Teofil Pancic

nuspojave >

Srbija – Emirat Aleksandrija

Kao filmadžije koje dolaze kod Kusturice, tako i Vučića tapšu po ramenu oni koji nikada ne bi hteli jednog takvog tipa u svojoj kući

Sećate li se starih, dobrih zen priča, štampanih u onim tanušnim knjižicama, vrlo popularnim u našim predživotima? Mudrost Dalekog istoka komprimovana u nekoliko rečenica kao, hajde, ne baš tvit, ali možda blog iz daleke prošlosti... Obično je posredi neki gotovo banalan događaj, anegdota recimo iz svakodnevice monaha ili učenika, koji dobija smisao naprasnom spoznajom, tj. prosvetljenjem našeg protagoniste: povezujući do tada naizgled nepovezive stvari, on odjednom dozreva do mudrosti, preko spoznaje o, šta znam, zvuku pljeska jedne ruke ili o tržišnoj vrednosti mrtve mačke.

Slično prosvetljenje sam, čini mi se, doživeo pre neki dan, čitajući o veselom i berićetnom boravku Paola Sorentina u onoj nedođiji gore kod Kusturice. Znate, naravno, za Sorentina, taj je snimio Ovo mora da je to mesto, Kajmana, Veliku lepotu, Mladost, Mladog papu... Drugim rečima, čovek je nešto sasvim blisko geniju. Przničav kakav jesam, nisam uspeo ni za milisekund da se obradujem što je narečeni Italijan svratio u naše krajeve, nego sam se odmah iznervirao: šta on, jebote, radi gore kod onog nadrndanog mlatišume?! Sekundu kasnije, tresnulo me je prosvetljenje: ne o Sorentinu, ni o Kusturici, nego o pravoj naravi tzv. Vučićevog režima, pa i o tajni njegovog, hajde da kažemo, "međunarodnog uspeha".

Na to ću, megjutoa, da se vratim nešto kasnije, zadržimo se prethodno još malo kod filmadžija. Šta je meni tako iritantno u vezi s tim da kojekakve ozbiljne face iz samog svetskog kinematografskog vrha uredno pohode Kusturicu, dižući mu rep na svaki mogući način? Nisam ni ljubomoran ni zlurad, neka idu ljudi gde i kod koga hoće, ali me u amok baca nešto što osećam kao totalnu, fundamentalnu laž ugrađenu u celo to počeće. Ili možda "laž" nije dobra reč? A koja je onda bolja? Možda nesporazum, neznanje, površnost? Ili možda jedna upravo imperijalna haj-nehajnost proslavljenih umetnika (najčešće licenciranih buntovnika, nonkomformista, alternativaca, boraca-protiv-ovog-i-onog u svojim zemljama i širom zapadne hemisfere) prema kontekstu u kojem ne samo pristaju da sudeluju, nego kao da jedva čekaju da se pojave?

Hoću da kažem ovo: Emir Kusturica je u Srbiji (i Bosni), barem u poslednjih dvadesetak godina, ustrajno, dosledno i potpuno na strani svega onoga što njegovi blazirani alter gosti kod kuće ne da ne bi podržali, nego su svim bićem protiv toga. Sve što taj čovek ovde simboliše i promoviše, celokupna njegova javna pojava (filmovi su mu ionako odavno postali veoma sporedna delatnost, a takav im je i značaj, odjek i kvalitet), sve je usmereno na sasvim drugu stranu od svega što simbolizuju njegovi razvikani jarani iz zapadne Evrope i SAD. Kusturica je intimus svakog srpskog vladara, a naročito onih najgorih; nema te svinjarije koju nije podržao ili barem oćutao (sećate li ga se kako na Koštuničinom Kosovo-patike mitingu urla na sve nas da smo izdajnici i meri nam nivo "srpstva" s iritantnim žarom neofita?); sa najgorim crkvenim mračnjacima stoji odlično, sa zaumnim Dodikom i celom tom ekipom iz Tvorevine je ne može biti bolji, javno se divi svim belosvetskim tiranima na čelu s Putinom, ako se ne varam i Trampu je poželeo toplu dobrodošlicu... Drugim rečima, slika koju je Kusturica o sebi davnih dana stvorio zapadno od ovih krajeva, a to je imidž simpatično razbarušenog "levog" alterglobalističkog spadala i autsajdera, nema ama ni zeru srodnosti s onim što Kusturica emituje obraćajući se nama ukućanima, govoreći na maternjem nam jeziku. Ovo podseća na sliku nekog tobože bog zna kako altruističkog i emancipovanog tipa, koji kad dođe kući krene da bije ženu i teroriše sitnu decu... Kojima, pak, niko ne veruje ako se požale: ih, pa zar onakav čovek... Da li je moguće da oni to ne znaju, ili da naprosto ne haju? Prvo je sasvim moguće, ni drugo nije isključeno.

Okej, ali gde je u svemu tome "Vučić"? Paralela je uslovna i svakako nepotpuna, ali nije bez osnova. Razlike su očigledne: Vučić je štetočinska egzistencija od samog početka, a Kusturica je bar nekada bio Neko, i ostavio je iza sebe nešto vredno. Istina, on odavno nije taj čovek – ako jeste, odlično to krije – ali izgleda da to ne smeta: kad te na pravom mestu jednom ubace u neku zgodnu fioku, u njoj si bezbedan dugo, možda i zauvek. Naprosto, za "sistematizaciju radnih mesta" im je trebao jedan jurodivi balkanski genije, i eno su ga pronašli u Kusturici; kasnije više nisu hteli da se zamaraju apdejtovanjem. Vučić je obrnut slučaj koji je jednom neobičnom alhemijom profercerao po istom principu: bivši "loš momak" koji je navodno skroz progledao (i on je imao svoje zen prosvetljenje), što je priča s hepiendom kakve na "zapadu" baš vole: eto, sve se može kad se hoće, "vidiš Aleksandre kako lepo napreduješ!". Otuda – a iz pragmatičnih, kosovskih i drugih razloga, naravno – onoliko tapšanje po ramenu, koje izluđuje ovdašnje "antiprotivce", jer im se čini da ih neko zeza u zdrav mozak.

Zato i Vučić dobija i dobijaće svoje "zvezde" na crvenom tepihu. Jer oni gledaju širu sliku, a u njoj je bitno da se ovde ne ratuje i da Gazda tvrdi da je njegova Srbija na pravoj strani (mada očijuka i s konkurencijom). U međuvremenu, šta taj divni mladić radi kod kuće, kakav krš i lom je napravio, gađa li ukućane nameštajem, kinji li ih, ograničava li im prava, zagorčava li im život, monopoliše li sve po kući što je zatekao i što mu se sviđa i što misli da može da mu koristi – koga je još briga za to? Važno je da se cika i treska ne čuju mnogo napolju.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST