Serija "Nemanjići" je plod ideološke kurentnosti, a fantazam za kojim bezuspešno juri je "autentičnost", izmaštano rajsko stanje "čistog srpstva"

Urbana legenda kaže da se u filmu Boj na Kosovu lepo vidi kako neki statisti imaju ručne satove (svoč ili seiko, đavo će ga znati), a kaže i to da se u nekom kadru snimanom nad ravnicom Kosova Polja lepo vidi kako tamo negde u daljini promiče nekakav kamion. Što je bizarno jer su kamioni 1389. zapravo bili upadljivo retka pojava, naročito na Kosovu, koje je već tada primalo pomoć iz saveznog Fonda za nerazvijene. Je li sve to baš tako, ne znam, jer narečeni film nisam gledao: nikada nisam uspeo da se setim nijednog ubedljivog razloga da u to investiram sat i po života koje niko ne bi mogao da mi vrati. Ali se zato sećam da sam kadgod, nezamislivo davno, u jednom kadru iz serije Nepokoreni grad (zagrebački TV odgovor na Otpisane) video kako ustaški zlikovci jure skojevskog ilegalca po Vlaškoj ili Petrovoj ulici devetsto četrdeset i neke, i onda svi zajedno lepo projezde pored zida s grafitom: PUNK. A posle kažu da je pank nastao sedamdesetih u angloameričkom svetu?! Ma haj’te molim vas. Opet velike države i nacije potkradaju i prisvajaju naše kulturno nasleđe.

Kako god, vole ljudi "autentičnost" u filmskim i televizijskim prikazima prošlosti tj. istorije, i skloni su da se jako najede ako je ne dobiju, ili im se bar tako pričini. Ta težnja po sebi nije neopravdana, ako se ne preteruje. Sada se, vidim, nadigla internetska kuka i motika na seriju Nemanjići, čiju je prvu epizodu RTS prikazao pred novu godinu: te dijete Vukan i onaj drugi govore kao da su s Dorćola ili iz NBG blokova (što ne uzeše neke klince "iz Vranje", i problem solved?), te g. Veliki župan koristi uzrečice i ideološke memove (recimo, o "srpskoj slozi" ili "krstu časnom i slobodi zlatnoj") nastale vekovima kasnije, te likovi koriste mutirane turci-zme i ostale "stranjskizme" tipa "bre" kojih tada nije moglo biti u jeziku Srbalja etc.

Sve je to, verujem, opravdano i tačno. Megjutoa, nije baš mnogo bitno za ovaj tekst: ne pišem ovde o seriji, nego o tome čemu ona uopšte ima da posluži, zbog koje je vrste očekivanja nastala (kao politički projekat trenutka), i koji bi to fantazam značajnog dela publike trebalo da zadovolji. Krenuću u neutešnom tonu: taj fantazam je po samoj svojoj naravi nezadovoljiv, i zato će serija biti popljuvana i sahranjena od dominantne vrste kibicera šta god da se dogodi do kraja. To je upravo taj fantazam "autentičnosti"; a on je sasvim nezadovoljiv u okolnostima u kojima se o famoznim Nemanjićima i o srpskom srednjem veku generalno ne zna gotovo ništa. Kako se ne zna?! Ama, zna se na nivou istorijskih makročinjenica koje su dobre za udžbenike i podatne za književna domaštavanja, ali mediju filma i televizije to nije ni približno dovoljno. Njemu je važno kako su ljudi izgledali, kako su govorili, šta i kako su jeli, kako su se svađali, šalili, zavodili (ili naprosto – uzimali) i tome slično. U tom smislu, srednjovekovni su Srbi za današnje jedva malo manja nepoznanica nego Klingonci iz Zvezdanih staza ili Vogoni iz Autostoperskog vodiča kroz galaksiju. Pardon, veća su nepoznanica: o Klingoncima i Vogonima znamo mnogo više.

E sad, ključno pitanje: čemu sve ovo? Nemanjići su, svesno ili ne, stvar trenutne ideološke kurentnosti i tome prikladne "narudžbe odozgo", na onaj isti način kako su to nekada bile "partizanske" serije i filmovi, a posle razni vuci karadžići, kosovski bojevi i ostala bižuterija bolje ili slabije izrade. Nakon što su prethodni režimi iživeli svoje fantazije o "NOB-u i socijalističkoj revoluciji", pa o Kraljevini Jugoslaviji, pa o devetnaestovekovnoj Srbiji itd., kao o zapoveđenim praslikama Bolje prošlosti, Nemanjići su naprosto morali doći na red... A šta je njihova simbolička funkcija, koju frustraciju bi oni imali da zaleče i zakrpe? Pa, recimo, da popune izvesne praznine, da omalterišu rupe iz famozne "kulturne strategije" odgovarajućeg Ministarstva – koje je ovde samo trenutno otelotvorenje duha večitog malograđanina i njegovih skudoumnih filistarskih fantazija – u kojoj anonimna nakupina nadobudnih diletanata mudruje o "vizantijskoj" i, kako beše, "starobalkanskoj" dimenziji srpske kulture i identiteta. Mislili ste da to praznoslovlje "ništa ne znači"? E pa, prevarili ste se. Radi se zapravo o kvazinostalgičnom konstruktu koji nariče za predosmanskom Srbijom kao izgubljenim rajem "autentičnosti", onim edenskim vremenom kad smo Mi Srbi bili jednaki sebi u čistom, stoodstotnom razmeru. Dakle, dok nas nije pokvario infekt s Orijenta, koji nas je kulturno-mentalitetski poturčio. Ali, ni to nije sve: kičerozno idealizovana Srbija pre "turcizama" istovremeno je i Srbija pre "germanizama" (latinizama etc.), a dakako da ovde ne govorimo samo o jeziku. To je Srbija čiji način života nisu oblikovali ni "Turčin" ni "Švaba", kao najtransparentniji Arhituđinci, najsnažniji agensi-razređivači mitske supstance "čistog srpstva". Identitetsko samorazumevanje ove "autohtonističke" škole na pojavnom je nivou pre svega antiorijentalno, ali na dubljem je nivou još više i strastvenije antiokcedentalno. Njegov je žuđeni objekat sreće i ispunjenja srednjovekovna Srbija kao nekakvo rajsko stanje pre ekološke katastrofe kakva nas, lele, zadesi u dva samo naizgled suprotstavljena vida: poturčenja i pozapadnjačenja. Da li je ona stvarno bila takva? To pitanje je pogrešno, pa se na njega ne može ni odgovoriti tačno: ni u tim fantazmima, pa otuda ni u Nemanjićima, ne radi se stvarno o Nemanjićima niti o srednjem veku, nego o nama danas i ovde.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST