Uspomena – Mark E. Smit (1957–2018) >

Konačno dovoljno vremena za sebe

Mark E. Smit vodio je mančestersku grupu Fol do pre neki dan, kad nas je napustio u šezdesetoj godini. Zauvek će ostati kulturna ikona nadrkane prigradske i ulične Engleske

Jedna epoha se polako i tiho završava, upravo odlaskom nevidljivih ljudi koji su je činili velikom.

U doba kad je rokenrol bio herojska delatnost, smatralo se da svaki bend predstavlja neki pogled na svet, a da su albumi kao njihovi romani. U tom smislu Fol su bili esencijalni ostrvski bend, otelotvorenje svega engleskog, u njihovom slučaju skoro dikensovskog u rokenrolu. Po mišljenju mnogih, Mark E. Smit je bio oličenje žestoko nezavisnog mančesterskog duha u našim vremenima – kao osnivač i jedini stalni član grupe Fol, on je bio taj original na koga su se oslanjali Bazkoks, Džoj divižn, Stoun rouzis, Hepi mandejz i mnogi drugi, sve do Oezis. Njegova grupa se zato danas smatra jednim od glavnih sastava koji su učinili mančestersku scenu nadaleko poznatom, i nekom vrstom otvorene metafore raspadnutih industrijskih gradova širom sveta.

Mark E. Smit beše jedan od onih klinaca koji su juna 1976. došli na prvi koncert Seks pistolsa na lokalnom sajmištu, i kao i svi drugi koji su se tu zatekli – odmah potom je napravio svoj bend. Tokom 42 godine postojanja, kroz Fol je prošlo više od 60 muzičara, objavili su 32 studijska albuma i još singlova, neumorno radeći. Ovaj grubo-nežni ulični hodač tvrdio je da rokenrol i nije muzika nego "zloupotreba instrumenata da bi se iskazale emocije". Muzički svet i profesionalce nije mnogo cenio, često se svađao i otpuštao ljude iz svoga benda ("mada, ni u pola onoliko koliko se o meni priča") – smatrao je da je slava neprijatna i nepotrebna, te da svako treba da zna svoje mesto. Voleo je da čita najtežu literaturu, no često je zauzimao antiumetnički stav, od koga je pravio novu vrstu gradske otpadničke umetnosti. Izgradio je grupu oko svoje akcione poezije, ali je više voleo da provodi vreme u pabu i razgovara sa radnicima i putnicima-namernicima.

Standardni oblik njegovog benda podrazumevao je harizmatično antiharizmatičnog Marka E. Smita kako nalik Keptenu Bifhartu viče i gunđa poruke preko tutnjajuće muzike – više nego što peva, odličnu ritam sekciju koja je volela Džejmsa Brauna koliko i nemački kraut-rok, nekog dobrog gitaristu koji nikako nije smeo da solira, te talentovanu i lepu klavijaturistkinju koja je skoro uvek bila u vezi sa Markom. Na sve to uvek je išla obavezna buntovna konfrontacija sa okolinom, ali i mnogo humora, toplog i opakog u istim količinama.

Posle ranog radikalnog perioda koji će potrajati do 1983, od tad pa do 1989. dolazi najsjajniji period rada grupe Fol, uz odlučujuće prisustvo Briks Smit na gitari i u Markovom životu. Ova muško-ženska kombinacija otvorila je Fol za široku publiku, dodajući preko potrebnu melodičnost pesmama i intrigantni glamur bendu, kog samo naizgled ništa od toga nije zanimalo. Od tad su Fol postali neka vrsta standarda za andergraund pravovernost sa stilom, definišući estetiku i vrednosti alternativne rok kulture na genijalnim albumima This Nation’s Saving Grace (1985), Bend Sinister (1986) i Extricate (1990). Svoju misiju su nastavljali dobrim izdanjima svake godine, a u Beogradu su nastupili dva puta u SKC, 1990. i 2007, oba puta više nego opravdavši očekivanja. Na svoj način, Markov daleki rođak u našim krajevima svakako je Koja iz Discipline kičme, a veliki obožavalac Kebra iz Obojenog programa.

Mark E. Smit bio je vizionar po svemu. Koristio je repeticiju kao najbolji opis mašinizovanog sveta oko sebe, koji se uvek i stalno ponavljao na isti dosadan način, dok je u svemu tome mirno stajao, stareći iz godine u godinu – "uvek drugačiji, a uvek isti" – kao što je lepo govorio legendarni radijski voditelj sa Bi-Bi-Sija Džon Pil, čiji su najomiljeniji bend uvek bili... Kritičar Sajmon Rejnolds kaže da je on "sam izmislio neku vrstu severnoengleskog poetskog magičnog realizma, smeštenog u rastočeni fabrički pejzaž". Nije bilo moguće kopirati njegovo izvikivanje tekstova u maniru parola, kao da se nadglasava sa bendom ili sa nekim u pabu. Apsurdni, često sarkastični stihovi, izgovarani u ritmu dečjih razbrajalica, činili su Smita dragim likom, nalik na otkačenog ujaka koji je video mnoga mora i povremeno se, između dve plovidbe vraćao kući, da se napije sa momcima dok ne zaboravi na sebe, da sablažnjava majke i zasmejava sitnu decu.

Veliki navijač Mančester sitija još iz vremena kad se nalazio pri dnu Druge lige, prilazio je životu sa namerom da ga iznenadi, pre nego što život iznenadi njega. Jedini put kad ga je život zaskočio, bilo je prošle nedelje. Bez obzira na to šta kažu, mora biti da je, umoran od snimanja ko zna kog po redu albuma, zaspao u pabu sa cigaretom u ruci.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST