćeš s tim svojim Mrdalicama" odgovorim. Ako je čovek stalno između religije i ideologije i nema mu spasa, pitanje je gde ja vidim spas. Ja, onda, kažem: "Ima spasa, veoma je jednostavno biti slobodan čovek koji u sebi ima moć mišljenja." Ja se zalažem za slobodnog čoveka. On može da bude svako ko se zalaže za svoje mišljenje, za samosavlađivanje svoje animalne prirode i odbacivanju zakona jačeg iz svog bića, bez pritiska boga ili vođe. Zar ovaj svet ne bi bio bolji kada bi duh i um čoveka umesto potčinjenosti religijama i ideologijama neposredno služili ljudskom rodu kroz nauku i umetnost? Slobodnom čoveku za sada teže samo pojedinci, što većini liči na utopiju, ali, zar mnoge utopije nisu postale stvarnost? Slobodan čovek je smisao mog postojanja i stvaranja.

Zanimljivo je da jedno likovno umetničko delo ima svoj život na filmu. Kako ste vi doživeli život Mrdalica u Tajvanskoj kanasti?

To su dve umetnosti. Slične, ali ne iste. I ovo moje može da bude isto skraćeni film, nešto mrda i u tri kadra saopštiš kao neko ko pravi film koji traje dva sata. Moglo bi se reći da Mrdalice u Kanasti imaju glavnu ulogu. Goran Marković je rekao pre neki dan da su ga one inspirisale da pravi film.

Kako vidite odnos glavnog junaka filma, arhitekte Saše Belopoljanskog, spram Mrdalica? On za njih kaže da istražuju svet manipulacije, ali i da se raduju životu.

Ja sam govorio Goranu: "Slušaj, taj tvoj junak mora da pogine, ali treba da mu nađeš i način kako", zato što je to čovek posvećen svojim idejama do kraja i iznosi svoje opservacije vrlo vidljivo i jasno. Ja sam u Mrdalicama to sproveo i nastaviću tako dok god živim. Ovo malo vremena što imam boriću se za tog mog slobodnog čoveka. Saša Belopoljanski je drugačiji i Goranov film govori o tome.

Koje su bile reakcije publike glede Mrdalica na filmu, a kakve u izlagačkom prostoru?

Pričali su mi... ja nisam bio na tom festivalu u Puli, ali celo društvo iz Kulturnog centra jeste i kad su se vratili, kazali su mi da kad god bi se u filmu pojavile Mrdalice – aplauz. Isto se sećam kad sam ih prvi put izložio 1979, kad uđem u Galeriju, to vri od žagora. Sve generacije, mladi i stari, obrazovani i neobrazovani. Svi se smeju i ja gledam i kažem: "Vidi šta rade crne daske, kako deluju na ljude". Imao sam jednu MrdalicuReligija i ideologija siluju čoveka. One nemaju glave nego simbole. To su velike figure sa oreolima i zastavama. I, sećam se, došla Mira Trailović i gleda šta se događa. Mladi ljudi vuku te Mrdalice i kikoću se. Ona nije mogla da izdrži i ne upita ih: "A, deco, znate li vi šta to znači?" Potom im je prišla i objasnila simboliku. A to da ideologija i religija siluju čoveka, nije to samo ovde u Srbiji slučaj. U celom svetu je tako. Mene zanima šta je u biću, šta treba da se menja i razmišljam o tome mnogo, prvo da bih sebi objasnio. Ja, kao umetnik, treba da tražim i rešenje ako vidim da nešto ne valja – kako da bude bolje. Uvek tako radim.

Toga ima i u vašim tekstovima?

Jeste, u svim tim razmišljanjima o Mrdalicama ja pokušam čoveka da dokučim zato što je kompleksan. Moć mišljenja koja je njegova osobina je veliko polje i ide od imbecilnosti do genijalnosti. Pitanje je gde će čovek tu da se nađe – šta je dobro. Moć mišljenja može da bude i da se jedno misli, a drugo sprovodi. To se svaki dan događa. Od kako su se pojavile u filmu do danas, ništa se ne menja i ja se zbog toga jako plašim kako će čovek kao biće završiti. On je sve militantniji. Sada je u stvari mnogo gore – tehnika i tehnologije se brzo razvijaju, ali demonstriraju i svoju tamnu stranu. Čovek može ranije da strada. Sva nauka služi za institucije vojske, a manji deo se daje nama kao humana nauka za koju se ja borim. Šta će danas atomske rakete? Dođe vođa pa priča naciji kako je napravio strašno čudo – oružje. Protiv koga? Protiv čoveka?

Postoji li neka posebna Mrdalica s tim u vezi?

Ima i to je ona gde ja zabranjujem da se sukobe Rusija i Amerika. To je jedina mrdalica koja ne mrda – ti povučeš ručku, ne ide, ja ne dam. Ta Mrdalica ima zlatne ruke koje simbolizuju bogatstvo tih zemalja, ali i pištolje. Ja ne dopuštam da se ta mrdalica pomeri. Svaka Mrdalica pokazuje ideju tek kad povučete ručku – nešto se diže, nešto se spušta, nešto se iznenada pokazuje i otkriva se neka ideja, a jedino ova ne može – povučete ručku – ne mrda.

Šta su vas sve pitali u vezi sa Mrdalicama?

Zašto nemam mašinu koja bi aktivirala Mrdalicu, a prvu koju sam napravio posvetio sam manipulaciji čoveka. On je u ramu, ograničenom prostoru i bori se sam sa sobom, dok ruka drugog čoveka povlači ručku i manipuliše njime. Ta ideja je konstanta i ta eksploatacija čoveka nad čovekom može biti i suptilna. Danas vlada brutalna manipulacija. Ja sam pri kraju života, ali i kad sam bio mlađi, govorio sam da se plašim od ljudskog bića, ali da se plašim i za njega. Kad sam bio mali, počeo je Drugi svetski rat. Za mene, malu dečiju prirodu, to je bila katastrofa. Vidim ubijene ljude, zaklane i sve to čine ljudi jedni drugima. To klanje je imalo za posledicu 80 miliona i više mrtvih. Pa se to klanje nastavilo devedesetih, pa politička ubistva... klanje se nastavlja, a da ništa nismo u stanju da uradimo. Ne zna čovek odakle da počne i to je ono što me ubija.

Da li su se Mrdalice ikad dobro prodavale?

Nikad. Jesu im se ljudi smejali, ali je prodata tek poneka koja je izlazila iz okvira same ideje, kao jedna sa scenom seksa za Goranov film. Evo sad sam dve Mrdalice poklonio Studentskom gradu, poklanjaću i dalje. Ja živim za umetnost, a ne od umetnosti.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST