Stavka za biografiju

O poslu kojim želite da se bavite trebalo bi da razmišljate i prije nego što završite škole, pa u tu svrhu treba da volontirate, stažirate i radite u različitim firmama i organizacijama, učestvujete na mnogim seminarima i obukama, te idete u inostranstvo da se usavršavate. Sve to mnogo ranije nego što i zvanično imate radno iskustvo. U toku nekih od ovih aktivnosti bićete srećni, upoznati divne ljude i naučiti gomilu korisnih stvari, a sjećanje na pojedine želećete da potisnete. I jedne i druge pažljivo upisujte u svoju biografiju sa kojom kasnije idete kod poslodavca. Ipak, postoje iskustva koja će vas naučiti mnogo više nego bilo šta što ste naveli u poslovnoj biografiji, što vjerovatno na razgovoru za posao nećete govoriti jer, pobogu, nije relevantno niti bi nekoga zanimalo.

Do završetka fakulteta dosta smo od navedenog unijele u CV, ali prošli su mjeseci a poslove ili nismo imale ili su bili na nivou povremenog zarađivanja džeparca. Visile smo na telefonu satima i kukale kako su nam životi bezvezni. Najbolje što nam je u tom trenutku padalo na pamet je putovanje, jeftino i korisno.

Malo istraživanja, nekoliko popunjenih aplikacija i ubrzo smo imale rezervisan let za nepoznat grad u Finskoj, iz njega autobus za, ako je moguće, još nepoznatije mjesto u istoj državi, odakle smo čamcem otplovile na najmanje ostrvo koje smo ikada vidjele. U svrhu štednje, dolazak do Skandinavije uključivao je duge vožnje vozom, spavanje na aerodromima i na kaučima apsolutnih neznanaca. Istovremeno, to je trebalo da budu jedini troškovi, a tamo ćemo volontirati za lokalnu zajednicu i obezbjediti hranu i smještaj za dvadeset dana.

Ispostaviće se da ostrvo nazvano Sapi nije bilo mnogo poznatije ni Fincima, Gugl mape su ga jedva registrovale, a pretraga nam je davala tek nekoliko šturih informacija. Predznanje se svelo na informacije o postojanju jednog svetionika i pedesetak muflona koji su stidljivi, pa ih vjerovatno nećemo ni vidjeti. Rečeno nam je i da ponesemo toplu i nepromočivu odjeću, jer ljeta u Finskoj, čak i na moru, znaju biti jako hladna i kišovita.

Brodom kojim je upravljao ribar (isti nam je kasnije lovio losose) stigle smo do ostrva Sapi sa još petnaestak ljudi, mahom iz bogatijih evropskih zemalja. Nakon kratkog upoznavanja, saznali smo detalje o radnim obavezama, dobili upozorenje da nema tekuće vode ni struje, ali osim mora, jedva slanog zbog glečera koji se sve više tope u sjevernim morima, postoji i bunar koji ćemo koristiti kako bismo imali vodu za piće i saunu. Bili smo relativno spremni na neuobičajen aktivni odmor i radovali se izazovima. Moderni robinzoni – bez telefona, vijesti i novina, ali sa organizatorima kampa spremnim na očekivano i neočekivano, divnim, strpljivim i savršeno odgovornim. Nismo se mnogo uplašili kada su nam rekli da ćemo popravljati krov, paliti korov i spremati hranu za muflone. Uzbuđeno smo se gledali kada su rekli da ćemo spavati u tradicionalnoj kući koju inače koriste finski ornitolozi, da na ostrvu ima mnogo zmija, ali da ne brinemo jer do sada nisu pokazale namjeru da se bore sa ljudima, da noć nećemo vidjeti jer u to doba godine u Finskoj ne pada mrak i da ćemo svaki dan koristiti saunu, a kasnije se kupati u ledenom moru jer je dobro za cirkulaciju, pored toga što je u skladu sa tradicijom. U istu svrhu, granom breze te udara onaj ko sjedi iza u sauni. Dok smo radili na cirkulaciji, domaćini su nam pjevali omiljene pank, a potom i narodne pjesme.

Jedini medij bio je radio, a kuvar nam je prevodio vijesti. Među glavnim su bile one o berbi jagoda i sječi drva. Na pitanje šta misle o svom predsedniku, kratko su mi odgovorili sa "OK je", ali su zato vrlo rado govorili kako imaju najbolju kafu i hljeb na svijetu. Svađali su se čiji je grad bolji. Plakali kad bi slučajno srušili lastino gnijezdo. Tada sam saznala kako izgleda kada riječ patriotizam nije ofucana i kakav bih patriota i sama voljela da budem.

U grupi Evropljana, koji su kao i mi došli da upoznaju različite kulture, našla su se i dva Avganistanca koji su nešto ranije dobili azil u Finskoj, ali sa obavezom da uče jezik i uključe se u društvo na različite načine. Dok smo se penjali na svetionik kako bismo uživali u pogledu na zalazak sunca, Asad mi je rekao da je kratko bio u Beogradu. Glupavo sam ga pitala kako se proveo, zbog čega me i danas sramota.

U kratkoj školi života, unapredile smo način na koji radimo i razmišljamo, pa i na koji razgovaramo. Savladale smo vještine mnogo bitnije od onih koje ćemo ponosno navesti u svojim biografijama, ipak se nadajući da će biti prilike da se pohvalimo se znanjem farbanja krova i spremanja za korišćenje tradicionalne finske saune.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST