Karta

Na Istočnu parisku stanicu (Gare de l’Est) stižem čitav sat pre polaska voza. Iako vučem kofer težak barem pola tone, zadovoljan sam i opušten: pariske železničke stanice su umetnička dela, čeka me 50 minuta prijatne vožnje do Nanžisa, gradića na šezdesetak kilometara od Pariza. Odmah vidim da šalteri za prodaju karata nisu tamo gde su nekada bili, pa neužurbano krećem u potragu za novom lokacijom. Desetak minuta mi je potrebno da utvrdim kako nema šaltera na kojem mogu da kupim kartu. Ništa strašno, idem na automat. Biće vremena i za kafu, mislim. Na prvom automatu, međutim, red od barem petnaestoro putnika. Na drugom nema nikog. Pitam se kako su Francuzi i turisti tako glupi i manirom svetskog putnika prilazim mašini da bih odmah potom konstatovao da ne radi. Posle desetak minuta shvatam da od pet automata na nultom nivou radi samo jedan. Tražim biro za informacije, ali on, razumljivo, ne radi. Hm. Dok prolazim čitavom stanicom u suprotnom smeru vidim da mi je ostalo još 40 minuta do polaska voza. Nema razloga za uzbuđenje. Pronalazim biro i čekam nekoliko minuta dok gospodin ispred mene nešto strpljivo objašnjava devojci koja mu jednako strpljivo odgovara. Bonžur, kažem umornoj devojci kada na mene dođe red. Bonžur, odvrati ona bez oduševljenja. Gde mogu da kupim kartu za Nanžis, pitam. Na šalteru, kaže devojka. Da li me zeza, mislim. A gde je šalter, pitam ljubazno. Vidite onu sivu kućicu, kaže i pokaže rukom. E pa tamo. Aha, kažem, ali taj je zatvoren. Dobro, onda na mašini, kaže ona. Ali sve su pokvarene osim jedne, kažem ja. E pa sačekajte na toj koja radi, kaže ona. Logično, pomislim pomirljivo. Stajem u red: još pola sata, ihaj! Posle deset minuta stižem do automata, uredno i rutinski radim sve što treba, ali, gle čuda, mog grada nema. Probam još jednom, ali počinjem da osećam pritisak povelikog reda iza sebe. Košulja mi se natapa znojem. Molim devojku iza sebe za pomoć. Francuskinja radi isto što sam radio i ja, ali rezultat je isti: Nanžis, kaže mašina, ne postoji. Izlazim iz reda i sada već zahvaćen neprijatnošću spuštam se običnim stepenicama, sa sve koferom teškim barem pola tone, ispod nultog nivoa. Tu je još jedan automat. Šteta što to zna i onih desetak ljudi ispred njega. Deset minuta kasnije ukucavam sve što je potrebno, ali i ova mašina me obaveštava da o mom gradu ne zna ništa. Žena azijatskih crta lica nudi mi neku kartu, non merci, kažem nervozno i penjem se običnim stepenicama s koferom teški barem pola tone, trčim do informbiroa, ali umorna devojka, naravno, ne može da mi pomogne. Probajte ponovo, kaže. Koračam brzo nazad i ugledam automat koji je, u međuvremenu, proradio. Stajem kao treći, ali odmah mi se uz leđa pribija neki smrdljivi tip. Osvrnem se i upitno ga pogledam, ali on uzvrati pogled i ne odmakne se uopšte. Izgleda da mu se sviđam, pomislim i izađem iz reda. Pravim polukrug, osvrćem se da vidim prati li me obožavalac. Ne prati. Ponovo stajem na začelje, sada kao šesti. Ostalo je još desetak minuta. Zovem prijatelja i pitam ga da li je to Nanžis nestao u katastrofalnom zemljotresu, ili je meni nešto promaklo? Žan-Žak je, međutim, Francuz koji, očekivano, govori francuski, što znači da ga uglavnom ne razumem, pa jedva uspevam da shvatim da treba da uzmem kartu do susednog grada: Longvil. Tre bien, kažem, stižem na red, ali mašina tvrdi da ne postoji ni Longvil. Obuzima me očaj. Krajičkom oka i svesti kopčam da se crnoputi čovek iza mene obraća upravo meni. Razaznajem da izgovara guichet, guichet i nešto pokazuje rukom. Šta ovaj ‘oće, mislim, dok se ne setim da guichet znači šalter. Ne radi mon ami, kažem mu. Ma radi, kaže on, upravo je proradio. Ustremljujem se na šalter, kartu dobijam za deset sekundi, gotovo prelećem prostor do voza i, doslovno, u poslednjem trenutku ulazim. Naravno, mesta nema, ali srećan sam. Ura.

Posle nekoliko dana krećem nazad. Planiram da se vratim u nedelju. Žan-Žak, međutim, predlaže da u subotu odemo po kartu. Warum? pitam. Da se ne bismo sutra zajebavali, kaže. Tre bien, ali to je samo kupovina karte, primećujem. Oui, kaže Ž-Ž, ali seti se pariskog iskustva. Pa ovo je fucking Nangis, a ne fucking Paris, kažem. Svejedno, kaže on, ubaci me u kola, otperjamo do Nanžisa i utvrdimo da je stanica, naravno, čvrsto zabravljena sa svih strana. Na sreću, tu je mašina. To je dobra vest. Loša je što ne radi. Da li će stanica sutradan biti otvorena, pitam više za sebe. Možda hoće, kaže Ž-Ž, s istočnjačkim mirom, a možda i neće. Vozimo se 20 kilometara do Provena, najvećeg grada u oblasti. Šalter, logično, ne radi. Sada već mogu da uopštim iskustvo. Čemu služe šalteri u Francuskoj? Da bi ne radili. Ipak, tu je ko? Machina! Pa još i radi! Ura! Mašina me obaveštava da Pariz postoji i prodaje mi kartu.

Sutradan sam se udobno, sa sve koferom od pola tone, za 51 minut, najboljom železnicom na svetu, prevezao do Pariza.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST