Esej >

Izazov slobode

Ivan Medenica, Tragedija inicijacije, ili nepostojani princ, Beograd, CLIO/FDU, 2016.

Klasičnim se delima, napisao je Peter Sloterdajk, mogu nazvati oni tekstovi koji su nadživeli svoje tumače. Istovremeno, međutim, klasična dela upravo žive od svojih tumača, pa se duhovita Sloterdajkova formula može i preokrenuti: klasični su oni tekstovi koji uvek iznova dozivaju tumačenja. Kada se Ivan Medenica još jednom, preko neprebrojivih tumačenja, okrene Euripidovom Hipolitu, Šekspirovom Hamletu, Molijerovom Mizantropu, De Miseovom Lorencaću, Šilerovom Don Karlosu i Bihnerovom Leonsu i Leni, on ne samo da potvrđuje klasičan status ovih dela, već izaziva, budi, komeša sva ona čitanja koja su se, vekovima, taložila oko njih: šta se još može reći o Hamletu, na primer, kada je svaka njegova rečenica, doslovno, propuštena kroz sito najmaštovitijih tumačenja?

Medeničina studija u ovoj knjizi "Rođen iz groba", međutim, ubedljivo pokazuje da se ima šta reći. Doduše, pod nekoliko uslova. Prvi se podrazumeva: Hamlet mora da postane deo životnog prtljaga tumača. Drugi takođe: ako se već ne mogu pročitati sva tumačenja, ona najvažnija i ona malo manje važna moraju se znati (inače se tumač prepušta proizvoljnosti i kao kamen propada u zaborav čak i pre nego što iko stigne da ga upamti). Treći je, međutim, najvažniji: da biste uopšte prišli Šekspiru potrebno je imati sopstveno teorijsko uporište. Medeničino se otkriva u pitanju paradoksalnom, gotovo skandaloznom: "Zašto junak najveće drame svih vremena ne ostvaruje glavnu funkciju svake drame – radnju, delanje – zašto odbija da igra ulogu koju su mu namenili njegovo društvo i njegov tvorac, Šekspir?" (str. 11). Kraljević Hamlet se, dakle, suprotstavlja svome vremenu i njegovim običajima, što je odličan dramski motiv, ali, kako Medenica sugeriše, suprotstavlja se danski kraljević i ideji dramskog teksta, pa, na kraju, i svome tvorcu, piscu, Šekspiru. Kao da se lik otrgao piscu i, uprkos tragičnoj sudbini, započeo dugovečni život u kojem neprestano proizvodi nova značenja. Kao da lik stvara pisca (a ne obratno, na šta smo uglavnom svikli). Paradoks je, kao strast filozofije, mesto s kojeg Medenica počinje da misli. Zato su i mogući bleskovi poput ovog (u briljantnoj studiji posvećenoj Miseovom Lorencaću): "Za razliku od Hamleta, svog velikog uzora, koji neće da ubije da bi ostao čist, Lorencaćo mora da ubije da bi opet bio čist; Hamlet odbija iskustvo da bi sačuvao nevinost, a Lorencaćo zaranja u iskustvo do najdubljih ponora da bi povratio nevinost" (str. 107). Jer, osetljivim junacima ovih drama stvarnost se ukazuje kao paradoksalna, nesavladiva i, za razliku od njih samih, nesalomiva. U takvom svetu koji bi, kao prinčevi, trebalo da oblikuju, oni ne mogu ni da se potvrde. Zato umiru. Ali da li je smrt, neumoljivosti uprkos, njihov poraz?

Univerzalno tragičko jezgro ono je što zanima Ivana Medenicu u ovih šest studija. (Molijerov Mizantrop je, naravno, "uljez" u tom nizu, barem na prvi pogled, ali će autorova teorijska maštovitost, te paralaksa, ugao iz kojeg se problem gleda i postavlja, ubedljivo opravdati mešanje žanrova.) No, nije smrt ono tragično, već je to trenutak kada se u liku budi svest da sudbini neće umaći, ali umesto da beži on joj polazi u susret. Tragički aspekt prepoznaje se "u tome što ih život sprečava da izbegnu inicijalni ritual koji oni doživljavaju kao nasilje i neslobodu" (str. 15). Život je, dakle, piše Medenica, to što ih gura u inicijaciju. Ali šta je, onda, za te mlade ljude – život? Život je ono što ih sprečava da žive (eto paradoksa). Uprkos tome što su pripremani od malih nogu, uprkos tome što im je, kao budućim vladarima, ta uloga namenjena, uprkos tome što su na takav život takoreći sudbinski upućeni, većina je isuviše nestabilna da bi prihvatila to što se od njih očekuje. Oni u istom gestu i prihvataju i odbijaju svoju sudbinu. Oni znaju da ih prihvatanje vodi u ludilo ili smrt. Kao što ih u ludilo ili smrt vodi odbijanje. I ponovo paradoks.

S tog mesta Medenica majstorski, svojim svedenim a gustim stilom, počinje da priča teorijske priče o nepostojanim prinčevima, da bi u istom gestu napravio i ključnu vrednosnu petlju: nestabilnost nije rđava osobina, već uslov mogućnosti proziranja sveta kao rđavog, nepravednog, neljudskog. Spektar nestabilnih reakcija je širok, od ludila do podvođenja, od izdaje do krajnje vernosti (i vernosti kao izdaje), od odbijanja da se ubije do ubistva kao iskupljenja. Izvesna je, međutim, samo smrt. Izvesna, svakako. Ali upravo je smrt njihov izbor, čin slobode kojim, hitajući sudbini u susret, odbijaju da joj se povinuju. Zbog toga smrt, ako po definiciji ne može biti pobeda, nije ni poraz. Zbog toga i definicija tragičkog kod Medenice dobija još jedno važno značenje: tragičko je izazov slobode.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST