Pola veka časopisa »Filmske sveske« >

Velika avantura teorije i filma

Te 1968. godine započela je velika ofanziva Vijetkongovaca; SFR Jugoslavija i SR Nemačka obnovile su diplomatske odnose; poginuo je Jurij Gagarin; ubijen je Martin Luter King; mjuzikl Kosa je premijerno postavljen na Brodveju; trupe Varšavskog pakta okupirale su Čehoslovačku; studenti su protestovali širom Amerike i Evrope, od Njujorka preko Pariza do Beograda; prekinut je Kanski festival, a Brižit Bardo je pozdravila Beograđane i Jugoslovene sa naslovne strane prvog broja časopisa "Filmske sveske"...

Prvi broj časopisa "Filmske sveske" objavljen je početkom 1968. godine kao godine preokreta, revolucije, bunta, izneverenih iščekivanja i neostvarenih nada tako emotivno ispirčanih u Bertolučijevom filmu Sanjari. No prvi broj "naših" "Svezaka" sa sasvim prigodnom naslovnicom markirao je, pak, ostvarenje sna i jednog od životnih projekata dr Dušana Stojanovića. Iskreni frankofil i frankofon, osnivač i doživotni urednik časopisa, prof. Stojanović je logično pokrenuo izdavački projekat po uzoru na tada već legendarne francuske "Cahiers du cinéma".

BEOGRAD I PARIZ: Osim očigledno istog naziva, u francuskoj i srpskoj verziji, dva časopisa vezuje niz zajedničkih odlika i trenutaka istorijskog razvoja. I zaista, od samih početaka naša verzija, kao i francuski original, pratila je raznorodna stremljenja svetskog filma i teorijske misli o filmu (kako je profesor voleo da označava neraskidivu isprepletenost teorije, estetike, analize filma ali i filmske kritike). Prepoznavali su nova imena, žanrove, naslove i aktere kinematografija Evrope, Holivuda i Trećeg sveta (p)ostajući centar dinamičnih i turbulentnih zbivanja – "Cahiers du cinéma" u Evropi a "Filmske sveske" u prostoru Istočne / Srednje Evrope i Balkana, koji pak tada nije bio tako jasno geopolitički odvojen od ostatka Starog kontinenta.

Prva dva godišta naših "Svezaka", objavljena 1968. i 1969. godine, obuhvataju čak dvadesetak brojeva sa po desetak i više članaka – kritika, osvrta, pregleda, intervjua, statistike i ponajmanje teorije. Svi oni zdušno su ispratili uspehe jugoslovenskog filma kada su dela Aleksandra Petrovića, Živojina Pavlovića ili Dušana Makavejeva trijumfovala na svetskim festivalima i ekranima. Čudesna 1967. godina tako se nastavila u 1968, odjekujući na stranicama filmskog časopisa. Prevodni tekstovi obuhvatali su ono već objavljeno u Francuskoj tim povodom, a još jedna skrivena spona je činjenica da su Skupljači perja dugo ostali na repertoaru bioskopa Mac Mahon po kome je i nazvana jedna od frakcija francuske filmske kritike.

Naredne, 1970. godine, "Filmske sveske" počinju da izlaze kvartalno sa po samo nekoliko opsežnih i pažljivo odabranih članaka koji su bili ono najbolje i najaktuelnije u svetskoj teorijskoj misli. Novi podnaslov "časopis za teoriju filma i filmologiju" dodatno naglašava blizanački odnos sa pariskim časopisom koji se tih dana okreće radikalnoj teorijskoj levici. Ako bih morala da izdvojim trenutke koji najbolje odražavaju značaj "Cahiersa" u polju teorije, izabrala bih Trifoov znameniti tekst iz 1955. godine koji je identifikovao tradiciju kvaliteta, film očeva, i postao bojni poklič mladoturaka koji će postaviti politiku autora, oživeti tradiciju Holivuda i žanra u teoriji i praksi; a potom i tekst "Film/ideologija/kritika" Žan-Luja Komolija i Žana Narbonija iz 1971. godine koji je naznačio nova teorijska čitanja kroz prizmu druge semiologije, ideologije i psihoanalize sa primesama tada nezaobilaznog marksizma.

Načiniti isti izbor za "Filmske sveske" mnogo je teže. Ne zato što je reč o dva izbora, prevodnog i originalnog jugoslovenskog teksta, već zato što je značaj "Filmskih svezaka" – koje je tada izdavao Institut za film – kao institucije filmologije, društvene humanistike posvećene filmu i tada stidljivo nastajućih Studija filma prevazilazio sve ostalo. Upravo je činjenica da je nešto objavljeno u ovom časopisu, prošavši strogi izbor i brižljivu uredničku proveru prof. Stojanovića, davalo dodatnu auru već etabliranim imenima i naslovima. Na stranicama časopisa prožimale su se lokalne i internacionalne škole mišljenja; promovisana su dela najeminentnijih imena poput Kristijana Meza, Emilija Garonija, Pitera Volena ili Jurija Lotmana; debitovale su generacije jugoslovenskih filmskih mislilaca (jedinstveni prevod Lazara Stojanovića, osvrt na objavljene filmske knjige koji potpisuje Nebojša Đukelić), a sučeljavanja analiza i teza rezultirala su dinamičnim i plodonosnim polemikama (Hrvoja Turukovića, Dušana Stojanovića i Vlade Petrića).

Danas, kada se Srbija bori za vidljivo prisustvo u ukupnom evropskom, pa i kulturnom prostoru, sedamdesete godine prošlog veka pojavljuju se kao onaj jedinstveni trenutak – posle doba istorijske avangarde Nadrealizma, Zenitzma, Hipnizma... – kada je naš intelektualni prostor bio u apsolutnom ritmu i sazvučju sa evropskim. "Filmske sveske" bile su ogledalo i ekran na kome smo gledali slike sveta, ali i prozor kroz koji je veliki deo Evrope sa divljenjem gledao nas.

POČETAK KRAJA ILI KRAJ POČETKA: Kada su postale punoletne – 1986. godine – u ranim godinama krize u kojoj će nestati SFRJ, "Filmske sveske" prestale su da izlaze. Kao junaci baroknog vesterna otišle su i nestale u trenutku najveće slave i potrebe, sluteći da njihovo vreme odlazi godinama "početka kraja". Tematski presloženi članci delom su objavljeni u izdanjima novopokrenute istoimene biblioteke, da bi u siromašnim i smutnim vremenima kraja prošlog veka i ona nestala. Beznađe tog doba je u bibliotekama filmske publicistike i na listama filmskih izdanja ostavilo neispunjive lakune. Četiri broja nove serije, 1999‒2004. godine, ostvarena su uz nesebičnu podršku velikog prijatelja i kolege profesora Stojanovića, dr Vlade Petrića. U duhu njegovog klasično harvardskog poimanja teorije filma podnaslov je promenjen kao "časopis za teoriju i estetiku pokretnih slika".

U međuvremenu, "Cahiers du cinéma" promenile su nekoliko urednika, tragale za novim identitetom proširenjem polja ka video-igrama i TV programima; preživele su nove izdavače i vlasnike. U trećem milenijumu vratile su se, zahvaljujući veštom i znalačkom uredništvu Žan-Mišela Frodona svom popularnom i uspešnom profilu jednog od najreferentnijih filmskih časopisa.

NOVO(MEDIJSKE) "FILMSKE SVESKE": Naše "Filmske sveske" (u nepotpunim kompletima) spasene su iz zaborava prašnjivih polica biblioteka u koje je malo ko zalazio zahvaljujući novomedijskom i transmedijskom digitalnom "ruhu". No njihovo suštinsko bogatstvo ostalo je neodvojivo od ličnosti i dela dr Dušana Stojanovića, najautentičnijeg teoretičara filma ovih prostora i osnivača Teorije filma na Fakultetu dramskih umetnosti. Skoro hiljadu članaka iz 84 broja (1968–1986) ispisuju dragocene anale nastanka njegove lične istorije teorije filma; oblikuju sofisticiranu antologiju za zainteresovane čitaoce različitih provenijencija; i ispisuju hroniku usmeravanja strujanja teorije filma ka i na ovim prostorima, komplementarnu profesorovom enciklopedijskom delu, Leksikonu filmskih teoretičara (1992).

"Filmske sveske" kao online repozitorij otvaraju prostor za neki novi dah časopisa koji bi u milenijskom e formatu bio prostor izlaganja i nastavka naše filmske i medijske teorijske misli. "Porodično stablo" koje seže od Boleslava Matuševskog, Rićota Kanuda, Boška Tokina i Dragana Aćimovića do Edvarda Brenigena ili Dejvida Bordvela, raste uz pravu meru vernosti kao "izneveravanja i osavremenjavanja tradicije". Surfujući po beskrajnim prostorima interneta, prateći linkove koji vode i dalje od sajta "Filmskih svezaka", svaki korisnik postaje autor lične hrestomatije; mapira lični izbor sećanja nadgrađujući i nastavljajući "naše" "Sveske", Studije filma i ekranskih medija.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

Početak drugog života

Digitalno izdanje "Filmskih svezaka", kultnog časopisa za teoriju filma i filmologiju, pojavilo se krajem januara povodom 50 godina od izlaska prvog broja, 70 godina Fakulteta dramskih umetnosti i 90 godina od rođenja profesora Dušana Stojanovića, osnivača i doživotnog urednika časopisa. Autor projekta digitalizacije časopisa "Filmske sveske (1968–1986)" je dr Nevena Daković, profesor FDU, a projekat je realizovan u saradnji Fakulteta dramskih umetnosti, Matematičkog instituta SANU i Filmskog centra Srbije, uz finansijsku podršku Ministarstva kulture i informisanja RS. Iako je poslednji broj "Filmskih svezaka" objavljen pre više od tri decenije, one su i danas relevantan i izuzetno dragocen časopis za teoriju i estetiku filma na ovim prostorima.